Inkluzija je prepoznata kao mjesto drukčijeg novinarstva

Dragi čitatelji,

pred vama je posljednji broj Inkluzije, priloga Vijenca za promicanje socijalne uključenosti, koji je nastao u okrilju dvogodišnjeg projekta Matice hrvatske Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca. Kad sam osmišljavao cijeli projekt i ovaj prilog, naslov Inkluzija odmah mi se nametnuo kao logično rješenje. I uistinu, tijekom posljednjih dviju godina Inkluzija je prepoznata kao mjesto drukčijeg novinarstva koje u prvi plan stavlja čovjeka – i na to smo ponosni. Stranicama Inkluzije prodefiliralo je 20 vrsnih novinara, predvođenih urednikom Borisom Beckom, koji su sada specijalizirani i certificirani za ovaj tip novinarstva. Posebno ističem i zasluge profesora Danijela Labaša i Igora Kanižaja iz partnerskog Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, koji su dali velik doprinos ovom pothvatu. Zahvaljujem i Ministarstvu kulture i medije te Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva bez kojih ovoga projekta ne bi bilo.

Prvi veći projekt Matice hrvatske, sufinanciran iz sredstava EU, podizali smo i provodili u godinama pademije i potresa, koji je teško oštetio našu redakciju u Matičinoj 2. Zbog toga je veći dio aktivnosti u prvoj godini projekta pripreman na daljinu. Ipak, uspjeli smo ekipirati tridesetak stalnih suradnika, mahom novinara i urednika, i unatoč otegotnim okolnostima ostvarili smo sve zacrtane aktivnosti. U okviru projekta vrijedna gotovo 1.400.000 kuna objavljeno je ukupno 44 broja Inkluzije na 352 stranice novinskog formata, s 263 članka veličine 5 kartica. Održano je i 12 cjelodnevnih edukacija za novinare, okrugli stol, webinari… Nositelj je projekta bila Matica hrvatska, a partneri Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu i Udruga Pragma. 

Kako je u uvodniku prvog broja Inkluzije zapisao urednik našeg priloga Boris Beck, „svaki je peti naš sugrađanin umirovljen, svaki sedmi s invaliditetom, svakom drugom nezaposlenom prijeti siromaštvo“, zbog čega su oni, a i mnogi drugi, od djece i studenata, do beskućnika, hrvatskih branitelja ili mladih isključeni i iz hrvatskoga društva i iz kulture. O njihovim su potrebama pisali naši vrsni reporteri i stručnjaci, koji su na stranicama Inkluzije obišli Hrvatsku uzduž i poprijeko, od nakon potresa razrušene Banovine i opustošene Slavonije do hrvatskoga sjevera i obale. Donosili su reportaže, portrete, izvještaje, razgovore, pisali o aktualnim problemima koje muče mlade na putu do zapošljavanja, o izazovima s kojima se u virtualnom svijetu susreću djeca i školarci, o životima osoba treće dobi, o birokratskim zavrzlama koje koče napredak i razvoj. Izbjegavali smo pritom plitko kritizerstvo, a tragali za konstruktivnim i ostvarivim rješenjima. Izvještavali smo u Inkluziji i o studentskoj kulturi, knjižnicama i kazalištima za slijepe, aktivnostima udruga proisteklih iz Domovinskog rata, razgovarali s mladim umjetnicima i s doajenima. Inkluzija je pokazala da unatoč društvenoj i medijskoj marginalizaciji, mnogi pripadnici ranjivih skupina u našem društvu provode uspješne i kvalitetne kulturno-umjetničke projekte, čime svjedoče da dob, spol, bolest ili dislociranost ne moraju biti ograničenje. 

Nakon dvije godine projekta s pravom možemo reći da smo našim prilogom za promicanje socijalne uključenosti u hrvatskom novinarstvu inaugurirali nov tip inkluzivnog novinarstva koji će 20 certificiranih novinara dalje nasljedovati i razvijati. Vjerujemo da ćete i u ovom posljednjem (dvo)broju pronaći korisne priloge koji će vam proširiti vidike.