Kreativnost - ključ za dug život

U proljeće 1976. britanski prog-rock sastav Jethro Tull objavio je deveti studijski album znakovita naziva Too Old to Rock 'n' Roll: Too Young to Die! Njihov vođa i glavni autor Ian Anderson (u to vrijeme pripadnik prve britanske rock-lige) zamislio ga je kao uglazbljenu priču o fiktivnom, ostarjelom glazbeniku Rayu Lomasu koji se nije kadar nositi s naglim trendovskim mijenama na suvremenoj rock sceni. Bio je to materijal za mjuzikl koji se nikada nije dogodio, ali to je manje bitno. 

Moja energija je nepresušna, kaže Zdenka Kovačiček

Promatramo li ga iz proširene optike, Andersonov koncept o rokeru koji je previše star za smrt, a premlad za rock and roll (i detaljnije razrađen kroz strip priložen u grafičkoj opremi LP-a) bavio se univerzalnijim pitanjima: kako opstati i pritom zadržati autorsko „ja“ u okolnostima nesmiljenih „vanjskih pritisaka“, s tada dolazećom pankerskom revolucijom, brutalnim kritičarima, hirovitim ukusima publike i – najbitnije – vlastitim godinama? 

Uvijek novo traženje

Andersonu je tada bilo dvadeset i devet; danas je 75-godišnjak i još je uvijek aktivan; posljednji album Jethro Tulli objavili su početkom ove godine. Da u međuvremenu nije obolio od opstruktivne bolesti pluća, vjerojatno bi bio još aktivniji, poput Rolling Stonesa, Vana Morrisona, Neila Younga, Brucea Springsteena, Boba Dylana i ostalih umjetnika koji vlastitim primjerima ustrajno dokazuju da se rock glazba odavno oslobodila nekadašnjih, veoma raširenih zabluda o imperativu mladosti kao primarnom okidaču. Istina, mladost donosi eksplozivnu energiju koja, kao što znamo, u slučaju Janis Joplin, Hendrixa, Jima Morrisona, Kurta Cobaina i Amy Winehouse može prerasti u autodestrukciju, sve u skladu s nesmotrenom boomerskom devizom živi brzo i umri mlad. Naravno, perspektiva se nakupljenom zrelošću mijenja. Mnogi pripadnici generacija koje smo olako spremni otpisati kao islužene, uspijevaju zadržati kreativni impuls i u visokoj dobi. 

Zdenka Kovačiček u Zagrebu na Bundeku povodom Međunarodnog dana zaštite životinja (Snimila Roberta F, Wikipedia Commons CC BY-SA 3.0)

Argumenata je bezbroj i dolaze sa svih strana i iz svih umjetničkih pravaca. Govoreći o njima, ne moramo se maknuti dalje od vlastitoga praga. Tako je Zdenka Kovačiček, komentirajući lani svoj 77. rođendan, novinaru ponosno objasnila da se ključ vječne vitalnosti i profesionalnog opstanka krije u neumornoj potrazi za svježim idejama. „Moja energija je nepresušna, ona se stvara novim projektima“, podsjeća prva dama domaćeg jazz-rocka. Na gotovo isti način rezonira i njezina kolegica Gabi Novak, koja je ostvarila – i to čini još uvijek – još konzistentniju karijeru, počevši od davnih pedesetih godina prošloga stoljeća: „Trajati možete samo ako tragate za nečim novim“, kaže pjevačica koja je jednom, kako skromno ističe, sasvim slučajno u nekoj neformalnoj zgodi otpjevala duet s Louisom Armstrongom. „Glazba je čarolija i kolikogod pokušavamo pomalo zaustaviti priču, pojavljuje se razlog koji nas ponovo pokreće i vodi novom traženju...“ ‒ istaknut će Gabi u zahvali na ovitku povratničkog albuma Pjesma je moj život. 

Jethro Tull na koncertu u Zagrebu 2018. (Snimio Silverije, Wikipedia Commons CC BY-SA 4.0)

Godine su samo broj

O Stjepanu Jimmyju Staniću trebala bi se napisati knjiga; pretprošle je godine neumorni zagrebački gentleman objavio album koji je besmisleno nazvati povratničkim jer Jimmy, kao ni Gabi, nikada nije ni otišao; dakako, naziv te šarmantne kolekcije vlastitih klasika i tuđih skladbi, 91+, izravna je aluzija na autorovu dob u trenutku izlaska albuma. 

I sve to odvija se u vremenima kad je suvremeno društvo sve više opsjednuto kultom vječne mladosti, što stvara plodno tlo za učvršćivanje okrutnih predrasuda prema starijim osobama kao onima koji su u životu ionako sve obavili, pa na njih više ne treba ozbiljno računati. Fenomen tiranije mladosti najviše osjećaju zanimanja u sportu i šoubiznisu, što je na prvi pogled donekle shvatljivo: teško je od atletičara ili balerine u visokim (ili srednjim) godinama očekivati rezultate ravne onima iz njihove mladosti, no njihova se kreativnost uvijek može adaptirati postojećim biološkim uvjetima, u trenerskom ili nekom drugom smislu. Umjetnici svih profila ovdje su u povlaštenom položaju, pa za njih, možda više nego za druge, vrijedi ona izlizana dosjetka: što su godine ako ne običan broj? 

Prije desetak godina Nicholas Delbanco, profesor engleskog jezika i književnosti sa Sveučilišta u Michiganu, objavio je zanimljivu knjigu Lastingness: The Art of Old Age (Dugovječnost: umjetnost starije dobi, 2011). U njoj, kroz brojne primjere, analizira odnos poodmaklih godina i kreativnih dosega. Ili, sasvim precizno, autor pokušava dokučiti zbog čega su mnogi poznati umjetnici s područja slikarstva, glazbe i literature – naprimjer Verdi, Yeats ili Monet –  uspjeli zadržati kreativnu oštricu i intelektualnu znatiželju netaknutima i u poznijem životnom razdoblju, dok su se neki drugi stvaralački iscrpili već u srednjim godinama ili prije? Što nas pokreće godinama unatoč, u čemu je tajna?

Delbanco kao poučan primjer navodi slavnog irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa koji je nastavio nizati vrijedna djela do samoga kraja. Podjednako intenzivna mladenačka energija pokretala je slavnog violončelista, skladatelja i dirigenta Pabla Casalsa koji je dva mjeseca uoči 95. rođendana održao nastup pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda. Pažnju autora knjige zaokuplja i proslavljeni začetnik impresionističkog slikarstva Claude Monet koji je u kasnijim stvaralačkim etapama bio toliko fasciniran zaigranim kombinacijama boja u vrtovima francuskog sela Giverny da je do kraja života, čak i u fazi narušena vida, svoju vrtnu opsesiju pretvarao u dragocjena umjetnička ostvarenja. „Ostarjeli čovjek ništavna je stvar / tek otrcani kaput na štapu“, gorko u pjesmi Plovidba do Bizanta zaključuje Yeats koji je, stvarajući u visokoj dobi, barem djelomice opovrgnuo ustaljene klišeje – pa i samoga sebe. 

Neugasla strast

That is no country for old men, uvodni stih iz iste Yeatsove pjesme braća Coen ugradila su u naslov uspješnog neovesterna Nema zemlje za starce. Samotni ugođaj provincijskog mjesta negdje u Americi izvrsno je oslikao najveći sporedni glumac Harry Dean Stanton u svojem oproštajnom filmu Lucky; zablistao je zadnji put, u devedesetoj godini života. Gledajući ekscentričnog Luckyja kako na velikome platnu prolazi kroz dnevnu rutinu, kao da promatramo Harryja Deana u osobnom životu – razlike nema.

Upravo je u tome razlog (dugo)vječne vitalnosti u nekih pojedinaca – ne računamo li, dakako, samorazumijevajuće genetske predispozicije. Naime Delbanco nudi jednostavno pojašnjenje: tajna se krije u neugasloj strasti za stvaranjem, za životom, u čistoj ljubavi prema onome što radite. „Nitko nije star kao onaj koji je izgubio vlastiti entuzijazam“, piše on, citirajući američkog književnika Henryja Davida Thoreaua. Ili, kako je govorio Casals: „Moje djelo moj je život. Ne mogu jedno odvojiti od drugoga. Čovjek koji ne prestaje raditi nikada ne može ostarjeti.“ 

Tu jednostavnu činjenicu naglašavali su mnogi, uključujući našeg Peru Kvrgića koji je radio do kraja – umro je u dobi od 93 godine. Zahvaljujući svojevrsnom kazališnom fenomenu, predstavi Stilske vježbe u kojoj je nastupao s Lelom Margitić, poznati je glumac uvršten u Guinnessovu knjigu rekorda; Stilske vježbe proslavile su se kao najdugovječnija (polustoljetna!) predstava na svijetu s istom glumačkom postavom.

S druge pak strane „sudjelovanje u aktivnostima kao što su pjevanje, kazališna izvedba ili vizualna umjetnost mogu biti od značajne koristi našim starijim sugrađanima“, ističe istraživački novinar Matt Fuchs u osvrtu u Washington Postu. Jednostavna je istina da „kreativnost, koja je u pravilu povezana s osobnom crtom otvorenosti prema svijetu, nerijetko omogućuje dulji i raznolikiji život.“ 

Naći dijete u sebi

Dakako, ne morate pritom stvarati djela od velike svjetske važnosti i ne morate se zvati Paul McCartney, Agatha Christie ili Leonard Cohen (koji je poput mnogih kolega iz različitih umjetničkih područja ostao aktivan do posljednjih tjedana svojega života) da biste i u šezdesetim, sedamdesetim ili osamdesetim godinama očuvali neki oblik stvaralačkog naboja i iskoristili ga za vlastito dobro. Uostalom, izreka što stariji, to bolji često ima itekako jako uporište u stvarnosti.

No godine sa sobom donose svakovrsne promjene, pa se tako mijenja i način na koji se protokom vremena naša stvaralačka crta ispoljava u praksi. Ako je svoju publiku još 1974. tridesetjednogodišnji Mick Jagger u skladbi Time Waits For No One upozorio da vrijeme ne čeka nikoga, to ne znači da vam itko ikada može oduzeti otkrivalačku strast. Uvijek iznova pronalaziti dijete u sebi, kontinuirano tragati za novim, ostati angažiran i zaokupljen, njegovati apetit za drukčijim oblicima izražavanja... Iako je sve to u poznijim životnim etapama mnogo lakše reći nego izvesti, svaki se napor u tom smjeru – život je to bezbroj puta dokazao – uvijek i bez iznimke isplati. 

Nastup Leonarda Cohena na Festivalu Internacional de Benicàssim (Snimio Baggio, Wikipedia Commons CC BY-SA 3.0)

Provjerena strategija

Nije tajna da se doza primijenjene kreativnosti u svakodnevnoj životnoj rutini preporuča i onima koji nisu odabrali umjetnost kao poziv, a žele živjeti dulje i zdravije. Uostalom, brojna znanstvena istraživanja pokazuju da je to provjerena strategija za ostvarivanje dugog i ispunjenog života.