Inkluzija 42

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

Progovori da te vidim

Boris Beck

Uz knjigu Nikolausa Fischnallera objavljenu u prijevodu Seada Muhamedagića

Jednog rujna, rujna poput ovog, ali 1965, bio je objavljen prvi i najveći hit Paula Simona i Arta Garfunkela Sound of silence - Zvuk tišine – koja se još uvijek sluša, i koju iznova oživljavaju novi glazbenici u cover verzijama. Tog rujna pjesma se popela na vrh američkih top lista, ali zapravo je bila objavljena čitavu godinu ranije, i nije je nitko primijetio. Pjesma je bila skinuta s njihove prve ploče koja je bila sasvim neuspješna; toliko se loše prodavala da su se razdvojili i prekinuli nastupe. No pjesma se malo-pomalo probijala na radio postaje, a da oni to nisu ni znali, i na kraju im je spasila karijeru.

Iskra novog života

A ovo je priča o toj pjesmi, odnosno o prvom stihu: „Zdravo mraku, moj stari prijatelju“. Art Garfunkel imao je na studiju prijatelja Sandyja Greenberga koji je naglo počeo gubiti vid. To ga je tako deprimiralo da je napustio studij. Nikome se nije javljao, ni prijatelju Artu. Art ga je izvukao iz kuće i svuda pratio na fakultetu. Art je sebe počeo zvati Mrak – Darkness. „Mrak će ti sada čitati", govorio je Greenbergu kada bi učili zajedno.

Jednog dana Art je vodio Greenberga kroz prepuni glavni kolodvor u New Yorku kada je iznenada rekao da mora ići i ostavio prijatelja samog i skamenjenog. Grennberg se spoticao, zabijao se u ljude i padao, čak se i porezao na potkoljenici. Nakon par paklenih sati, Greenberg je konačno ušao u pravi vlak podzemne željeznice. Nakon što je izašao iz postaje u 116. ulici, Greenbereg je opet naletio na nekoga tko se brzo ispričao – i Greenberg je odmah prepoznao Artov glas! Pokazalo se da ga je njegov pouzdani prijatelj pratio cijelim putem do kuće pazeći na njega.

Tako mu je dao osjećaj neovisnosti. Greenberg je kasnije rekao: „Taj je trenutak bio iskra zbog koje sam počeo živjeti potpuno drugačijim životom, bez straha, bez sumnje. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svom prijatelju.“ Greenberg je na kraju diplomirao, zaposlio se i oženio – sve zahvaljujući svojem prijatelju Mraku. A kada je Art Garfunkel s Paulom Simonom htio snimiti prvi album – na kojem je bila i pjesma koja počinje s onim riječima, Zdravo, Mraku, moj stari prijatelju – nije imao novaca da plati studio. Nazvao je Greenberga da mu posudi 400 dolara koliko je stajao najam studija. Greenberg i supruga imali su ukupno 404 dolara – ali nisu oklijevali. Dali su mu sav svoj novac. Simon i Garfunkel snimili su svoj album – i propali. Nikoga nije zanimala njihova glazba. Razdvojili su se i prestali svirati. A onda je ona pjesma o Mraku-prijatelju sama od sebe došla na radio, postala popularna i popela se na vrh glazbenih ljestvica. Trebalo joj je godinu dana za to – ali što je godina prema vječnosti. 

Pisanje i hodanje

Situacija u kojoj Sandy Greenberg nije mogao vidjeti Arta Garfunkela na njujorškom kolodvoru, iako mu je bio u neposrednoj blizini, slična je onoj koja mi se dogodila na proljeće prošle godine. Prolazeći Ulicom kneza Mislava u Zagrebu, u društvu starog prijatelja koji katkada svrati iz Italije, nabasali smo na slijepog prevodioca i književnika Seada Muhamedagića, koji je stanovao u blizini, u društvu pratiteljice. Seada poznajem tridesetak godina, uvijek razgovaramo prijateljski, surađivali smo profesionalno, čak sam ga i posjetio jednom u stanu, gdje me zadivio sposobnošću da istovremeno radi na kompjutoru u sobi i da održava hranu na štednjaku da mu ne zagori – što je meni nedosegnuto umijeće. No tom su se prilikom zapričali Seadova pratiteljica i moj prijatelj, zadovoljni da su se sreli nakon mnogo vremena. Činilo mi se neprikladnim obratiti se Seadu, da ne stvaram dodatnu buku u zvučnom kanalu, tim više što sam znao da mu i sluh slabi. Uto se nekako naglo razgovor prekinuo i Sead i pratiteljica su otišli, a da me nije… vidio je pogrešna riječ; nije me čuo, nije saznao da sam bio tamo. Idućih dana sam premišljao o nezgodnom nesporazumu, kad mi se Sead javio e-poštom da je preveo knjigu baš sudbinski prikladnog razloga, koja se zvala Progovori da te vidim, i da bi mi je rado poslao. Odmah sam prihvatio ponudu, sretan da se mogu iskupiti zbog nespretnosti – ali knjigu nisam dočekao iz njegovih ruku jer je za koji dan iznenada i prerano preminuo.

Nije je, međutim, bilo teško dobaviti od izdavača i evo je već godinu dana na stoliću uz moje uzglavlje. Riječ je o zapisima Nikolausa Fischnallera, rođenoga 1943. u seocetu u Južnom Tirolu, devetom od dvanaestero djece u obitelji pogođenom urođenom bolešću: on i tri njegove sestre izgubili su vid do kraja puberteta. Kao germanofoni talijanski državljanin 1959. otišao je na školovanje u Zavod za slijepe u Innsbruck, a potom se u Padovi dvije godine obrazovao za telefonista. Od 1964. do umirovljenja 2000. Fischnaller je radio kao telefonist u Bolzanu/Bosenu, a statičnost svojeg posla nadoknađivao je na iznimne načine: kao član upravnog vijeća Centra za slijepe Sankt Raphael u Bosenu, i kasnije njegov predsjednik, pa zatim dopredsjednik Apostolata slijepih Južnog Tirola, i još k tome aktivni planinar i alpinist! 

U knjizi Fischnaller opisuje dane svojeg djetinjstva, dok je u maloj i skromnoj zajednici rastao sa svojim sve slabijim vidom, kada je trpio grubu porugu, ali i uvježbavao razne sposobnosti. Uvijek otvoren, uvijek optimističan, nikad u očajanju, iznosi razne dogodovštine: poznanstvo s vršnjakom Seppom Stocknerom u Innsbrucku koji se, unatoč sljepoći, kretao i komunicirao samouvjereno i samostalno svojim selom Feldthurnsom, kamo je pozivao Nikolausa; tragikomični odlazak na regrutaciju u Veronu gdje ga je mrzovoljni liječnik optužio da je simulant; zaljubljenost u učiteljicu i sram da se prekorači prag intime, koji je ipak uspio nadvladati te se oženio i postao otac troje djece.

Sead Muhamedagić upoznao ga je preko njegove sestre Mariedl Pircher, utemeljiteljice Južnotirolskog apostolata slijepih i suutemeljiteljice centra za slijepe Sankt Raphael, energična, kako to piše naš prevodilac u pogovoru knjige, „vjerovjesnica suptilno karizmatične osobnosti koja je duhovno, osobito pak na karitativnom planu, svesrdno podupirala razne dobrotvorne projekte širom svijeta, posebice u Hrvatskoj“; Mariedl i Seada, pak, povezao je vlč. Pavao Madžarević, sada župnik u Štitaru, koji je ovu knjigu i objavio. Knjigu svojeg tirolskog prijatelja Sead Muhamedagić pročitao je 2003, još u rukopisu. „Ubrzo sam osjetio kako me Nikine istinite priče i u njima sadržane slike zbiljski nose, elegantno me odvodeći u neka nova prostranstva koja vrijedi pobliže upoznati. Ne razbacujući se uhu ugodnim laskanjem, rekao sam mu da posjeduje literarnu nadarenost.“ I još: „Osjetio sam kako se vizualno utemeljena slikovitost koju u sebi nosi iz doba kad je u djetinjstvu još dobro vidio i kasnije stečena sposobnost dopadljiva verbaliziranja živopisnih slika isprepliću i prožimaju u kontrapunktu slike i riječi koje se ubrzo nakon posezanja za knjigom stapaju u ljepoti privlačna čitateljskog doživljaja.“

Fischnaller vrlo mnogo piše o kretanju. S jedne strane navodi mnoge anegdote, svoje i tuđe, o ulasku u pogrešan autobus, o ljudima koji spretnije ili manje spretno nude pomoć, o neobičnim, katkad i sudbinskim razgovorima koji se zapodijevaju tada sa strancima. No piše i o kretanju prirodom, planinareći ili čak vozeći bicikl, kada nas njegovi doživljaju okoline i drugih ljudi ispunjavaju čuđenjem jer nam otkriva razne dimenzije stvarnosti kojih nismo svjesni. S tim je u vezi možda potrebno primijetiti da Fischnaller piše na dva načina: kad prepričava dogodovštine ili pak daje savjete, piše u kratkim i ukočenim rečenicama, staccato, kao da su riječi koraci koje mora brojati i koji moraju svi biti na mjestu da bi stigao na odredište. Međutim kad iznosi svoja razmišljanja ili čak razmatranja, rečenica mu je duga i gipka, i očituje se živahan i zanimljiv sugovornik, sasvim u skladu sa simpatičnom pojavom kakvu vidimo na fotografijama uključenima u knjigu. 

Gledati srcem

„Samo se srcem dobro vidi“, navodi misao iz Malog princa i dalje je razlaže: „To u konačnici znači da vidjevši mogu biti slijepi, a da slijepi mogu biti videći. To onda također znači da i jedni i drugi mogu biti dvostruko slijepi i dvostruko videći. E tu moramo paziti. Videći bi mogli biti dvostruko videći, ali ne i dvostruko slijepi, a slijepi u ovom slučaju mogu biti samo dvostruko slijepi, ali ne i dvostruko videći. Nedostatak što nastaje uslijed sljepoće ni na koji se način ne može izbjeći. Slijepi stoga zbilja moraju dobro paziti na to da dobro vide srcem jer su u protivnom dvostruko slijepi i s dvostrukim nedostatkom.“ 

Ta i druge Fischnallerove optimistične i poticajne misli bile su oduševile i prevoditelja koji je tada bio u teškom duševnom stanju zbog gubitka sluha: „Potištenost, nevoljkost i neveselost pokušavale su se domoći moje poletnošću duha prožete nutrine u kojoj ta turobna raspoloženja postoje samo kao kratkotrajne pojave. Rad na ovoj knjizi najednom sam doživio kao smislotvorni zamašnjak što mi ga je dragi Bog namijenio baš zato da se olako ne prepustim skliznuću u sumorni vakuum pečalne bezvoljnosti.“ „Svijetliti drugima“ – to geslo Nikolausa Fischnallera možemo zacijelo pridjenuti i njegovu hrvatskom prevoditelju, Seadu Muhamedagiću.

Inkluzija 42

42 - 8. rujna 2022. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak