Kraj jednog poglavlja

Tko me pozna, zna da imam problema s povezivanjem lica i imena, što me dovelo u bezbroj neugodnih situacija, a jedna od bizarnijih odvila se pred Studentskim centrom, dok sam išao u srednju školu. Zaustavila me jedna djevojka i srdačno pozdravila, a kad je uvidjela da nemam pojma tko je, objasnila mi je da sam joj u prvom razredu osnovne objavio da je samo moja cura. Do dana današnjeg, priznajem sramežljivo, nisam se prisjetio tog trenutka, a i kolebam se oko njezina imena. Međutim, jednu drugu djevojčicu pamtim iz tog istog prvog osnovne, i sasvim su mi jasno pred očima i njezin lik i ime i prezime. Bila je tiha, a škola joj nije išla; kad bi bila prozvana pred ploču, zbunjeno je šutjela; iz škole je išla sama doma, jer je jedina živjela u prigradskom zaselku, za razliku od svih nas u friškim modernim neboderima. Razgovjetno je vidim i danas kako sama polako odlazi makadamom do bake s kojom je živjela, vesele i debeljuškaste žene, koja nije znala kako da joj pomogne. Moja spora prijateljica nestala je nakon prvog razreda, pričalo se da je otišla roditeljima, gastarbajterima u Njemačku. Jednostavno je nestala.

Uključeni na pravi način

Ljudi nekad nestanu. U mojim srednjoškolskim danima britanski glazbenik Gary Numan bio je velika zvijezda. Do kraja 80-ih njegovi su singlovi Are 'Friends' Electric? i Cars, kao i albumi Replicas, The Pleasure Principle i Telekon, što samostalni, što s bendom Tubeway Army, bili na prvim mjestima glazbenih ljestvica. I tada, na vrhuncu slave, 1981. Numan je najavio oproštajni koncert u Wembley Areni; imao je toliko obožavatelja da je morao održati tri koncerta. I potom je jednostavno nestao. „Osjećao sam se kao da me guraju prema rubu litice“, kaže danas, „a nisam htio pasti.“ Poslije 41 godine Numan se vratio glazbi i ponovno došao na zasluženi vrh, ali sada znamo što se dogodilo. Numana, kome je pravo ime Gary Webb, ravnatelj škole je nazvao „najgorim učenikom kojeg je imao tijekom 21 godine podučavanja“; bio je izbačen iz dviju škola, Ashforda i Brooklandsa u Weybridgeu. Kad je imao 15 godina, psihologinja je spomenula je Aspergerov sindrom. „Tada se na to gledalo kao na stigmu“, kaže Numan. „Moja mama je to sigurno tako shvatila i bila je prilično uzrujana zbog toga.“ Godinu dana uzimao je lijekove za smirenje i protiv tjeskobe, a onda prestao, iako je i dalje teško sklapao i održavao prijateljstva. Iz prvog benda u školi su ga izbacili. S 23 godine shvatio je da ne može podnijeti slavu. Stres, loše kritike, velika očekivanja, opsjedanje novinara, napadi panike, čak i prijetnje smrću – i jednostavno se povukao. Snagu za povratak dao mu je, ponajviše, stabilni bračni život i podrška supruge Gemme O’Neill s kojom ima troje djece: „Dala mi je samopouzdanje kakvo nikada prije nisam imao“, kaže Numan, koji ponovno nastupa i zaposjeda top liste.

Leonard Cohen napisao je roman nazvan Divni gubitnici; nema li doista nešto privlačno u onima koji nisu ostvarili malograđanske snove, nego su na neki način propali? Naši su mediji prepuni uspješnih menadžera koji svi izgledaju isto, s tim da ponekad kojeg od njih uhite; i uspješnih starleta koje sve izgledaju isto, s tim da se ponekad oko njih razviju mučne afere; i oni šminkerski stanovi, puni skupog pokućstva, ali bez knjiga i obiteljskih fotografija, bez duha i života, kakve nam predstavljaju emisije i rubrike za dom i dizajn… Ne moramo voljeti glazbu Garya Numana, ali moramo voljeti njega, ovako ranjenoga i smotanoga, koji je skoro uništio svoj talent i karijeru zato što se radije zavukao u neku crnu rupu. Moja stara kolegica je morala otići jer nije bilo nikoga da je uhvati za ruku i zadrži na mjestu. 

Ne moramo voljeti glazbu Garya Numana, ali moramo voljeti njega, ovako ranjenoga

Veoma lijepu gestu učinio je ovog rujna, baš dok pišem ovaj članak, Kraljevski balet iz Londona koji je pozvao u svoju trupu 24-godišnjeg plesača Joea Powell-Maina iz Newtowna, u velškoj grofoviji Powys. On se bavio baletom od četvrte godine života, a zahvaljujući velikom trudu i talentu dobio je mjesto u Kraljevskoj baletnoj školi; još je kao učenik nastupao u postavama Orašara u Kraljevskom baletu, i bio mu je otvoren put do vrhunske karijere – ali se tijekom jedne vježbe ozlijedio, morao je operirati koljeno, nastale su komplikacije, a potom je još doživio i tešku prometnu nesreću. S 15 godina morao se početi koristiti invalidskim kolicima i mislio je da više nikada neće plesati, a onda je njegova majka ugledala letak o plesu u invalidskim kolicima. Nastavio je plesati s Ballet Cymruom te je, među ostalima, i osvojio nagrade na natjecanjima u latino i drugim plesovima. Ovaj mjesec nastupio je u kratkom programu pod nazivom Mjesečar, u režiji Alexandera Campbella i koreografkinje Kristen McNally, i na glazbu Sophie Cotton, na međunarodnom festivalu Greenwich & Docklands.

Riječ je o 10-minutnom duetu plesačice bez invaliditeta, članice Kraljevskog baleta Isabel Lubach i plesača s invaliditetom, u kojem se inkluzivnost postiže unatoč raznolikosti fizičkih sposobnosti. Joe Powell-Main nastupa s invalidskim kolicima i štakama, a sebe opisuje kao "plesača s drugačijim sposobnostima"; pojavit će se s u lirskom djelu stvorenom za međunarodni festival Greenwich + Docklands sljedećeg mjeseca. „Kad sam stekao invaliditet“, kaže Powell-Main, „mislio sam da ples više nije opcija za mene. Mislio sam da je to potpuno gotovo. Onda sam pomislio zašto ne balet? Prilično zaobilazimo pravila, ali, budući da zaobilazimo pravila, osjećam da smo na vrhuncu daljnjeg napretka baleta u svjetliju, uključivu budućnost.“

Kraljevski balet prvi je put surađivao s njim 2020. u Wembley Areni na dočeku britanskih paraolimpijaca iz Tokija 2020. Izveo je djelo koje je kreirao s plesačicom Kraljevskog baleta Kristen McNally, na pjesmu Nobody Knows Me Like You Do (Nitko me ne poznaje kao ti), britanske kantautorice Jasmine van den Bogaerde, poznate kao Birdy. Isabel Lubach kaže da je ples s Powell-Mainom nešto stvarno posebno, dodavši: „Otvorile su se osvježavajuće mogućnosti, novi načini partnerstva, međusobno dijeljenje težine, korištenje brzine i dinamike na različite načine, također i s njegovom kolicima. Iz njih dobivate stvarno bogate pokrete, klizna kretanja. To je kao produžetak njegova tijela.“ Isabel Lubach dvije je godine bila starija od njega dok su polazili Kraljevsku baletnu školu, i sjeća se da je na nju ostavio dubok dojam: „Kao mlad bio je vrlo prirodan plesač. Još uvijek to ima. Tako je izražajan.“

Emma Southworth, kreativna producentica Kraljevskog baleta koja je naručila predstavu, rekla je za list Guardian: „Znamo da moramo biti inkluzivni. Ne radi se samo o raznolikosti rasa, već i o raznolikosti fizičkih sposobnosti. Puno smo učinili na rasi i spolu. Ali bila sam jako zainteresirana da se pozabavimo time kako invaliditet prelazi u svijet baleta, koji se doživljava kao tako elitan. Zapravo smo tek na početku toga, gledamo ne samo fizički invaliditet, već i stvari poput neurorazličitosti.“ Dodala je: „Jedna od stvari koje uvijek gledam su ljudi koji mi pokazuju različite načine kretanja. To je uzbudljivo... Veliki koreografi stvorili su svoj jezik... Ako netko ima invalidska kolica, kakve su mogućnosti da se kreće u kolicima? Ako štaka postane produžetak ruke, što to znači? To bi moglo biti sljedeće veliko područje plesa koje treba istražiti. Prije nekoliko godina, ljudi su se pitali gdje su koreografkinje i to je sada riješeno... Ali moramo obratiti pažnju na tjelesni invaliditet. Ako smo stvarno uključeni na pravi način, moramo pogledati kako radimo s izvođačima i kreativcima s invaliditetom.“

Nove mogućnosti

Među neurorazličite umjetnike ubraja se sjevernoirski apstraktni slikar Jack Coulter koji ima sinesteziju, neurološko stanje u kojem mu se osjetila miješaju. Umjetnik, među čijim obožavateljima su Paul McCartney i Anne Hathaway, izgradio je karijeru prenošenjem glazbe na platno – naslikao je Mendelssohnov violinski koncert uživo uz Londonski komorni orkestar u Cadogan Hallu, a zaklada Freddiea Mercurya naručila je od njega sliku na pjesmu Mr Bad Guy. Kada je Greta Thunberg održala govor Naša kuća gori u Davosu 2019, potaknula ga je da ga prikaže bojom, a sliku će iznijeti na dražbu Sotheby's, pod nazivom Budući naraštaji, po cijeni od 20.000 funti. „U srži mog procesa reagiram na zvuk u stvarnom vremenu“, kaže Coulter, čiji se rani rad temeljio na glazbi Milesa Davisa, Dizzya Gillespiea i Billie Holiday. „Pokušavam dočarati točno ono što doživljavam, bilo da je to određena nijansa, ton ili oblik; boje koje rezoniraju iz zvukova, i tako spajam slikarstvo i glazbu.“

Ako smo išta naučili u ove dvije godine Inkluzije, to je da su teme beskonačne i uvijek nove. Naš projekt je došao kraju s ovim brojem, ali to ne znači da ćemo napustiti inkluziju – to bi bilo nemoguće jer ona ne može više napustiti nas. Hvala svima: čitateljima i suradnicima, no ovo nije zbogom. Još o mnogo toga treba pisati, makar i ne bilo uvijek ugodno. Riječima Garya Numana: „Ne pišem vesele pjesme. Pišem o onome što me muči. Radije se ne bih brinuo, ali sve je u redu. Da sam se prestao brinuti, snimio bih samo jedan album.“ Trebamo se brinuti!