Boje za one koji ih ne vide

Perica Mihaljević slijep je od ranog djetinjstva, no to ga nije spriječilo da ostvari životne želje. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji, predaje u školi u Virovitici gdje živi sa suprugom i troje djece. „I ja imam potrebu stvarati, davati i primati“,istaknuo je u razgovoru taj akademski glazbenik, izumitelj, otac i suprug. Strast za inovacijama dijeli i njegov prijatelj, diplomirani inženjer grafičke tehnologije Vedran Stanić. Zajedno su osmislili i patentirali projekt Lunas spectrum– taktilni sustav koji slijepim osobama omogućuje da razaznaju boje. Taj je projekt izniman primjer suradnje slijepe i osobe zdravog vida koji su nadopunili svoja životna iskustva i profesionalna znanja te zajedno stvorili inkluzivni alat.

Vedran Stanić i Perica Mihaljević pokazuju flomastere i plišanog medvjedića s oznakom boje za slijepe/ Snimila Dubravka Petrić, Pixsell

Dotaknimo boju

Perica Mihaljević je 38-godišnji profesor klavira. Oslijepio je sa šest godina, ali je prošao redovni put školovanja, od osnovne škole u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih Vinko Bek u Zagrebu, Srednje glazbene škole Blagoja Berse, do Muzičke akademije na Sveučilištu u Zagrebu gdje je 2005. stekao diplomu klavirista i profesora klavira. Zaposlen je u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky u Virovitici kao nastavnik klavira. Prethodno je radio u Centru Vinko Bek, a honorarno u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Virovitici kao nastavnik glazbene umjetnosti. „Ni u jednom slučaju nisam imao problema oko zapošljavanja iako, ako se dobro sjećam, nisam imao konkurenciju. Nisam se našao u krizi nezaposlenosti u kojoj mi je trebala emocionalna ili financijska podrška, ali svejedno želim istaknuti kako sam rastao u ozračju koje je podrazumijevalo da ću se radom brinuti o sebi i obitelji. Kao osoba, kao suprug i roditelj mnogo bih se lošije osjećao kada ne bih radio i zarađivao“, kaže Perica Mihaljević.

Ističe da je posao nastavnika klavira vrlo izazovan. „U većini glazbenih škola najviše je nastavnika klavira, što stvara veliku konkurenciju. Naš su glavni alat učenici, a najveći su ponos oni koje dovedete do kvalitetnog nastupa ili natjecanja. U našem školskom natjecanju jedne su godine dvije moje učenice osvojile prve nagrade. Toga se rado sjetim“, rekao je. Mihaljević ističe da u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky ni kolege ni učenici, kao ni roditelji, nisu dovodili u pitanje njegove kvalifikacije. „Ocijenio bih da je moje prisustvo u ovoj sredini dobrodošlo jer pruža realnu sliku zaposlene slijepe osobe koja preuzima obveze i odgovornost“, dodao je.

Zauzetost za osobe s invaliditetom Mihaljević je iskazao kroz sustav Lunas spectrum koji je osmislio i patentirao s prijateljem Vedranom Stanićem, diplomiranim inženjerom grafičke tehnologije, osobom zdravog vida. Lunas spectrum jest sustav taktilnih oznaka za označavanje boja, namijenjen slijepim i slabovidnim osobama. Radi se o alatu koji slijepim osobama omogućava da samostalno odaberu odjeću koja će koloristički biti u skladu sa željama i potrebama, ali i da, primjerice, slažu Rubikovu kocku!

Želja slijepih za inkluzijom povlači sa sobom i određene estetske zahtjeve u kojima boja igra veliku ulogu. „Sâm sam se našao u situaciji da se u odijevanju služim s provjerenim varijantama kombiniranja boja kako ne bih pogriješio i neprikladno se odjenuo. To je bio okidač da razvijem sustav označavanja boja temeljen na točkicama kao što je to i Brailleovo pismo“, navodi Mihaljević. Polazno je stajalište bilo da svaka slijepa osoba mora imati mogućnost znati koje su boje predmeti s kojima se susreće. Naziv Lunas spectrum dan je u čast profesora Stefana Lunića iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, od čijega su imena autori stvorili akronim Lunas.

Inovativan i originalan sustav

Ovaj inovativni sustav temelji se na frekvenciji elektromagnetskih valova pojedine boje. Gustoća točkica, odnosno pokrivenost površine točkicama prati frekvenciju elektromagnetskih valova određene boje. Tako ljubičasta ima najgušći zapis, dok crvena ima najrjeđi. Osnovna čestica ovoga sustava jest točkica. Međutim, to nije isto što i Brailleovo pismo, ističu autori. „Ovaj sustav predstavlja niz autentičnih oznaka koje nemaju ništa slično sa slovima Brailleovog pisma. Jedina eventualna sličnost može se dogoditi ako se pri označavanju boja koriste točkice iste veličine kao i u Brailleovom pismu“, navodi Stanić. Oznake ovoga sustava proizlaze iz kombiniranja oznaka za tri primarne boje te oznaka za crno i bijelo. Kombiniranje oznaka, osim na gustoću zapisa, oslanja se na logiku nastanka boja u likovnom spektru. Tako kreirani sustav nudi i mogućnosti za određivanje nijansi boja te pridruživanja svojstava materijala kao što je prozirnost i sjaj. Sustav je registriran u Međunarodnom patentnom uredu, dobio je više nagrada na izložbama inovacija, predstavlja se na nacionalnim i međunarodnim stručnim vijećima edukacijskih rehabilitatora. U partnerstvu s Tiflološkim muzejom u Zagrebu predstavljen je na međunarodnom festivalu Intermuseum 19 u Moskvi, te u suradnji s Renatom Geld sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, u Kataru i SAD-u.

„Trenutačno kreiramo liniju kravata u suradnji s Croatom te nastavljamo popularizirati sustav među slijepom i slabovidnom populacijom“, kaže Stanić. Taj pedesetogodišnji inženjer svoj je bogati profesionalni put, koji je uključivao suradnju s poznatim grafičarima i dizajnerima te rad u privatnom sektoru, u rujnu 2019. nastavio u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju u Virovitici. Njegov osobni angažman koji se odnosi na osobe s teškoćama u razvoju vezan je uz volonterski rad unutar zajednice Vjera i svjetlo. „To je duhovni međunarodni pokret zajednica koji okuplja osobe s intelektualnim teškoćama, njihove roditelje i prijatelje. Rođen je iz želje za pomoći osobama s intelektualnim teškoćama, njihovim roditeljima i obiteljima, kako bi pronašli svoje mjesto u društvu i Crkvi“, ističe Stanić.

Uključivanje u svijet boja za slijepu osobu znači samostalnost i ravnopravnost 

Put kreiranja pojedine oznake razvijali su Mihaljević i Stanić u nekoliko koraka. „Krenuli smo od primarnih boja. Smjestili smo ih u spektar vidljivog svjetla te odredili gustoću zapisa i uzorak pojedine boje. Ja sam napravio grafičku pripremu oznake koju smo otisnuli u grafičkoj tvrtki u kojoj sam tada radio. Perica bi tad provjerio čitkost oznake te ponudio sugestije za njezino poboljšanje ili smo jednostavno kreirali novi izgled oznake. Tada ponovno kreće grafička priprema oznake, otisak pa provjera. Ponavljali smo korake sve dok ne bismo bili zadovoljni izgledom i čitkošću oznake“, pojašnjava Stanić. Unutar udruge pomoću koje populariziraju oznake Lunas Spectruma, Mihaljević osmišljava projekte s kojima se prijavljuju na natječaje, vodi administraciju, dogovara poslovnu suradnju te se brine o financijama. Ujedno je voditelj prezentacija sustava te pratećih radionica. Stanić pak u toj podjeli posla dogovara tehničko rješavanje i realizaciju apliciranja oznaka na različite predmete iz svakodnevnog života, vodi dio prezentacije vezan uz prirodu svjetlosti i grafički sustav boja te se brine oko tehnike i prijevoza.

Kako bi predočili mogućnosti svojeg izuma, Mihaljević i Stanić u nekoliko su škola i na prigodnim skupovima održali predavanja i radionice pod nazivom Dotakni boju. Želja im je podizati svijest slijepih o estetici te o važnosti i korisnosti boja. Smatraju da bi široka uporaba toga sustava dovela do uključivanja slijepih u svijet boja, „što bi pridonijelo njihovoj boljoj inkluziji u društvo te podizanju same kvalitete života“. Uključivanje u svijet boja za slijepu osobu znači samostalnost i ravnopravnost. „Samostalnost je osnovni preduvjet ljudskog digniteta i senzibiliziranja društva za uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere života“, navodi Stanić. „Mladi, osobe sklonije cjeloživotnom obrazovanju te osobe koje nisu slijepe od rođenja zainteresirano prate naš razvoj te su nam one najveći motivator za daljnji rad. Osobito su prihvaćene društvene igre koje sad ravnopravno mogu igrati oni zdravog vida i slijepi“.

Perica Mihaljevic, profesor klavira u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky u Virovitici/ Snimila Dubravka Petrić, Pixsell

Rad i samopouzdanje

Mihaljević je još od studentskih dana bio uključen u rad udruga, što mu je, kaže, dalo vjetar u leđa u pogledu pokretanja raznih projekata. „Svakako je i životni ritam svakodnevnog odlaženja na posao doprinijelo meni kao takvom. U interakciji s drugima dobivam povratne reakcije na ono što činim ili kako razmišljam, što me ili dodatno pokrene ili korigira. Činjenica da radim daje mi samopouzdanje s kojim nastupam i u ulozi supružnika ili roditelja, što daje pozitivan psihološki efekt“, ističe.

Dodao je da je „rad jedno od obilježja čovjeka kao bića. On ne prestaje biti čovjekom ako ima disfunkciju nekog dijela tijela kao što je to slučaj kod osoba s invaliditetom. Kao većina ljudi i ja imam potrebu stvarati, primati i davati. Naravno da je iz tog aspekta zaposlenje puno više nego samo rješavanje egzistencije“.

Perica Mihaljević – planovi i želje

Iako je ostvario svoju viziju onoga što želi od života – stekao titulu akademskog glazbenika, zaposlio se kao profesor, zasnovao obitelj, a uz to još stigao i patentirati vrijednu inovaciju za pomoć slijepima, nameće se pitanje što bi još želio postići, a da dosad nije uspio. „Želja mi je okušati se kao poduzetnik. Osvjedočen sam da slijepe osobe i u tom sektoru mogu biti uspješne. Naravno, posao u državnoj firmi dobar je i siguran i zapravo nemam ni jedan razlog ostaviti ga. Ne želim srljati, ali moj nemirni duh tjera me da izvučem više od sebe, tražim nove i teže izazove. Recimo da su to planovi. Trenutačno je obitelj na prvom mjestu. Posao nastavnika ostavlja mi dosta vremena za boravak s obitelji, što je u ovom trenutku najvažnije.“