Kvalitetni i trajni odnosi s publikom

Projekt ADESTE+, u kojem je Zaklada Kultura nova sudjelovala zajedno s još 14 partnera iz sedam zemalja Europe, podržan je u okviru programa EU Kreativna Europa. „Osnovni cilj projekta bio je razviti metodologiju koja će različitim kulturnim akterima – organizacijama, institucijama, umjetničkim kolektivima – pomoći da obuhvatnije i sustavno uključe publiku u svoj rad“, kaže Antonija Letinić, urednica publikacije s kojom smo razgovarali.

Antonija Letinić, suradnica za razvojne projekte u Zakladi Kultura nova (Privatna arhiva)

Cilj je omogućiti pristup kulturnim programima i povećanje sudjelovanja u kulturi ranjivih skupina

Publika je razlog projekta?

Temeljno polazište projekta i modeliranja metodologije bavi se promišljanjem na koje načine s publikom izgraditi kvalitetne i trajne odnose. U tom smislu važan aspekt čini prepoznavanje i razumijevanje potreba korisnika, odnosno publike. Taj aspekt otvorenosti prema raznolikim potrebama i interesima pojedinih društvenih skupina snažno je prožet kroz cijelu publikaciju koja afimirira deelitizaciju kulture.

Stoljećima kultura nije pripadala nekoj ideologiji ili svjetonazoru, a u 20. stoljeću ljevica je nastoji prisvojiti i dati joj svoj sadržaj. Znači li to da je kultura postalaisključiva?

Dva su temeljna kompleksa definicije kulture – jedan je omeđuje kao umjetničku produkciju, a drugi kao antropološki sustav značenja koji razgraničava društvo od prirode. Stoga se javljaju i brojni prijepori što sve spada pod kulturu i iz kojeg se rakursa ona promatra i analizira. No iz kojeg god je sustava promatrali – antropološkog ili umjetničkog – ona uvijek odražava realitet vremena u kojem nastaje pa je u tom smislu teško reći da je kultura u ijednom razdoblju bila oslobođena sustava vrijednosti oko kojeg je to društvo organizirano, bilo da se prema njemu odnosi afirmacijski bilo kritički. 

I isključivo?!

Kultura je na neki način uvijek bila isključiva, odnosno bila je dostupa elitama, a upravo druga polovica 20. stoljeća, uvođenjem kulturnih politika pokušava doskočiti tom problemu i iznaći načine kako umanjiti te nejednakosti, ako ih već ne može dokinuti. U tom pogledu pitanje dostupnosti kulture i participacije u kulturi temeljna je preokupacija kako kulturne politike na razini Europske Unije tako i na nacionalnim razinama zemalja članica.

Je li kriterij za kulturu kulturni sadržaj ili publika?

Dvije paradigme kulturne politike – demokratizacija kulture i kulturna demokracija – na koje je naglasak postavljen u publikaciji, na neki način tragaju za ravnotežom između kulturne i umjetničke slobode izražavanja s jedne strane i potrebe za osiguravanjem pristupa kulturi publici s druge strane. Kulturni sadržaj i publika ne moraju nužno biti u antagonističkoj konstelaciji. Kada govorim o publici, ne govorim samo o kvantitativnom aspektu već i o odnosa publike i kulturnog sadržaja, odnosno kvaliteti njihova odnosa. Taj odnos centralna je tema različitih praksi sudjelovanja, uključivanja i angažiranja publike.

Je li bitniji sadržaj kulturnih dobara ili uključenost širokih masa u kulturnesadržaje? Elitna ili popularna kultura?

Iz perspektive demokracije, odgovor nije ili-ili, već sve. Dakle sve kulture, kako god da ih dijelili, zajedno supostoje, jedne na druge utječu i zajedno se razvijaju, bilo u napetosti bilo u suglasju.

S obzirom na to, raste li ili pada interes za kulturu u EU i Hrvatskoj?

Kako navodi Darko Lukić u svom završnom osvrtu na projekt ADESTE+, objavljen u publikaciji Izvana i iznutra, „koncept razvoja publike nastao je kao sustavan, promišljen i planski odgovor analitičara i kreatora kulturnih politika na izazov zabrinjavajućeg opadanja broja publike u kulturnom sektoru širom Europe.“ Naime od 1950-ih godina snažno raste broj posjetitelja kulturnih događanja i konzumenata kulture koji traje sve do 1980-ih godina, kada je uočena stagnacija i nakon toga opadanje sudjelovanja. 

Tako je i u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj nije rađeno puno istraživanja niti se sustavno prate tendencije, no prema iskustvenim pokazateljima i periodičkim istraživanjima, moguće je ustvrditi da se s istim problemom suočavaju i hrvatski kulturni akteri. Zbog toga se unazad desetak godina i pojavilo niz programa koji potiču sudjelovanje u kulturi – odRuksaka punog kulture preko programa u sklopu ESF-a namijenjenog mladima i osobama iznad 55 godina, potpore za razvoj publike...

Pridonose li ti programi rastu kreativnosti u kulturi?

Ne postoje istraživanja kojima se to može potkrijepiti.

U svojem tekstu pišete da je sudjelovanje u kulturi polazna točka za demokratizaciju kulture i kulturnu demokraciju. Biste li to pojasnili?

S obzirom na to da je kultura definirana kao javni interes i da je financiraju svi porezni obveznici, kulturnu politiku čine zakonodavni i institucionalni okviri, strateške i planske smjernice, kao i različite mjere, programi poticaja i modeli financiranja. U tom smislu kulturnu politiku od kraja Drugog svjetskog rata, kada se počinje profilirati kulturna politika kao zaseban set mjera i smjernica, teoretičari Luis Bonet i Emmanuel Négrier raščlanjuju na četiri paradigme, a s obzirom na pitanje dostupnosti kulture. U publikaciji smo se usredotočili na dvije – demokratizaciju kulture i kulturnu demokraciju. 

A to znači?

Demokratizacija kulture počiva na pretpostavci da elitnu, odnosno visoku kulturu treba učiniti dostupnom svim građanima. S obzirom na to da su se u različitim raspravama, ali i praksama, oko ove paradigme otvorili brojni prijepori, kao odgovor na nju javlja se paradigma kulturne demokracije koja naglasak stavlja na aktivnu participaciju građana. Odnosno, ne samo na konzumaciju elitnih kulturnih i umjetničkih proizvoda već i na ostvarivanje vlastitih kreativnih kapaciteta. Dakle na osiguravanje uvjeta da građani u kulturi sudjeluju prema vlastitim interesima, željama i potrebama – bilo pasivno kao recipijenti bilo aktivno kao stvaraoci.

Koliko je sudjelovanje građana, odnosno društveni aktivizam bitno u kulturi?

Kultura, a primarno umjetnost, kao polja kojima je osigurana autonomija djelovanja, imaju kapacitet promatrati i analizirati procese i tendencije u kontekstu u kojemu nastaju, kao i anticipirati razvojne putanje. U tom smislu angažirane kulturne prakse u svakom su slučaju barem jednako bitne kao i bilo koje druge. No kulturu ne treba svoditi na kompetitivnost između različitih praksi, već ju sagledavati u mnoštvenosti kreativnih izričaja koji se svaki obraća nekoj svojoj publici i odgovara na raznolike potrebe raznolikih individua.

Demokratizacija kulture počiva na pretpostavci da elitnu, odnosno visoku kulturu treba učiniti dostupnom svim građanima

I, je li važnija mainstream kultura ili masovna kultura? 

Kako sam rekla, svi tipovi kulturnih i umjetničkih praksi jednako su važni za razvoj društva. 

Postoji li alternativna kultura?

Što se pak postojanja alternativne kulture tiče, ona zasigurno postoji, i postoji u svim društvima kao kultura koja se razvija na marginama, odnosno izvan mainstreama zajednice. 

Kakva bi ona trebala biti?

Pa vjerojatno upravo onakva kakva nastaje u danom trenutku, odražavajući htijenja, potrebe, uvide i razumijevanja zajednice iz koje, za koju i u kojoj nastaje.

Dakle kultura je nemoguća bez publike. Tko treba odgajati publiku za kulturu? Možda politička revolucija?

Ako kulturu shvaćamo kao prostor dijaloga, onda se ta kultura zajedno razvija u sinergiji sa svojim korisnicima i oni podjednako utječu na nju, kao i kultura na njih. Stoga je, kao i u svakom odgoju, to uvijek uzajaman proces.

Budući da je kultura produkt uglavnom pojedinca, koliko je ona bitna globaliziranom svijetu?

Kultura je važna, ali i neizbježna.  Ako je promatramo kao prostor susreta i dijaloga, kao jedan od stupova društva – ona je nužna da bi to društvo napredovalo, bilo da se radi o zatvorenoj zajednici bilo o globaliziranom selu.

Kako globaliziranog čovjeka zainteresirati za kulturu?

Jedno od prvih mjesta zasigurno je obrazovni sustav, kojemu se već desetljećima prigovara nedostatan broj sati i sadržaja usmjerenih na kulturno obrazovanje. Nadalje sam kulturni sustav kroz strategije razvoja publike, prakse sudjelovanja i uključivanja pokušava odgovoriti na to pitanje. Projektom ADESTE+ i ACED metodologijom razvijene su metode koje kulturnim akterima pomažu da bolje razumiju pojedinca, njegove potrebe, motivacije i interese te mu slijedom toga osiguraju pristup svojim sadržajima.

Utječe li kultura na politiku i politika na kulturu?

Ako govorimo o kulturnoj politici, ta je veza ne samo poželjna već i nužna jer je zadaća kulturne politike odgovoriti na aktualne potrebe zajednice na koju se odnosi, stvoriti okvir za njezino opstajanje i razvoj. Da, kultura utječe na politiku, ali i politika na kulturu.

Treba li ograničiti kulturne sadržaje kao što se sve više prakticira ograničavanje internetskih sadržaja?

Kultura i umjetnost izborili su se za autonomiju i koliko mi je poznato nitko, barem ne u demokratskim društvima, još nije pokušao osporiti tu poziciju. Stoga je bilo kakav poziv u tom smjeru krajnje neprihvatljiv. Naravno, postoje granice te slobode, a one su mahom obuhvaćene Općom deklaracijom o ljudskim pravima.

Što je kultura

Izvorni pojam kulture s vremenom se sužavao tako da se danas kultura često shvaća više kao trošenje nego kao duhovna nadogradnja. Što je kultura?

Kulturu možemo doživljavati kao sustav umjetničkih praksi i kreativnog izražavanja i, iz antropološkog rakursa, kao način života neke zajednice, što onda obuhvaća kulturu hranjenja, odijevanja, rituale, kulturu provođenja slobodnog vremena i slično. Iz tih kompleksnosti izranjaju i brojne nedoumice na što se sve odnosi kulturna politika i na koji način se omeđuju njezine granice. Naime brojna istraživanja o tome kako se provodi slobodno vrijeme pod kulturu uvrštavaju i gledanje televizije, izlaske s prijateljima ili druženja u kafićima, pa je vrlo teško doći do preciznih podataka o konzumaciji kulturnih i umjetničkih sadržaja.