Otoci strave

Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete naslov je umjetničko-istraživačkog projekta Andreje Kulunčić, predstavljenog u riječkom MMSU-u ovoga proljeća, o ženskom političkom logoru na Golom otoku i Svetom Grguru. Logor je djelovao od 1950. do 1956, a u njemu su bile zatočene zatvorenice doživljene kao neistomišljenice i protivnice novog političkog kursa. Kako nam je u muzeju rekla kustosica izložbe Irena Bekić, neke su bile visoko pozicionirane u Partiji, dok su neke  bile jedino sestre, prijateljice ili supruge optuženika.

Kustosica Irena Bekić i autorica izložbe Andreja Kulunčić u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Snimio Goran Galić)

Bez suosjećanja

„Ono što drugi logori nisu imali, o čemu govore svjedokinje, jest da se sve odvijalo između kažnjenika. Kažnjenice su se penjale na hijerarhiji koliko su bile okrutne prema drugoj. One su bile i upravnice i okrivljenice. Morale su kažnjavati i trpjeti kazne. Morale su se tući, nisu smjele održavati nikakve veze, nisu smjele njegovati solidarnost, nisu smjele jedna drugoj pomagati. To je dramatično kada se radi o ženskoj psihološkoj strukturi kojoj je solidarnost važna, a upravo to one nisu smjele realizirati“, kaže Irena Bekić i dodaje da projekt uključuje prostorne umjetničke intervencije na Golom otoku i Svetom Grguru, izložbe, web-stranicu, publikacije te niz radionica, čitateljskih grupa i razgovora, kojima se nastoji dekonstruirati hotimičnu amneziju ženske povijesti Golog otoka i Svetog Grgura te otvoriti prolaz pamćenju.“

Idućih godina održavat će se radionice poput ove na kojima će žene izrađivati skulpturice za svaku zatočenicu logora (Snimio Ivo Martinović)

Zatvorenica je biloviše od 850: „Mi tu brojku uzimamo kao početnu i simboličnu, pa smo tiskali 850 postera, 850 figurica u glini nastat će na radionicama 850 žena za 850 žena. No njih je bilo više. Kulturna antropologinja Renata Jambrešić Kirin iz zbirnog je popisa Udbe koji broji 14.000 političkih zatvorenika izvukla gotovo 900 imena žena od kojih je većina prošla logore na Golom otoku i Svetom Grguru i ova je izložba prvo mjesto na kojem su one objedinjene“, govori nam Irena Bekić, dok u pozadini čujemo zvukove s autentičnih lokacija u video instalacijama koje prikazuju izvedbe plesačice Zrinke Užbinec, vokalistice Annette Giesriegl i instrumentalistice Jasne Jovičević na Golom otoku i Svetom Grguru. 

Kažnjenice su morale biti okrutne jedna prema drugoj. Morale su kažnjavati i trpjeti kazne

Na kraju projekta nastat će 850 figurica, za svaku logorašicu po jedna (Snimio Ivo Martinović)

O projektu smo razgovarali i s umjetnicom Andrejom Kulunčić, koja je na mjestu oba logora postavila info-tablu, čija je fotografija, načinom na koji je postavljena na izložbi, simbolički muzealizirana.„Još 1994. sa suprugom sam bila u muškom logoru na Golom otoku. Nismo tada bili u ženskom logoru na Golom, a za onaj u koji su nas odveli na Svetom Grguru, kasnije se pokazalo da je pogrešan. Radi se zapravo o uvali na drugoj strani otoka. Posjet me jako potresao. Teško je bilo zamišljati sve ono što nam je vodič govorio. Zarobljenici i zarobljenice ondje su provodili i po pet godina. Cijeli sustav bio je monstruozan. Jedna od svjedokinja govori: 'Danas su me odredili da te udarim, ali ja to ne želim', a druga joj odgovori: 'Bolje me ti udari nego netko drugi tko će me udariti jače, a onda će i tebe izudarati'.

Teško je razumjeti kako su se te žene osjećale i kako su donosile odluke. Da bismo ih bolje razumjele, uključila sam u projekt psihoterapeutkinju s dugim iskustvom rada u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, Dubravku Stijačić“, govori i ističe poticaj Darka Bavoljaka, fotografa, umjetnika, snimatelja, voditelja Udruge Goli otok Ante Zemljar za rad na ovom projektu. „Darko je pozvao pedesetak umjetnika i umjetnica da reagiraju radom na Goli otok. Moja je želja od početka bila raditi projekt o ženskom logoru. Pokazalo se da je logistički teže raditi na tim lokalitetima jer nema pristaništa i radi se o dva udaljena mjesta.“

O odnosu društva i umjetnika prema angažiranoj umjetnostiAndreja Kulunčić kaže sljedeće: „U svojih gotovo 28 godina rada, bilo je barem tri puta kada je društveno angažirana umjetnost bila u modi, i tada mi je bilo najteže raditi jer svi odjednom rade s osjetljivim skupinama i temama koje se tiču društvenih odnosa. No to srećom kratko traje, trend se promijeni, i meni time postaje lakše raditi, surađivati, graditi povjerenje ranjivih zajednica prema umjetnosti.“

Na projekt o ženskim logorima pozvala je i feminističku antropologinju Renatu Jambrešić Kirin. „Goli otok je za mene bila nova tema, ali umjetnost je dobar alat za istraživanje, otvaranje bitnih i osjetljivih tema koje nisu u fokusu, sukreiranje sa stručnjacima i stručnjakinjama te za horizontalnu suradnju s publikom“, kaže Andreja Kulunčić, i nastavlja: „Početak i ključna intervencija u projektu dogodio se u rujnu 2020, 64 godine nakon raspuštanja golootočkog logora za političke zatvorenice, kada smo uspjeli postaviti info-table o ustroju i povijesti logora. Nakon toga smo na stijenu Golog otoka uklesali riječi Vere Winter, ispisane rukopisom njezine unuke Nine: 'Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bismo kamenje nazad do mora.' Na Sveti Grgur pak riječi Ženi Lebl, ispisane rukopisom njezine nećakinje Ane: 'Na tvojoj grbači, Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje biti ili ne biti. Ako biješ – bit ćeš. Ako ne biješ – bit ćeš bijen.' Tijekom tri godine uspjeli smo napraviti i nekoliko in situ izvedbi, jedan je dio kasnije postala video instalacija u galeriji, a dio se pretočio u antispomenik 850 žena za 850 žena.“

Žene za žene

Umjetnica pojašnjava kako na riječkoj izložbi nastaju dva nova dijela projekta. „Radi se o antispomeniku kao obliku memorijalnih praksi nasilnog nasljeđa oko kojega suvremena društva nisu uspostavila konsenzus. To dovodi do negiranja povijesti i zapostavljanja žrtvi. Koncipirala sam ga kao niz akcija izrade skulpturica od gline u kojima će, tijekom dvije ili tri godine, sudjelovati ukupno 850 žena. One simbolično posvećuju po jednu skulpturicu za svaku od kažnjenica političkog logora. Cilj mi je da se među sudionicama radionica gradi novo sjećanje na uznemirujuću epizodu iz povijesti i u isto vrijeme konstruira pokretni spomenik terakota skulpturica koje će se izlagati kao cjeloviti rad na izložbama koje će uslijediti. Drugi dio antispomenika je ispisivanje imena svih 850 žena na crvene tkanine od strane posjetitelja i posjetiteljica tijekom izložbe. Za sada imamo pet ispisanih tkanina s imenima, nadam se kako će na sljedećoj izložbi biti ispisane svih devet.“

Te stvari su se zaista dogodile, taj je sustav imao totalitarne i represivne metode i mi moramo to moći osvijestiti, moramo se znati s tim suočiti

Multimedijalna izložba projekta Andreje Kulunčić, predstavljenog u riječkom MMSU-u ovoga proljeća, o ženskom političkom logoru na Golom otoku i Svetom Grguru (Snimio Ivo Martinović)

S Andrejom Kulunčić i Irenom Bekić potom razgovaramo o izraženom antifašističkom nasljeđu Rijeke, ali pitamo jesu li ljudi svjesni i druge strane medalje.Irena Bekić odgovara da je to „zanimljivo pitanje, nešto što i ovdje dotičemo. Dvostrukost iste medalje. Neke od žena bile su partijski visoko pozicionirane, bile su odane i idealne drugarice. Nisu stavljale svoje osobne probleme i veze ispred partijskog života. Ni u jednom trenutku nisu više smjele ni kritizirati ni podržati svoju prijateljicu, Partiju ili drugove. To je rezultiralo zbunjenošću. Što to zapravo znači? Trebali bismo biti neprestano svjesni ambigviteta, da svijet nije binaran. Mi moramo stalno obnavljati i osvještavati ono što se događa oko nas. Te stvari su se zaista dogodile, taj je sustav u svojim segmentima imao totalitarne i represivne metode i mi moramo to moći osvijestiti, moramo se znati s tim suočiti. Problem je u našoj povijesti što nijedna država to nije obilježila i to su nakupine koje se nisu razriješile i koje utječu i danas na podjele u društvu. Treba postojati ovakva info-ploča, treba se znati što se dogodilo da bismo bili osviješteni kako su takve stvari moguće, ali da se ne smiju ponavljati. Svijet trebamo gledati kritičkim okom i moramo ga biti svjesni“, kaže Irena Bekić.

Andreja Kulunčić pak odgovara da je mnogo ljudi na ovom području povezano s Golim otokom: „Ili je netko od njihovih bio na Golom otoku ili je bio dio logorskog sustava ili gleda na Goli otok ili otok Sv. Grgur ili su ondje recimo čuvali ovce. Mnogo je ljudi dolazilo na izložbu razgovarati o nekome iz svoje obitelji. Za sada nije bilo negativnih komentara posjetitelja i posjetiteljica, temi prilaze emotivno, govore mi kako je bilo teško gledati prema Golom otoku i razmišljati o ljudima koji ondje pate.

Osobna transformacija

Iz svjedočanstava iščitavamo da se u početku nije smjelo govoriti o Golom otoku, Udba ih je pratila i nakon izlaska, što znamo i iz dosjea. Ljudi su bili u strahu. Tog straha više nije bilo krajem Jugoslavije, ali je počeo rat i sve je palo u zaborav, pogotovo ženski dio ove traumatične povijesti. To me i navelo da radim s publikom na antispomeniku, kolektivnom radu koje će produbiti sjećanje. Mislim da svi skupa kroz ove razgovore prolazimo i osobnu transformaciju“, zaključuje Andreja Kulunčić i poziva mjerodavne da naprave projekt info centra i muzeja na lokalitetima kako ova trauma ne bi bila zaboravljena. 

Umjetnost za ranjive skupine

Andreja Kulunčić bavi se društveno angažiranom umjetnošću od 1994, od prve samostalne izložbe u Ammanu. „Teme su mi bile jako različite, od položaja maloljetnih trudnica u Engleskoj do azilanata u Njemačkoj i Austriji, radnika iz Bosne u Ljubljani, bivših zatvorenika u Luksemburgu, ljudi koji rade bez papira u Švicarskoj, radnica koje ostaju bez posla u Hrvatskoj, samoorganiziranih zajednica u Meksiku, stigme koju nose duševne bolesti kod nas, do problema na koje nailaze osobe drugačijih identiteta od dominantne populacije. Mislim da je važno odabrati temu koju svi imamo u podsvijesti. Nisu to teme za koje ljudi ne znaju, ali jesu teme o kojima ne razgovaramo otvoreno ili razgovaramo iz samo jednog kuta. U Meksiku sam radila s rubnim zajednicama, jako siromašnima koji se samoorganiziraju na poseban način iz kojeg svi možemo učiti, zajedno grade kuće, vrtić, kulturni centar, knjižnicu, rade ručak za najpotrebitije u zajednici, organski proizvode povrće. Prije par godina radila sam s pet snažnih i prekrasnih žena u Zagrebu projekt ISTE – za prihvaćanje različitosti, posvećen je drugosti žene. One su drugačijeg identiteta od dominantnog stanovništva, oko 50. godine života. Ako ste Romkinja, crnkinja, muslimanka koja nosi hidžab, tražiteljica azila iz Sirije ‒ kako živjeti sa svakodnevnom diskriminacijom? Zajednički smo osmislile javnu kampanju u kojoj one govore iz prvog lica. Ti se problemi očituju kao simptom društva, a ne samo kao privatni problemi određene skupine.“