Sve moraju ispočetka

Oaza mira – Terapijski centar za ovisnike humanitarne organizacije Zajednice Susret (Snimio Ivica Galović/PIXSELL)

Njihovi ovisnički životi na kušnji su sve dok se ne promijene, dok ne ogole prethodne živote, i uđu u tijela novoga života! Program traje dvije i pol godine. Odvikavanje je najteže jer sve moraju početi ispočetka, čitav život. To je teško i normalnom čovjeku, a kamoli ovisniku – kaže mi na početku razgovora terapeut zajednice Mario Plazibat, i sam bivši ovisnik. 

Ovdje imam mir koji nikada nisam imao

Od Zagreba do Terapijskog centra Zajednica Susret u Ivanovcu – nalazi se na obroncima planine Psunj, blizu Okučana – 155 je kilometara. Ali to je kudikamo manje od kilometara prijeđenih po paklu života što su ga prošli ovisnici o drogi, alkoholu i kocki, koji su se tamo dobrovoljno izolirali kako bi se izliječili od života koji ih je doveo na rub propasti i prag smrti.

Tišina krajolika

Nakratko sam stajao zbunjen i umjesto u odlučno lice Maria Plazibata, pogled sam skrenuo u ljepotu krajolika i prostora u kojemu ovisnici obitavaju dok se ne odluče promijeniti i postati novi ljudi. Nitko ne zna koliko će taj mukotrpni proces trajati i kada će završiti, ali svi se nadaju da će uspjeti. Toga dana bilo ih je 26, ali već sljedećega može ih biti i više ili manje. Ovisno o tome hoće li im se tko priključiti ili se vratiti u prošli život.

Mario i Emili vode Zajednicu Susret i skrbe o njezinim članovima (Snimio Andrija Tunjić)

U doba Jugoslavije Ivanovac je bio svratište, odmorište i izletište komunističke elite, a za vrijeme srpske pobune i velikosrpske agresije postao je ratna baza Belih orlova, zloglasnih Arkanovih četnika. Kao podsjećanje na njihov boravak, na ulazu „lječilišta“, na nizbrdici u šumi, stoje četiri spomenika hrvatskim specijalcima, poginulima pri oslobađanju izletišta za vrijeme vojno-redarstvene oslobodilačke akcije Bljesak. 

Rat i njegove posljedice najčešći su okidač i začetnik kalvarije ovisnika. Kako bih se što bolje upoznao s iskustvima njihova življenja, Maria zapitkujem što treba i što ne treba. Nije ni čudo, prvi put našao sam se među ljudima ogrezlim u porocima – odraslim ljudima, koji imaju djecu i neženjama, posve mladima i u odmaklim godinama. Promatram ih iz prikrajka, pomalo i sa strahom kako će reagirati: hoće li mi udijeliti osmijeh ili ošinuti pogledom. Ili naprosto od mene okrenuti glavu ustranu i otkoračati nekamo, u mislima daleko. Nikako ne bih htio da se vrate tamo odakle su pobjegli ovdje. 

Uspoređujem tišinu krajolika s njihovim mirom. Ne čujem povišena glasa, svatko radi svoj posao, koji je taj dan dobio. Jedni spremaju ručak, drugi u krušnoj peći peku kruh, dvaput tjedno, treći uređuju spavaonice, četvrti boje sobu, dvojica donose jaja iz kokošinjca smještena na početku komune uz svinjac, dovoljno udaljena da njegov smrad ne bi dopro do kuće u kojoj žive. Od domaćih životinja imaju još psa i šest mačaka. U šumi okolo žive divlje svinje, divlje koze, jeleni, srne, kune, lisice... 

S Mariom i socijalnom djelatnicom Emili, ušao sam u veliku sobu koja je dnevni boravak i blagovaonica. Na najvećem zidu dominira televizijski ekran. Na ostalim zidovima krupnim tiskanim slovima ispisane su regule Zajednice, dnevni raspored obveza, drvorez Majke Terezije te nekoliko slika, naslikanih vodenim bojama. Na jednoj je kuća Zajednica, a na dvije nadrealistički prizori idiličnog krajolika s rječicom. 

„Zanimljive slike“, velim. 

„Među onima koji prolaze terapiju bude i talentiranih“, odgovara Mario.

Radni dan „lječilišta“ počinje buđenjem u sedam sati, nedjeljom u osam, slijedi higijena, a onda doručak i sastanak s upoznavanjem dnevnih radnih obveza. Radi se do 12 sati, zatim slijedi pripremama za ručak, koji je u 12:20. Odmor je do 15 sati, a onda terapijski razgovori. Večera je u 19 sati. Svjetla se gase u 22 i spava se do sedam ujutro. Srijedom i subotom je sportsko popodne. 

„Smijem li razgovarati s nekim od ovisnika“, upitao sam Maria.

„Možete s onima koji žele razgovarati.“

Mario je pozvao dvojicu i pitao bi li porazgovarali sa mnom. Pristali su. „To su Slavko i Ahmet, dogovorite se kada“, rekao je.

„Odmah“, odgovorio sam.

Sa Slavkom sam otišao do klupe u hlad najbliže krošnje. Čim smo sjeli, počeo je govoriti.

„Iz Zagreba sam, imam 39 godina. Ovdje sam zbog alkoholizma uz koji idu kocka i opijati. Sve sam probao. Bio sam i u zatvoru, gdje kad-tad završe svi ovisnici. Piti sam počeo kao tinejdžer. Prvo povremeno, pa vikendom, poslije utakmice. Bio sam, kako se kaže, baždaren, zabavan i omiljen u društvu. Završio sam prvu godinu građevine, upisao drugu i počeo raditi. Sve se činilo idealno dok me pod svoje nije uzeo alkohol. 

Miroslava Rožanković, predsjednica organizacije Zajednica Susret (Snimio Mirko Cvjetko)

S 27 godina dobio sam alkoholnu epilepsiju. Dobiju je alkoholičari koji puno piju ili naglo prestanu piti. Pao sam, razbio glavu i završio na hitnoj i na liječenju u Vinogradskoj kod pokojnog doktora Torea. Tada sam shvatio da sam alkoholičar. U mom slučaju ima i transgeneracijskoga, pili su mi otac, deda i baka... S mamine strane nije bilo alkoholičara. Alkoholizam je grozan porok jer je društveno prihvatljiv – svi piju. 

Po izlasku s liječenja, apstinirao sam šest mjeseci, pa recidiv, pa godina apstinencije, pa recidiv i onda sam završio u Jankomiru na triježnjenju. Od 27. godine 26 puta bio sam u Jankomiru, na liječenju ili triježnjenju. Najduže sam bio mjesec i pol. Veliki problem mi je i dijete, curica koju sam dobio s ovisnicom. Na sudu je priznala da je dijete moje i odbila da sudjelujem u odgoju djeteta.  

Stanje se pogoršalo kad mi se razbolio tata. Bolovao je od karcinoma. Nisam mogao gledati kako umire pa sam bježao od doma i pio. Alkoholičar uvijek nađe razlog. Nekada je to dosada, nekada depresija, nekada strah od sutra... Ni jedan alkoholičar ne pije da mu bude dobro, nego da mu ne bude loše! Radio sam sve kaj ne valja…

Radni dan počinje u sedam sati i ispunjen je brojnim aktivnostimaAko se sada ne sredim ne znam hoću li imati drugu šansu (Arhiva organizacije Zajednica Susret)

Ovdje je potpuno drugi svijet u odnosu na stvarni. Nakon sedam mjeseci bio sam na vikendu i šokirala me nervoza stvarnog svijeta. Uvijek nekamo žuri, srlja, ne zna stati, a ovdje je drukčije. Dok sam bio na vikendu, zvao me frend, kojega sam učio raditi građevinske poslove, da radim kod njega. Odbio sam. Ostat ću tu dok ne budem siguran da se želim promijeniti. Ovaj dolazak na liječenje najpametnija mi je odluka. Samo moram izdržati. Ovdje imam mir koji prije nikada nisam imao.“

Šuteći smo otišli u blagovaonicu. Ručak je bio serviran, čekao se znak da počne. Neki se križaju, neki ne. Kada se pojelo, sve se pospremilo. Pušači su stali u red i dobili po pet cigareta. 

Drogom do ludila

Pod istu krošnju i na istu klupu pošao sam s 47-godišnjim Ahmetom. Ovisnik je o opijatima. Šutio sam i čekao da počne. 

„Imao sam 12 godina kada su se razveli roditelji, a sestra, majka i ja iz Zagreba odselili maminim roditeljima u Bosnu. Patio sam za ocem koji je ostao u Zagrebu. S 14 godina počeo sam eksperimentirati s ljepilom, pa pušio travu, a kada je počeo rat u Bosni, prešao sam na heroin. Davali mi ga vojnici, Sarajlije. Imali su more droge, dobijali su iz Sandžaka. 

Iz rata sam se izvukao 1994. i došao u Zagreb, gdje su bili majka i sestra. Završio sam X. gimnaziju, upisao Tekstilnu tehnologiju, položio prvu godinu i počeo se družiti sa sebi sličnima i drogom. S tim su išli kocka, kriminal, prijevare, dilanje... Trajalo je to do 1998, kada sam se prijavio na liječenje kod jednog psihijatra. 

Prebacivanjem na heptanon, stanje mi se pogoršalo. Doktori su mi davali tableta koliko sam tražio, a ja sam ih prodavao ili mijenjao za heroin. Od 1998. do 2021. bio sam na heroinu, kokainu i heptanonu. Od 2001. po dozi sam trošio 60 tableta, a maksimalna doza bila je 40. Jedno vrijeme dobivao sam sedam dnevnih terapija po 60 tableta. I tako dvije godine. Liječnicima je bilo važno da s tržišta nestane heroin, a ne moje zdravlje. 

Zbog trgovanja tabletama, završio sam u zatvoru. Izišavši iz zatvora i nakon šest mjeseci apstinencije, uzeo sam kokain i poludio. Skinuo sam se gol na ulici. Pokupili su me i odveli u Vrapče, gdje sam bio 4 ili 5 mjeseci. Nisam mogao hodati. Operirao sam vene, izvadio žuč, dobio hepatitis.

Ovdje sam osam mjeseci. Otkako sam tu, žena i sin vratili su se u stan. Nisam išao na vikend. Žena me je dvaput posjetila i rekla da mi je sve oprostila. I sin me je posjetio. Užasno mi je zbog sina. Vidio je svašta i još se od toga nije oporavio. U depresiji je. Ide psihologu. Odličan je učenik, sportaš, trenira. Bojim se da ne počne trošiti lijekove. Strah me je genetike. Ako se sada ne sredim, ne znam hoću li imati drugu šansu...“

Žubor potoka

Ahmeta sam otpratio do krušne peći, gdje se ovisnici okupljaju i šale. U tim šalama ima ironičnih i zajedljivih opaski. Oni koji u tome ne sudjeluju gledaju u daljinu ili puše i ispuhuju kolute dima u koje zamišljeno zure. Vjerojatno se nerado sjećaju svega što su prošli. Tišinu između šala remetio je žubor planinskog potoka i kreket žaba iz dva „lječilišna“ jezerca. Kada se spusti u nizinu, potok će postati rječica Sloboština i poslije tridesetak kilometara, uliti se u Savu. Hoće li se njihovi novi životi uliti u rijeku života? 

U Zajednici Susret svi rade sve, pa tako, primjerice, peku vlastiti kruh (Arhiva organizacije Zajednica Susret)

Novi EU projekt Zajednice Susret  

Od Miroslave Rožanković, predsjednice organizacije, doznajemo da su dobili europski projekt pod nazivom „Povećanje dostupnosti izvaninstitucijskih socijalnih usluga za ovisnike“ Projekt je vrijedan 3.020.098,48 kuna, a financira ga u stopostotnom iznosu Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali. Provodit će se do 1. srpnja 2023. godine.

Cilj projekta je pružiti izvaninstitucijske socijalne usluge psihosocijalne podrške, savjetovanja i pomaganja te organiziranog stanovanja za 5 osoba s problemom ovisnosti, 50 osoba s problemima ovisnosti dobit će izvaninstitucionalnu uslugu pomaganja, savjetovanja i psihosocijalne podrške, ojačat će se kapaciteti i znanja 15 stručnjaka koji rade s ovisnicima u svrhu unaprjeđenja kvalitete izvaninstitucijskih socijalnih usluga te osvijestiti javnost o važnosti pružanja socijalnih usluga u zajednici.

Aktivnostima bit će obuhvaćen sjever i jug Hrvatske kroz djelovanje u dva centra; u Zagrebu i Splitu. Kroz projekt će se osigurati izmještaj korisnika iz Doma za ovisnike Zajednica Susret u stambenu zajednicu. Dio postojećih korisnika izmjestit će se iz institucijskog oblika skrbi i pružit će im se usluga organiziranog stanovanja, uključujući i usluge psihosocijalne podrške i savjetovanja i pomaganja. U okviru projekta će se održati edukativne aktivnosti za stručnjake kako bi se dodatno unaprijedili njihovi kapaciteti i znanja. Ostanak u zajednici korisnicima ujedno daje mogućnost zapošljavanja i dodatnog obrazovanja, što ne bi mogli ostvariti ako se nalaze u institucijama.