O idealima mladosti nekad i danas

Stereotipi vise nad svakom generacijom, a sažimaju se u onoj davnoj učiteljskoj prisezi u kojoj će se citirati mudro Sokrata kako mladež voli luksuz, ima loše manire i prezire autoritet. Luksuz u individualizmu i kapitalizmu ima blještavo lice. Njihove izloge iz tjedna u tjedna možemo pratiti preko Billboardove ljestvice najslušanije glazbe u Hrvatskoj – život je podnošljiv u šarenim videospotovima regionalnih trap zvijezda dok je stvarnost izvan dopamina sa svakim novim osvježavanjem društvenih mreža izazovna, nekad i bolna, nerijetko tek podnošljiva. Loše manire i prezir autoriteta sve su rjeđi kad ni mangupski bijeg sa školskog sata više nije anoniman. Sve se obavijesti ionako brzinom munje šalju iz e-Dnevnika. 

Ernest Hemingway na svojem brodu Pilar, 1950. (Snimka u vlasništvu Predsjedničke knjižnice i muzeja J. F. Kennedyja u Bostonu)

Hemingway čuva idealizam i nadu u građenje novog, iako u ljubavi doživljava bol

Šira društvena slika zbog vječno nove neizvjesnosti prelila se i na duševno zdravlje. Mladi kao jedna od ugroženijih skupina u središtu su raznoraznih projekata, tribina i radionica. No izvan statistike i ponešto razgovora, socijalna je mreža krhka. Siromaštvo, vršnjački pritisak, natjecanje umjesto suradnje u školskim klupama, internetsko maltretiranje ubrzali su odrastanje, ali su ga paradoksalno i usporili jer odlazak iz obiteljskog gnijezda u svijet prijetećih opasnosti gdje je i vremenska prognoza uteg nikad nije bio predvidljiviji. Time smo dokinuli avanturu. Ali i uzbuđenje oko malenih, životno vrijednih stvari poput usputnih dodira i uzajamnog dijeljenja. Poruke mladima kad je povjerenje višestruko iznevjereno s više strana nisu stoga manje važne. Iako će zagubljena istraživanja na Harvardu pokazati kako je mladost jednako bila zbunjena i nesigurna u vlastitu budućnost tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pristup u književnosti ipak se mijenja. Čitajući stogodišnje zapise Ernesta Hemingwaya i Ivane Brlić-Mažuranić u kontrapunktu sa suvremenim ficlekima norveške glumice i autorice Linn Skåber teško je ne primijetiti razlike u shvaćanju, ozbiljnosti i prihvaćanju života. Dinamika između pojedinca i okoline, sitne radosti i skučenost pogleda tu su da nas podsjete kako bez obzira na sve vanjske podražaje ipak najviše rastemo u odnosu s drugima.

Hemingway – iz starog kaputa u novi svijet

Memoarski zapisi nastali postumno 1964. u redakturi izdavača i četvrte supruge Mary Hemingway donose jedan drugi, ranjiviji Pariz u koji naviru američki umjetnici zbog rastuće inflacije. Poratne godine, nerazvijenost te razjedinjenost lijeve i desne obale Seine, skromni bistroi i stari kaputi, izgrađivanje pisca iz potpunog siromaštva od 1921. do 1926. donose jednu od najljepših posveta mladosti, gradu i pisanju. U prvom dijelu knjige očaran svime što vidi, od lijepe djevojke u bistrou, bilježnice, olovke do susreta i upoznavanja s Gertrude Stein, Hemingway će duhovito zagovarati post. Ne živi sa suprugom i sinom u nekom mondenom kvartu, ne jede svaki dan, zna točno kojom rutom valja šetati da bi izbjegao miris pečenog kruha, nije imun na poroke u čaši vina ili na konjskom trkalištu, no istodobno je svjestan da se mora pobrinuti za obitelj. Savjeti koje pritom dobiva da je bolje kupovati slike negoli odjeću pripadaju našoj odumirućoj srednjoj klasi. Pa tko bi danas pored novog automobila ili većeg stana uopće pomislio na ulaganje u mladog umjetnika, ili općenito stavljanje na zid nečega što nije Ikein poster. 

Na zidovima koje promatra uvijek su umjetnine. Picasso, Cézanne, japanska grafika. Knjižaru Shakespeare & Company redovito posjećuje. Tamo ga tješi i hrani Sylvia Beach, zaslužna za objavljivanje Joyceova Uliksa (1922), kojeg će Hemingway promatrati kako jede s obitelji u boljim restoranima. Njegovo divljenje prema irskom piscu, zatim prema Ezri Poundu, nešto kompliciraniji odnosi s F. Scottom Fitzgeraldom i Fordom Maddoxom Fordom podcrtavaju prevrtljivost ranih dvadesetih. Mnogo je topline razasuto na tih dvjestotinjak stranica. Ateljea, bistroa, soba u svijetu koji vida ratne rane. No tu je idealizam i nada u građenju novog ‒ kojeg neće srušiti ni drugi dio knjige gdje će bolno jedna ljubav zamijeniti drugu.

Bistrina koja pokreće umjetnost i dušu

Nastala tijekom sličnog razdoblja kad i Hemingwayeva pariška lutanja, u fragmentima nam donose jedan posve drukčiji svijet od Priča iz davnine i Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. Prisutne su posljedice Prvog svjetskog rata, osjeća se raspad Austro-Ugarske Monarhije, vremena su nestabilna, jezik se traži. Tematski raznolika, teže žanrovski odrediva, Knjiga omladini ne zanima pretjerano kritičare, iako nastaje na vrhuncu autoričine kreativne snage. Jedan od razloga slabije recepcije leži, kako će Dubravka Zima reći, u njezinoj alternativnoj poziciji u odnosu na dominantne tokove. Uspoređujući poziciju svoje generacije s ovom nadolazećom, Brlić-Mažuranić na trenutke didaktički naglašuje polarizaciju ''mi-oni'' pokušavajući mlade potaknuti na potragu za vlastitim idealima. Iako su njezina zapažanja o Rusiji, odnosima pobjednika i poraženih u jeku trenutačnih zbivanja zanimljiva (jer ''protivna strana tezulje priteže silovito''), ipak njezina razmišljanja o umjetnosti opsegom, ali i kvalitetom donekle odudaraju od ostatka. Ponajprije kad gotovo ushićeno nakon misli o slikarstvu i njegovim novim tendencijama stvari vraća na početke pa zaključuje: „I u taj tren, kad je čovjek otkrio perspektivu, nastupilo je zaista za umjetnost novo doba, nastupio je jedan sasvim novi, naime viši odsjek umjetničkog stvaranja.“ Osobna etika i estetika u vrteški antimodernizma, romantizma i pobratimstva upire pogled u najmlađu omladinu kritizirajući nesređeno poratno slikarstvo, ali i spočitnuvši kritičkim leksikom upravo ono što na ponekim kreativnim radionicama čujemo i danas: „Vi ste uporni, vi hoćete pod svaku cijenu da je otkrijete, vi okrivljujete sami sebe što ne možete da je pronađete, stidite se svog neumijeća, vi ste spremni da preuzmete na se svu krivnju – ali nećete i ne možete da povjerujete ono što je u svakoj prigodi najteže vjerovati: nećete da povjerujete da ste prevareni“ (IV Izabrana djela, str. 147).

Brlić-Mažuranić potiče mlade da čitaju, uče i budu samostalni

Proslavljena književnica za djecu i mlade Ivana Brlić Mažuranić (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Sa zanosom će Brlić-Mažuranić poticati mladost da čita, uči, sravnjuje i bude neumorna. Da bude samostalna i oslanja se na vlastite prosudbe. Da ta bistrina pokrene i podigne umjetnost i narodnu dušu. Bakljonoše su se u suvremenosti malo umorile. U obrazovnim programima sve je manje umjetnosti. A i sama umjetnost nije imuna na propagandne trikove. No krijesovi su još tu, spremni za nove čitatelje.

Linn Skåber – banalnosti obilja

Ilustrirana, podeblja norveška posveta mladima jedna je u nizu onih knjiga koje ne nastaju nužno iz unutarnjeg nagnuća, nego kao dobar omjer naramka provjerenih poruka i posljedične zarade zbog prodajnog potencijala autorskog imena. Skåber je filmska i kazališna glumica, dramski pisac, odnedavno i spisateljica koja će se podjednako obraćati mladima, a koju godinu poslije i starijima u uspješnicama Odraslima (2020) i Starijim' (2021). Njezin prvijenac Mladima (2021) na hrvatski je preveo Mišo Grundler, a nastao je u razgovoru s mladima tijekom odrastanja kao niz humornih, kratkih zapisa koji bi trebao korespondirati s njihovim leksikom. Korištene rečenice, njihova preslagivanja, oblikovanje fragmenata miješaju banalne trenutke s teškim te čine prohodnost unutar zadane forme lakšom, ali i kaotičnijom. Kad piše o bolesti, preuzima dječji glas i dramski završetak: „Ušla je u tuđu kuću, gmizala poput gusjenice, nagrizala nas i rasla. Sve dok nije potpuno pojela mamu.“ Kad piše o odrastanju, ono nikad nije jednostavno: „Djevojke uopće ne jedu pužiće. Sve je čudno.“ Pastelne, dojmljive ilustracije nagrađivane Lise Aisato ne upotpunjuju sadržajnu prazninu koja čas čuči poput Adriana Molea, a čas nije ništa više ni manje od tinejdžerske Bridget Jones. Usmjerenost na društvene mreže, sleng i kulerštinu nije zaokružena. Ostaje tek zbunjena tinejdžerska glava koja će uzdahnuti: „Lijepo provedena mladost, dođite i nosite je.“

Ove nas knjige o mladima i za mlade podsjećaju na zatomljenu važnost sanjarenja. Ali i na činjenicu da su vremena uvijek bila jednako teška ili laka. Ovisno o našoj skučenosti da prostor koji imamo radije dijelimo uživo, jedni s drugima, a ne preko iluzije ekrana.

Tri knjige o mladosti

Hemingway u Hunger Was Good Disciplin ustvrđuje kako je najteže ponovno početi stvarati nakon što sve izgubimo. Priznat će također da kao mladi malo toga i razumijemo. Za sve treba vrijeme i samopouzdanje. Treba raditi. Biti strpljiv. I nikad ne pomisliti kako dizanje ujutro i pisanje može biti teško. Brlić-Mažuranić potiče na visine, na novo slušanje oluje koje kida zemlju i oblake, na proljeće koje će s drveta stresti zimsko inje te s mladim grančicama promijeniti sve. Vjeruje u ideale i da ih možemo pronaći. Skåber je pak duboko uronjena u banalnosti svakodnevice. U obilju dom je shvaćen kao rezidencija, život kao prijem između glazbe i kanapea. Kad se u neizvjesnim i zbunjujućim vremenima nemamo za što uhvatiti, ujedno postaje sve teže stajati čvrsto na zemlji.