Smijehom pomažemo stradaloj djeci

Odmah nakon što je razoran potres 29. prosinca pogodio područje Banovine, u Glinu su se, i Petrinju, uz pripadnike interventnih službi slile i skupine volontera sa samo jednim ciljem: svim unesrećenima olakšati nastalo stanje. Tako su se 5. siječnja, odazvavši se apelu hrvatskog Crvenog križa, u petrinjskoj vojarni Pukovnik Predrag Matanović našli i članovi udruge CRVENI NOSOVI, štićenicima domova za starije i nemoćne i pacijentima pedijatrijskih odjela dobro poznati klaundoktori. Doktor Žulee, primarijus Dibidus, doktor Ludek i doktorica Krafnica nisu, naravno, pravi liječnici i njihova se imena ne mogu pronaći niti na jednoj osobnoj iskaznici, ali svoju su zadaću vraćanja osmijeha na lica s kojih je akutno, zbog straha i novonastale traume nestao, ispunili uveseljavajući najprije u Vojarni smještene štićenike petrinjskog doma za starije i nemoćne, a potom i najmlađe koji su se ondje, privremeno, sklonili sa svojim roditeljima. Nekoliko dana kasnije, 8. siječnja, posjetili su sisačku Osnovnu školu Braće Ribar, a program Local Emergency Smile nastavili su crtajući osmijehe u Hrvatskoj Dubici, Hrvatskoj Kostajnici i Češkom selu u Petrinji. U ovim je izazovnim vremenima terapeutski učinak smijeha potrebniji nego ikad, a umjetnici u liječničkim kutama, s crvenim nosovima i šarenim vlasuljama donose ga kao jedini pripravak u svojoj torbi za prvu pomoć. 

Klaunovi u hitnim situacijama

Ne čudi to znamo li da je klauniranje kao umjetnički oblik čija je glavna zadaća poticanje na igru, zajedništvo i, prije svega, smijeh odavna poznato. Još su srednjovjekovni dvorovi poznavali dvorske lude-osobe, kako se vjerovalo – osobe božanski nadarene djetinje šarmantnom ludošću i sklonošću šali. Zadaće preteča i najbližih rođaka današnjih klaunova ipak nije bila nimalo bezazlena, počesto su na licima melankoličnih vladara morali iscrtavati široke osmijehe, čime su sudbine čitavih kraljevstava, barem nakratko, bile u njihovim rukama. 

Klaunovidoktori su profesionalci iz raznih izvedbenih umjetnosti, glazbenih i scenskih, skriveni iza maske/  Izvor: Udruga CRVENI NOSOVI

Klaunovi su, dakle, oduvijek dolazili u hitnim situacijama, a gdje je hitnije nego u bolnicama? Najstariji poznati zapisi pronađeni su u Turskoj, gdje su Derviši, zaduženi za brigu o bolesnicima, jednaku pozornost posvećivali hranjenju tijela, kao i okrijepi duše, a s rujanske naslovnice pariških dnevnih novina Le Petite Journal još su se 1908. smiješila dvojica klaunova uhvaćena u igri s malim bolesnicima u londonskoj dječjoj bolnici. Krajem osamdesetih, točnije 1987, njujorški je Big Apple City Circus utemeljio Clown Care Unit, prvi strukturirani program klaunske podrške malim bolesnicima i s njime nastupao u svim gradskim bolnicama. Sljedeće, 1988. godine, znanost o terapeutskim učincima smijeha dobila je i stručni naziv – „gelotologija“, a svijet je klaunovima-doktorima postao zaluđen desetljeće kasnije, nakon što je jednog od najpoznatijih, Patcha Adamsa, u istoimenom filmu utjelovio jedan od najboljih komičara toga vremena, Robin Williams. 

Pa iako se pravom Patchu nije pretjerano svidjela, holivudska je uspješnica poslužila kao nadahnuće i zamašnjak Zoranu Vukiću, tada mladom cirkuskom entuzijastu i studentu socijalnog rada, dovoljno sretnom da dio tih kasnih devedesetih provede s Caravanom Circo Imaginario u Italiji. Posjetitelji su bili oduševljeni putujućim klaun-kazalištem i izvođačima su često govorili kako njihovi nastupi imaju terapeutski učinak, a Vukić je uočio jedinstvenu priliku da se svojim dvjema ljubavima, pomaganju ljudima i umjetnosti, posveti jednako, bez potrebe da jednu postavlja ispred druge. Po povratku u Hrvatsku postao je doktor Ludek, prvi domaći klaundoktor. Isprva je, prisjeća se, projekt provodio u suradnji s jednom autokućom i već je i taj projekt pokazao da kod djece na dugotrajnom liječenju potreba za klaundoktorima postoji, pa su čak i povremeni naknadni posjeti doktora Ludeka pedijatrijskim odjelima imali međunarodni odjek, za njih su čuli češki Zdravotni klauni, dio međunarodnog udruženja Red nose international čijim se posredovanjem 2010. i osnivanjem CRVENIH NOSOVA priča dr. Ludeka zaokružuje. 

Doktor Žulee, primarijus Dibidus, doktor Ludek i doktorica Krafnica operirali su po snijegu i ruševinama

Od prvog nastupa 28. listopada 2010, pedesetak umjetnika iscrtalo je osmijehe na licima 164 656 djece i starijih osoba, a početna namjera o razvedravanju pedijatrijskih odjela proširila se na iscrtavanje šarenih boja u dječjim, kao i u domovima umirovljenika. Dvadeset i šestero danas aktivnih klaundoktora, raspoređenih u sve velike hrvatske gradove, surađuje s 14 zdravstvenih ustanova i pet domova umirovljenika. Iako liječe smijehom, valja se zapitati o količini ozbiljnosti skrivenoj iza lica klaundoktora.

Djeca na Banovini uživaju u pjesmi i smijehu koji su im donijeli Klaunovidoktori/ Izvor: Udruga CRVENI NOSOVI

A nje je mnogo. „Klaundoktori su profesionalci, izvedbeni umjetnici, a da bi se klaundoktorom postao, potrebno je proći 480 sati edukacije u bečkoj, međunarodnoj središnjici udruge“, govori Vukić i pojašnjava kako ona obuhvaća znanja iz svih polja u koja će klaundoktor morati posegnuti ne bi li na lica svojih „pacijenata“ postavio osmijeh. Klaundoktori nisu „pravi“ liječnici, no s njima usko surađuju. Doktori u bijelim kutama upućuju ih, koliko je potrebno, u zdravstveno stanje bolesnika, a klaundoktori zahvalnost im iskazuju i programima posebno osmišljenima za zdravstvene djelatnike. Oni, naposljetku, cijelog dana stoje emocionalno izloženi i nemaju, poput klaundoktora, svoje doktorsko ili umjetničko ime, čvrsto izgrađenu umjetničku osobnost koja im pomaže da između dvaju svjetova stvore razdjelnicu. „U kolovozu smo, na 8. kongresu Hrvatske udruge medicinskih sestara predstavili program Humor u zdravstvu osmišljen za medicinske djelatnike, kako one u sustavu zdravstva tako i one u procesu školovanja“, dodaje.Smijeh se, dakle, koristi kao „druga linija fronte za ozdravljenje“, nakon što je osoba već upoznata s osnovnom dijagnozom i načinima liječenja. I nije uvijek riječ o grohotnom smijehu, katkad i mali osmijeh, tek naznaka smiješka, može učiniti mnogo. Kako bi zdravstvene djelatnike upoznali s različitim vrstama i učincima humora, provode i program Doktoriraj humor, a i sami svoje humorne načine prilagođavaju instituciji u kojoj nastupaju, kao i programu. Četiri su „zemaljska“, u izravnom kontaktu s publikom i, osim u bolnicama, namijenjeni su provedbi u domovima umirovljenika. „Klaun je univerzalno biće, potreban svima“, uvjeren je Vukić, „a mi smo htjeli okupiti institucije koje skrbe o ljudima u potrebi za poticajem. On se često očituje u potrebi za smijehom ili valom pozitivne životne energije. Stoga smo katkad u drugim institucionalnim oblicima potrebniji nego u bolnicama.“

Smijeh je najbolja terapija u stresnim situacijama/ Izvor: Udruga CRVENI NOSOVI

Klauniranje je umjetnički oblik čija je glavna zadaća poticanje na igru, zajedništvo i veselje 

Radost i sreća na dječjim licima, kao i na licima starijih, često bolesnih i nemoćnih, teško se mogu riječima opisati. Klaunovi ih (ili klaundoktori) podsjećaju na životnu ljepotu i mogućnost napajanja pozitivnom energijom i humornošću naizgled ružnih, loših ili neugodnih trenutaka. Tako je bar bilo nekoć, prije nego što je zavladalo „novo normalno“. I prije je na hemato-onkološkim odjelima vladalo tužno pravilo da djecu smije posjećivati samo jedan od roditelja, dok s drugim te braćom ili sestrama može komunicirati isključivo telefonom, čime je osjećaj usamljenosti kod najmlađih pacijenata samo produbljivan, no u posljednjih je sad već gotovo godinu dana pojam samoće za njih poprimio novo i dublje značenje. Baš kao i za starije osobe zatvorene u domovima umirovljenika. Često se, naime, može čuti kolike će negativne posljedice pandemijom uzrokovana kriza ostaviti na gospodarski sustav, ekonomiju, mentalno stanje odjednom nezaposlenih i što će dugotrajna izolacija učiniti aktivnim članovima društva. No pandemija samoće prisutna u domovima umirovljenika neizbježan je, a najzapostavljeniji popratni proizvod koji 2020. ostavlja za sobom. 

I u domovima umirovljenika

Zdravlje se, naravno, postavlja na prvo mjesto, no iz CRVENIH nam NOSOVA poručuju kako i udaljeni možemo biti zajedno. Jer kad se jedna vrata zatvore, otvore se druga. Oni su, tako, osmislili program Smijeh uživo koji se putem digitalne platforme emitira u domovima umirovljenika. Cilj im je „nastaviti misiju klaundoktora, uz pomoć umjetnosti profesionalnog klauniranja i smijeha vratiti ljudima u teškim i kriznim situacijama i okolnostima osjećaj radosti i pripadanja“.U takvim smo situacijama, kažu, svi isti, neovisno o tome koje smo dobi, no neke dobne - ili zbog nekog razloga isključene - skupine izolacija snažnije pogađa. Pripadnici mlađih skupina vičniji su internetskoj, instant-komunikaciji, a stariji bi se vrlo rado vratili vremenu ručnog pisanja pisama. Zato je, posebno za domove umirovljenika, osmišljen i program Piši mi. U dvama umirovljeničkim domovima postavljeni su sandučići za pisma, pokraj njih omotnice i prazni papiri pa domski štićenici mogu sa svojim najdražim klaunovima pisma razmjenjivati na dvotjednoj bazi. Njihov rukopis odiše duhom svih naših baka koje imamo, volimo ili više, nažalost, nemamo. „Njihovo pismo podsjeća nas na vrijednost sadašnjeg trenutka koji će zauvijek ostati utisnut u list papira“, kažu te dodaju da pismima žele podsjetili starije u domovima da su „klaunovidoktori tu za njih bez obzira na to što ih trenutačno ne mogu fizički posjetiti“. 

Klaunovidoktori izvode svoj program među kontejnerima za stradale na Banovini/ Izvor: Udruga CRVENI NOSOVI

U skladu s time, planova bilo je mnogo. Slikovnica Lile riječke klaundoktorice Nine Sabo, emisija Klauntema na YouTube kanalu i Crvenonosne novine za štićenike riječkog doma umirovljenika na Kantridi. Nova ih je kriza nagnala da izmijene planove i svojim žurno izmijenjenim djelovanjem pruže ruku i pomognu da netko barem i nakratko zaboravi na bolest, samoću ili strah pred neizvjesnom budućnošću.