Hrvatski anđeo u Tanzaniji

Ruvuma, najjužnija tanzanijska regija, u kojoj živi oko 1,5 milijuna ljudi, glavno je tranzitno područje prema Zambiji, Mozambiku i Malaviju. Njezino kulturno središte, glavni grad Songea, uvijek bučan i živ, zorno prikazuje sav apsurd cijele regije koja je gospodarski najnerazvijenija u tom području iako ima veliki prirodni potencijal – skrivene prirodne izvore vode, bogatu vegetaciju, rudna bogatstva. Autohtono stanovništvo uglavnom ništa od toga nije prepoznalo kao vrijedno, ali kolonijalne zemlje, nažalost, jesu.

Katolička crkva u afričkom selu gdje djeluje misionarka iz Hrvatske

Anđelka Čotić okružena oduševljenom i veselom djecom i mladima u selu Magaguri kojima pomaže već niz godina

Požrtvovna i anonimna

Naša sugovornica, temperamentna i religiozna Hrvatica Anđelka Čotić već godinama živi u selu Magaguri, pedesetak kilometara udaljenom od Songee, u mjestu krajnje zapuštenom, do kojega je u vrijeme kišne sezone gotovo nemoguće doći zbog loše blatnjave „ceste“ koja katkad nestaje. Magagura nema struje, ali ima obilje izvorske vode koja je ipak slabo dostupna lokalnom stanovništvu. Ljudi ondje živi u kućicama izgrađenima na golom podu, obično sa slamnatim krovovima i najviše dvije prostorije, u kojima se stišću po tri generacije obitelji. Stanovništvo je toliko izolirano da je Anđelka, čije su ime lokalni stanovnici preveli kao Malaika – na svahiliju malaika znači anđeo – većini prva bjelkinja koju su uopće vidjeli. Ipak, uspjeli su ju prihvatiti gotovo kao svoju, što je za ljude koji žive pod snažnim utjecajem vračeva te osebujnih običaja i kulture, velik iskorak.

Podrijetlom iz Dubrave kod Omiša, kao pedesetogodišnjakinja, Anđelka je 2013. godine odlučila ispuniti svoj dječji san – misionariti u Africi. Da, djeluje kao još jedna priča u nizu, kakva se može čuti od mnogih misionara, volontera i avanturista koji su poželjeli otići u Afriku, neki iz stvarno altruističnih, neki iz profinjeno zapakiranih sebičnih razloga, koji se nakon kratkog boravka kući vraćaju prepuni dojmova, dobrih odluka i poruka za „neupućene“, krcati slikama sebe i gole afričke dječice, spremni čak prikupiti donaciju i poslati ju kako bi se izgradio bunar, škola ili nešto drugo, što će ostaviti njihov pečat među tim nepravedno zapostavljenim ljudima – koji naposljetku ipak uza sva nastojanja ostaju prepušteni sebi samima. Sve se to obično radi iz sigurne daljine, iz udobnosti vlastitog doma ili sigurnih europskih crkvenih prostora, bez nekog posebnog rizika.

Misionari su domaće stanovništvo naučili graditi kuće od cigle, izrađivati oruđe, dobivati boje, bolje obrađivati zemlju, čak su napravili i ribnjake

No Malaikina priča bitno se razlikuje od drugih koje se grčevito guraju u javni prostor. U njoj nema pretjerane patetike, samopromocije ili gledanja svisoka na te ponosne ljude, koji su se igrom slučaja rodili u nerazvijenom području, i nisu imali toliku sreću kao bijelci o čijem životu i kulturi oni toliko maštaju. Također, ona je odlučila ostati tamo.

Malaika je, prije nego što je postala misionarka laikinja, godinu dana živjela i volontirala u sirotištu sv. Ante u središtu Songee, gdje je učila o afričkoj kulturi i običajima: „Prije završetka prve godine volontiranja u sirotištu, razgovarala sam s mjesnim nadbiskupom Damianom Dalluom i izrazila mu želju o ostanku u njegovoj nadbiskupiji, što mi je on rado odobrio. Poslao me je u jednu župu, u Magaguru, koja je neko vrijeme bila zatvorena jer su imali problem.“ Naime, manji dio seljana, koji su dosta pod utjecajem okolnih plemena i plemenskih vračeva, prijetio je i pokušao ubiti tadašnjeg svećenika.

U starom i napuštenom benediktinskom samostanu u Magaguri bila je sama oko godinu i pol. Župna crkva i samostan bili su u derutnom stanju iako su ga prije mnogo godina kvalitetno izgradili njemački benediktinci, zbog kojih je u prošlosti ovo mjesto postalo bogato i poželjno za život domaćem stanovništvu. Benediktinci su za sobom ostavili i brojne knjige i zapise iz kojih se dosta toga moglo naučiti, pogotovo o običajima i kulturi toga područja. Bili su to redom bili visokoobrazovani ljudi, arhitekti, umjetnici, učitelji. S njima počinje obrazovanje i stručno osposobljavanje lokalnog stanovništva. Upravo su ih oni naučili graditi kuće od cigle – poneke i danas imaju lukove iz njihovog doba – izrađivati oruđe, dobivati boje, bolje obrađivati zemlju, napravili su čak i ribnjake jer su otkrili podzemne izvore vode. Stariji seljani prepričavaju kako je to bilo gotovo bezbrižno razdoblje suživota s ljudima potpuno različite kulture s kojima su kovali brojne planove, no sada je sve to ostalo samo na usmenoj predaji i ponekom građevinskom podsjetniku, razbacanim knjigama i nacrtima. Bilo je potrebno sve obnoviti, termiti su uništili dosta toga, a i vrijeme je učinilo svoje. 

Na početku radova u Magaguri Malaika je, uz podršku nadbiskupa, sama obilazila selo tražeći najpotrebnije, no ubrzo je stigla jedna njemačka donacija putem međunarodne dobrotvorne udruge sa sjedištem u Njemačkoj Kirche in Not – to jest Crkva u nevolji – za obnovu župne crkve i samostana, a poslije joj je nakratko došlo pomagati i nekoliko volontera iz Hrvatske. 

Praznovjerje je uvelike prisutno u svim slojevima društva te ljudi radije odlaze k vraču nego k liječniku

Trenutačno Malaika radi u župi u Magaguri i, koliko može, pomaže najsiromašnijima. Žali se na neke loše običaje: „Ima dosta starih osoba koje moraju obrađivati zemlju jer bi inače umrli od gladi. Oni su i najzapostavljeniji jer ih se često optuži da su vračevi, nakon čega ih odbacuju i vlastite obitelji. Njihov život tada postaje jako težak. Praznovjerje i vračarstvo uvelike su prisutni u svim slojevima društva. Za svaki problem oni će radije otići k vraču nego k doktoru te će učiniti baš sve što im se kaže, bez obzira na to koliko to apsurdno ili loše bilo.“ 

U Magaguri ljudi konzumiraju mnogo alkohola, a najčešće ga sami i proizvode. Zbog toga nastaju veliki problemi u obiteljima, što često kulminira njihovim raspadom. „Djeca obično budu s majkom do sedme godine, a onda odlaze živjeti s ocem. Često je to problem za djecu jer ako otac pije, djeca su prepuštena sebi, sami se trebaju pobrinuti o tome što će jesti. Često jedu samo jednom dnevno, završe kao siročad.“ Mladi uvelike konzumiraju drogu, a mnogi između 30 i 40 godina imaju i sidu.

U početku je Malaiki bilo teško naučiti kisvahili, autohtoni jezik sela, jer u selima vrlo malo ljudi zna engleski, iako srednju školu pohađaju na tom jeziku. Još ga uvijek ne govori gramatički ispravno, no tvrdi da se već nakon šest mjeseci može naučiti dovoljno za sporazumijevanje. S pomoću jezika se najlakše uključiti u kulturu. „Jezik i nije velika barijera, najveći je problem što nas bijelce automatski poistovjećuju s novcem, u smislu 'ona je bjelkinja – ima sve'. Misle kako je Europa mjesto meda i mlijeka, jer u medijima vide sve izgrađeno i lijepo. Većina koja dođe ovdje zaista i ima novca, pa im poteškoće i težak život u Europi ostaju na neki način skriveni.“ Upravo zbog toga, misli da je blisko prijateljstvo moguće stvoriti, ali ne i da je to jednostavno jer se često želi iskoristiti mzungua (bijelca). 

Ljudi u Magaguri jako vole svakovrsna slavlja. Važno je samo da ima hrane, mesa, pića i glazbe. I da je sve opušteno – pole-pole (polako), prema uzrečici koja ih svakodnevno vodi. Osobito vole glazbu. I danju i noću glazba se čuje gdje se god može postaviti radio – u trgovinama, autobusima, na piki-pikijima (motorima), biciklima. Neki muškarci nose maleni radio na ramenu čak i dok hodaju. „Najčešće trešti svojevrsna pop glazba rađena na njihov osebujan način te vjerska, koja je izrazito glasna i ritmična, s mnogo bubnjanja.“ Dosta gledaju sport, razne serije, kako njihove tako i indijske. Tehnologija sve više ulazi u sve dijelove društva, pa tako i u sela. Mobitela je sve više, gotovo svi mladi imaju pametne telefone, a sve se više i više služe internetom te raznim društvenim mrežama. Naravno, mobiteli koje imaju napravljeni su za afričko tržište. Jeftiniji su od onih europskih, ali služe svrsi. Život je u Africi jednostavan, društveniji su od Europljana. Usprkos siromaštvu, mnogo više pomažu jedni drugima. Za njih vrijeme ne postoji, ako sretnu nekoga na putu, onda onaj kome su se uputili može čekati. Mladi se dosta opuštaju uz biljar, gotovo svako selo ima jedan u svojem središtu. 

Naša reoporterka često je prva bjelkinja koju su djeca vidjela pa reagiraju s čuđenjem, a ponekad i strahom

Izvanredno pandemijsko vrijeme u kojem živimo Tanzaniju je, izgleda, gotovo zaobišlo: „Što se korone tiče, ovdje su u ožujku 2020. bile zatvorene škole i fakulteti sve do lipnja. Poslije toga bilo je sve manje zabrana i maski, a sada se o koroni gotovo i ne govori. Bilo je slučajeva smrti, ali jako malo, i to samo kod terminalno bolesnih. Tanzanija je odbila pomoć Svjetske zdravstvene organizacije tako da ovdje nema vanjskog utjecaja na zdravstvo i vladu. Ovdje ljudi prihvaćaju smrt kao nešto što je dio života“.

Ritam i glazba

Sličan način razmišljanja vidljiv je i u odnosu prema kulturi. Imaju veliko poštovanje prema duhovnom svijetu, kao i sakralnom općenito. Sve što rade na neki je način povezano s time. U sebi nose izrazit osjećaj za ritam, glazbu, izradu umjetničkih i odjevnih predmeta. Često to odlazi u vračarstvo i praznovjerje, no ne ponavljaju samo neke obrasce bez razmišljanja, već ih duboko proživljavaju i suobličuju se s njima. Najbolje ogledalo toga upravo su višesatni pogrebni obredi u kojima se spontano okuplja cijelo selo. Ljudi odjeveni u živahne boje oplakuju pokojnika, ali i slave njegov život. Sve rade bez žurbe, opušteno i usredotočeno, uvijek uz pjesmu i ritam.