Ljubav prema glasu jača od prepreka

Ova slavonska priča započela je sredinom 80-ih godina u vrtiću Ivanka Muačević osječkoga naselja Retfala, kada su istu grupu pohađali Maja Vukadinović i Saša Drinić. Danas, ona je sopranistica vrsnoga Hrvatskoga pjevačkoga društva Matija Petar Katančić iz Valpova, on ugledni radijski i televizijski novinar. Nisu dopustili da im fizičke prepreke onemoguće ljubav prema umjetnosti i ljepotu izražavanja glasom.  

Maja Vukadinović s majkom Željkom i labradorom Longom u obiteljskoj kući u Bocanjevcima

Na ulici 365 dana

Maja Vukadinović je visoko slabovidna osoba od rođenja 28. veljače 1985. godine u Osijeku. Sa samohranom majkom Željkom posljednjih šest godina živi u seocetu Bocanjevci nedaleko Valpova, koje ima petstotinjak žitelja. Slika i prilika Slavonije u izumiranju, ali i oaze nekadašnjega života uz beskrajna polja i sve rjeđe šume – crkva Sv. Filipa i Jakova, trgovina, susretljivi prolaznici u divanima. O trajnom boljem sutra koje nikako ne dolazi.

Osnovnu školu pohađala je Maja u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, potom je živjela u Osijeku. Zahvalna je na provedenim danima u hrvatskoj metropoli jer je naučila biti samostalnija. „Počela sam pjevati u školskom zboru nakon što je jedna odgojiteljica primijetila moj talent za pjevanje. Otpjevala sam dva, tri tona i bila primljena. Tako se priča zakotrljala, nastupala sam i natjecala se na školskim priredbama. Krenula sam i u Hrvatsko kulturno društvo Lipa, no zbog izostanka glazbenoga obrazovanja nisam primljena“, sjeća se svojih pjevačkih početaka. Prekretnica se dogodila 2016. preseljenjem i nalaskom smiraja u valpovačkom kraju. 

„U HPD-u Katančić odlično su me prihvatili dirigent Želimir Sušić i ostali kolege pjevači. Probe su ponedjeljkom i četvrtkom. Posjećujem i Udrugu Zvono koja skrbi o osobama s poteškoćama u razvoju. Obilazimo imanje u najmu, obrađujemo voće, povrće, kuhamo zimnicu. Štrikam, dok ostali polaznici vezu“, tumači nam Maja svoju uobičajenu godinu koju obogaćuju zborski nastupi i izvan Valpova.

Zahvalni su i Maja i njezina majka uređenjem kuće u kojemu je svesrdno besplatnim krovopokrivačkim radovima pomogao Anto Pejić iz Čepina. Radila je Željka Vukadinović u računovodstvu jedne mljekarske tvrtke, no nakon gašenja slavonskoga pogona otišla je i 1. listopada 2020. dobila status roditelja-njegovatelja.

Prepreke koje više smetaju su one u glavama nekih ljudi, ali i to rješavamo strpljenjem, upornošću i sa smiješkom na licu

„Nismo gladne, ali promišljam što će biti s Majom jednom kad mene ne bude. Razgovarali smo u Zvonu, voljela bih da udruga skrbi o njoj u ovoj kući. Sa svojih 1700 kuna osobne invalidnine bilo bi joj nemoguće podmirivati račune. Želim joj osigurati kvalitetan život“, napominje Majina majka koja se bori unatoč vlastitom nepovoljnom zdravstvenom stanju. Muči ju administracija u institucijama, apsurdnost koja izluđuje s nizom traženih potvrda koje ne daju odgovor: tko će se brinuti o mom djetetu čak i ako mene proglase nesposobnom za skrb?

Nakon što je uginula voljena labradorica Didi, dobila je Maja Vukadinović prije šest godina novoga vodiča iste pasmine – Longa, vjernoga pratitelja u seoskoj i gradskoj šetnji. Voli čitati ljubavne i kriminalističke romane, osobito trilogiju Millennium švedskoga autora Stiega Larssona. Pokazuje nam Prešućenu ljubav Hedwig Courths-Mahler na brajici. Nije banalan roman, veli. Djelo koje je Maju posebno oblikovalo zove se Filip, dječak bez imena Ante Gardaša. 

„Najviše me pogađaju predrasude, primjerice pojedini medicinski djelatnici radije razgovaraju s pratnjom nego sa mnom. Drugi problem su arhitektonske barijere, a treći što se o nama govori samo prigodničarski, kada je Dan bijeloga štapa 15. listopada. U ostalim mjesecima kao da ne postojimo. Pa mi smo na ulici 365 dana“, napominje Maja. Ipak, raduje se nastavku pjevačkih proba i budućim nastupima dok hodamo šarenim dvorištem, ispunjenim ukrasnim tikvicama i koloritom slavonskoga neba pred dugo očekivanu kišu. Nije Slavonija samo turobnost tuge, ima vedrine, čak i kada čovjek ne očekuje optimističan pogled na svijet. 

Brzo i dinamično

Nakon pozdrava Bocanjevcima krenuli smo potražiti i Majinoga prijatelja iz vrtića. Život ih jest razdvojio, ali prate jedno drugo iz daljine. Teško je zamisliti osječku kulturnu scenu (i šire) bez razgovora svih sudionika s kolegom Sašom Drinićem, osebujnim novinarom kojemu je, kao i svakom novinaru, prekratak dan, a i noć za čitanje nepročitanih knjiga. Rođen je u Osijeku 21. srpnja 1984. godine. Nije dopustio da mu život, unatoč vezanosti uz kolica za osobe s invaliditetom, bude jednoličan. Posve suprotno. Završio je hrvatski jezik i književnost i knjižničarstvo na osječkom Filozofskom fakultetu, ali nikada nije predavao u školi ili radio u knjižnici. Pored Drave rodnoga grada razgovarali smo kako je zapravo naraslo novinarstvo u Saši.

„Treba mi nešto brže, dinamičnije i konstantno drugačije jer je u suprotnom sve predvidivo i meni dosadno. Nepredvidivost i dinamiku nude mediji kao sjajan poligon za ostvarivanje tih osnovnih načela mog karaktera. Trenutno radim na tri mjesta: Radiju 92 u Slavonskom Brodu, na Osječkoj televiziji, a pišem i za portal Mixer.hr. Ne tražite od mene da gradiram što najviše volim, jer ću morati posegnuti za floskulom o majci i djeci, a u svom poslu ne podnosim floskule“, iskren je Drinić koji je više puta istaknuo da su prepreke isključivo u glavama pojedinaca, nikako fizičke prirode. 

„Od jutra uz kavu kreće pregled portala i praćenje vijesti iz trena u tren, slaganje mozaika dana. Najljepši mi je osjećaj kad se prepustim valovima dana da on vodi, a ja na kraju zadam konačni smjer. Najbitnije je biti informiran s različitih strana, taman te informacije u tom trenutku bile samo za mene, jer kad-tad zatrebat će kao ključni sastojak neke druge priče. Paralelno s pripremom središnjeg magazina Temeljito, osluškuju se i ostale teme za sve druge emisije i redovni program, slaže se televizijska emisija o kulturi“, pripovijeda novinar i urednik Drinić, napominjući da u večernjim satima prati sve dnevnike, kako bi uvidio što rade kolege i provjeri koliko je s ostatkom redakcije na tragu relevantnosti. 

„Nerijetko, reći ću, budemo i korak ispred, a u pravilu smo potpuno unutra. Živimo u vremenu koje zahtijeva svakodnevno propitivanje vlastite spremnosti donošenja u eter relevantne, točne, korisne i, kad je god moguće, poticajne informacije. Koliko god publika bila zasićena i imala osjećaj da se ništa ne mijenja, itekako zna prepoznati kvalitetu i iskrenost onoga tko im ulazi u dnevni boravak. Publiku ne možete prevariti. Koliko god vam izgledalo da me može razumjeti samo vremenolog Phil Connors u bezvremenskoj interpretaciji Billa Murraya, ali imam ja i slobodnog vremena u kojem gledam tenis, serije, družim se s prijateljima i čitam knjige“, našalio se i kolega s nezaboravnim Beskrajnim danom. U šali se slažemo – bolje isti dan istoga glumca sa sviscem, nego kucanje na vrata bivšim djevojkama zbog mogućega roditeljstva, aluzija, dakako, na Wendersovo Slomljeno cvijeće.

Saša Drinić između dvije novinarske zadaće uz osječku Dravu

Ljubav za novinarstvo rođena je kod Saše Drinića još tijekom djetinjstva kada je s djedom gledao sjednice Hrvatskoga sabora. „Dnevnik u pola osam bio je svetinja u kojoj se moralo šutjeti sve dok prognoza ne bi rekla svoje. Ona je pak djedu bila najvažnija, meni nekako nije. Novinarstvo me oduvijek intrigiralo jer sam znatiželjan jako i sve me zanima. Osim svemira i šaha. A onda se na ekranu pojavio Andrija Jarak – i od tog trenutka ništa nije isto. Magnetično me privikla njegova uvjerljivost, samouvjerenost i lakoća kojom stoji ispred kamere, i toliko nas poštuje s druge strane ekrana da bih mu se svaki put naklonio i zapljeskao“, priznaje Drinić za uzora duhovitoga dubrovačkoga voditelja, odavno smještenoga u poslovice povezane s crnom kronikom.

Treba pustiti glas

I sa Sašom smo se dotaknuli mogućih poteškoća na putu. „Nijedna arhitektonska prepreka nije bila remetilački faktor u poslu i funkcioniranju, uvijek je bilo i siguran sam da će biti onih koji će pomoći. Prepreke koje više smetaju su one u glavama nekih ljudi, ali i to rješavamo strpljenjem, upornošću i sa smiješkom na licu“, priznaje sugovornik, kao i činjenicu da mu je promjena radijske frekvencije bila najbolji profesionalni potez u životu. Smatra da je inkluzija divan pojam koji živi, ali nikada dovoljno. „Zato što je svaka situacija i svaki pojedinac koji čeka inkluziju poseban i ništa nije unaprijed zadano. Na radiju nam je upravo inkluzija bitna tema i svakodnevno skrećemo pozornost koliko je važna“, podsjeća i tematizira. Naglasak mu je u svemu na strpljenju, ali i vlastitom stavu o sebi: „Ako mislite da ste za nešto sposobni, onda ćete to i ostvariti. Ako očekujete da baš sve naprave drugi za vas, onda ćete sigurno ostati zakinuti za dobar dio toga, a za to nećete moći optužiti sustav da nije inkluzivan.“ 

Ukratko, u jednoj rečenici, zaključuje: „Skrenite kvalitetom svjetla reflektora na sebe i bit ćete sretni.“ Maja i Saša najbolji su primjer, reflektori na jednom mjestu, sada samo treba – pustiti glas. Sobom. Slavonijom. Na svoj način. Pa kako ispadne. Pjesma, emisija, život sam. 

Tradicija i vrsnoća

Hrvatsko pjevačko društvo Matija Petar Katančić osnovano je 1905. u Valpovu. Njeguje uglavnom a cappella pjevanje, a repertoar zbora čine djela domaćih i stranih skladatelja iz svih razdoblja te obrade narodnih pjesama iz Slavonije i ostalih hrvatskih krajeva. Na stotu obljetnicu zbor je snimio i vlastiti album, a tada mu je i Hrvatski sabor kulture dodijelio Zlatnu plaketu.