Stijepo Mijović Kočan, književnik

Sa Stijepom Mijovićem Kočanom, svestranim hrvatskim književnikom, pjesnikom, eruditom, znanstvenikom, urednikom, scenaristom i redateljem, razgovaramo nakon izrazito stresne 2020.

Stijepo Mijović Kočan, ugledni književnik ponosan na konavosko podrijetlo

Povoda za razgovor je bezbroj, a najviše Kočanova začudna i fascinantna vitalnost, vitalitet, radna i životna disciplina i stvaralački žar kojim bez prestanka piše i objavljuje nove tekstove, članke i knjige.

U godini koja je upravo nestala, 14. travnja, napunili ste osamdeset godina. Jeste li zadovoljni kako je vaša godišnjica obilježena u javnosti?

Dan uoči održavanja književno-kritičkog skupa o mojem književnom opusu proglašena je pandemija i zabranjeni su svi skupovi. Međutim, Ernest Fišer, glavni urednik Kola i Božidar Petrač, urednik Republike, potrudili su se da jedan broj tih časopisa kao temu broja ima moj opus. Davor Mojaš u časopisu Dubrovnik to je morao svesti na jedan tekst; nema turizma, nema novca. Svi vi koji ste o mojim knjigama pisali stvorili ste jedno povoljno i afirmativno ozračje glede mojeg opusa. Akademik Josip Pečarić posvetio mi je cijelu knjigu, naslovljenu mojim imenom i prezimenom. U njoj su i naglasci iz ocjena mojih knjiga. Time sam posebno počašćen.

Posljednjih godina, čini mi se, u svojim se djelima sve intenzivnije približavate svojim Konavlima, i u prozi i u drami. U Konavlima ste nedavno dobili i nagradu za životno djelo. Jesu li konavoska baština i suvremenost dovoljno poznate ostatku hrvatske javnosti?

Iz Konavala nikada i nisam otišao. Svako ljeto provodio sam u Konavlima, osim ratnih, kada se zbog okupatora tamo nije moglo, a moja rodna kuća bila je granatirana i neuseljiva. Nagrada općine Konavle za životno djelo velika je čast tim više što rijetki to dožive u svojem užem zavičaju. Ona je temeljena na mojem književnom opusu, na poemi Konavoski vez, na romanu Čoek zlatnije ruka, pisan materinskim jezikom nekadašnje Crvene Hrvatske, i brojnim pjesmama zavičajnih motiva. O tomu iznimno upućeno piše dr. Antun Česko. Konavoska baština i suvremenost uglavnom su nepoznate široj hrvatskoj javnosti. 

Sveučilištu u Dubrovniku ostavili ste dio alata svojega oca. Zašto?

Alat mojeg pokojnog oca, posebno nadarenog stolara i graditelja jedinstvene tamburice, koji je naslijedio od svojeg meštra, najvjerojatnije u Herceg Novom, također je jedinstven. Samo blanja, svaka različitog profila dlijeta, bilo je 78. Drvenih stega 10, ukupno 400 alatljika. Sve to je napao crv i prijetilo je propadanje od Beča do Istanbula jedinstvene manufakturne zbirke. Želio sam, skupa s također jedinstvenim kamenim artefaktima mojeg pradjeda, genijalnog samoniklog arhitekta i kamenoklesara, s vrlo bogatim djedovim poljoprivrednim alatljikama te tim očevim alatom napraviti privatni muzej Tri naraštaja Kočana. Od Ministarstva turizma dobio sam određena sredstva koja su omogućila skupu fumigaciju da se zaustavi propadanje drva. No, Ministarstvo kulture i tadašnje vodstvo općine Konavle oglušili su se o moje vapaje da se ta posebno vrijedna zbirka alata sačuva. Darovao sam je Sveučilištu u Dubrovniku, Odjelu za restauraciju drva, „u nastavne i znanstvene svrhe“. Bio je to jedini način da se vrijedno obiteljsko blago spasi i da ima neku svrhu.

U svojim prozama ispreplećete svoje djetinjstvo i život u Konavlima s dolascima u Boku. Kakva je sudbina Bokelja danas?

Herceg Novi jest grad mojeg djetinjstva, s mamom sam preko brda pješice, jer mi smo južnije od Boke, svakog 13. lipnja išao na zavjet u crkvicu sv. Antuna. Tada je na misnom obredu, govorilo se, bilo više Crnogoraca pravoslavaca nego katolika. Danas Hrvata u Herceg Novom živi oko dva posto, 1918. bilo ih je 70 posto. Srba je danas tamo oko 50, a Crnogoraca oko 10 posto. Iako imam dva pjesnička ciklusa o Boki i deset dokumentaraca emitiranih na HRT-u, o sudbini Bokelja znao bi više reći akademik Pečarić, Kotoranin, ili Tripo Schubert (Hrvat!) iz Mula, ili Zvonimir Deković, voditelj hrvatske manjinske stranke u Lastvi. Gornja Lastva, sa sto tamburaša u svojem orkestru i oko 80 amaterskih kazališnih premijera na vlastitoj pozornici, s petnaestak poginulih partizana na spomeniku NOB-u, zadnje je hrvatsko naselje u Crnoj Gori, sa svega tri stalna stanovnika - kad bijah bio tamo, imam TV-film i o Lastvi.

Pišete i libreta i drame. Velik uspjeh postižete i u televizijskom i u filmskom izrazu. Kada će na red doći kazalište, uprizorenje nove drame i mjuzikla?

To doista ne znam. Nudim dramu Brown and Jerkić down, nudim MarijuKonavoku za koju je Vicko Dragojević napisao glazbu, sanjam da jednog dana bude izvedena na Prevlaci gdje za to postoji vrlo podatan prostor. Ne znam hoću li to doživjeti. 

Jednako virtuozno pišete na svim dijalektima hrvatskog jezika, na kajkavskom, štokavskom, čakavskom, posebno poeziju. Kako to?

Želim pokazati da je hrvatski jezik trojedan i time cjelovit i jedan od leksički najbogatijih jezika uopće. Nije baš „jednako virtuozno“, ali sam ponosan što me Joža Skok uvrstio u antologiju kajkavskog pjesništva, a šansona Ča je bilo tega više ni, u izvrsnoj izvedbi Maruške Šinković, na jednom splitskom festivalu bila je najbolji tekst i još uvijek se izvodi.

Imate nekoliko života, ponovno ste počeli živjeti nakon kliničkih smrti. Imali ste i jedno neobično iskustvo s novim virusom... Kako se osjećate nakon toga? 

Da, tri života, znači dvije kliničke smrti: 1945. već su bile zapaljene posmrtne svijeće, već sam bio oplakan i lako se moglo dogoditi da budem živ zakopan. Slučajno je naišao susjed Pero Saulan, zvani Pero Vrag, koji je primijenio čudno umjetno disanje koje je vidio negdje u partizanima. Dizao me iznad glave i bacao na postelju. Moja ga je mama htjela zadaviti: „Ne muči mi mrtvo dijete!“ Ali spriječili su je okupljeni drugi susjedi, a kad sam progovorio „Nemoj me!“, ona je shvatila da me “vratio iz mrtvih”. Cijeli mu je život bila zahvalna. 

Kako se mogu osjećati nakon svega toga? Zahvalan Bogu, spasiteljici Ines Visković, medicinskoj sestri, blizu čije sam kuće u Podaci stradao 1976, splitskim liječnicima, doktoru Ditrichu, anesteziologu tadašnje Vojne bolnice u Splitu, u trenutku mojeg sudara dežurne, koji je na mojem slučaju stekao ugled i bio Titov anesteziolog u Ljubljani. 

A to „s virusom” može se pročitati u mojoj Pohvali virusima u Matičinoj zbirci Ode himne ne, napisanoj 2009. Ispada proročanski. Međutim, u djetinjstvu sam, prije tragičnog i teškog potresa mozga, doista bio vidovit, pa se dio toga negdje u meni moguće i očuvao.

Vaša je životna partnerica umjetnica. Kako se slažu dvije umjetničke duše? 

Kao „umjetničke duše“ ne možemo ugroziti jedno drugo, tu si međusobno pomažemo. Kao žena i muž u braku, odnos temeljimo ne tek na ljubavi nego i na razumijevanju. Mirjana je iznimno vrijedna, brza, inteligentna i pronicljiva. Upoznao sam ju kada sam kao predstavnik središnjice MH išao pozdraviti osnivanje Ogranka u Novoj Gradiški. Njezine sentencije i aforizmi na internetu se nalaze među velikanima te književne vrste. Napisala je 55 definicija aforizma i svaka „drži vodu“, a nalaze se u knjizi Kratka forma dugi jezik. U haiku stihovima i u pjesništvu uopće sve je priznatija. U potpunosti je svoja. Ali i moja (kaže!).

Kako vidite svoju ulogu i svoj opus u hrvatskoj književnosti i novinarstvu? Što trenutačno pišete? 

U novinarstvu ne vidim neki svoj značajniji trag, tek svojedobnu književno-kritičku kolumnu u Studiju i kazališne kritike u Školskim novinama. Međutim, postavio sam, na poziv Marija Plenkovića, temelje stručnom pristupu studiju novinarstva, gdje se nisam htio reaktivirati jer sam već bio u mirovini, nakon druge kliničke smrti, pa sam izabrao status vanjskog suradnika. Šteta što mi je stalno prtljanje u hrvatskom zakonodavstvu onemogućilo artikulirati zamišljeni udžbenik novinarstva. Neki su mi novinari znali reći: „Profesore, sve što znam o novinarstvu od vas sam naučio!“ To je tako lijepo čuti. A ja sam se samoobrazovao dok sam radio na fakultetu nabavivši neke važne priručnike, najznačajniji je s Florida University.

U književnosti ni moj opus ni moja uloga ne ovise o meni. Evo primjera. Zbirku pjesama za djecu E da mi je dočekao je muk. Pozitivno je, u malom stručnom krugu, vrednovala jedino prof. Diana Zalar i njezin muž Hrvoje Zalar koji je pjesme iz nje unosio u svoje predstave za djecu. A Ivo Zalar čak je devet naslova iz nje unio u svoju antologiju hrvatskog pjesništva za djecu. No, o knjizi, u izdanju Školske knjige 1991, u javnosti se i danas gotovo ništa ne zna. Nakon 27 godina javne šutnje o toj knjizi, neki A. P. znalački je analizirao i ona je, koliko vidim, u tzv. širem popisu lektire za osnovnoškolce. Ne znam tko je taj A. P. Ako ovo pročita, molim ga da mi se javi. Znači, i moja uloga i moj opus ovise o nekom budućem Antunu Paveškoviću ili onom koji ima isto takve inicijale, o nekomu kao Skok, ili Fišer ili Bauer ili vi, koji razumiju i cijene što pišem.

Kad biste imali veliku moć, što biste promijenili u Hrvatskoj i u svijetu danas, 2020. i 2021. godine, posebno kada je riječ o kulturi, književnosti i hrvatskomu jeziku?

O hrvatskom jeziku mislim da bi udruženi MH, HAZU, Institut za jezik uz pomoć Ministarstva kulture trebali znanstveno oblikovati i konačno objaviti veliki hrvatski rječnik ČA, KAJ, ŠTO hrvatskoga jezika, leksički među najbogatijim jezicima uopće. Zasad postoji samo domoljubni napor male općine Lovreć i značajan pokušaj pokojnog Branka Šamije. 

Što će biti s hrvatskom kulturom i književnosti, ovisi o tomu što će biti s hrvatskom državom, tko će nas i kako voditi. 

Jučer sam pročitao intervju s Davorom Šternom i našao u njemu brojna vlastita stajališta. On, kao i ja, misli da je najučinkovitiji oblik vladanja prosvijećeni apsolutizam, temeljen na demokraciji, dakako. Apsolutista je koliko i stranaka, ali kako i čime prosvijećenih, to još ne uspijevam doznati!