Ispali iz svemira

„Moji radovi su neka vrsta utopije u kojoj sve te verzije mene žive u svojevrsnom zajedništvu, ali ne želim da sve to bude previše romantično ili savršeno. Želim da budu u sukobu, da pokazuju moj unutarnji konflikt koji doživljavam u svom umu i u svojoj svijesti, sa svojim iskustvom opsesivno-kompulzivnog poremećaja“ – to su riječi mlade umjetnice iz New Yorka Sashe Gordon, koja je ondje održala prošli mjesec samostalnu izložbu. Na svojim „nježnim i prijetećim autoportretima“, kako je to za portal Artnet napisala Katie White, Sasha Grordon se doslovno umnožava: naime sebe slika redovno u paru, a katkada i u trojkama.

Iskustvo odrastanja

Gordon se rodila 1998, prošle je godine diplomirala na Fakultetu za dizajn u Rhode Islandu, a otkrio ju je prije nekoliko godina na Instagramu kolekcionar Jonathan Travis. Pošto je vidio njezine slike na društvenim mrežama, počeo ih je kupovati, a upriličio joj je i izložbu u galeriji Patrick Parrish. Upoznao ju je s galeristom iz Los Angelesa Matthewom Brownom koji je 2020. svoj drugi izložbeni prostor otvorio upravo njezinom samostalnom izložbom. Zahvaljujući brzom uspjehu Sasha Gordon si je uspjela urediti atelje u Brooklynu, jer je do tada radila u roditeljskoj kući. „Ondje visi većina mojih radova iz srednje škole. Moji roditelji su stvarno ponosni kolekcionari“, kaže Sasha Gordon kroz smijeh.

Prizori na njezinim slikama ne temelje se na stvarnim događajima, nego proizlaze iz nje same i njezinog iskustava odrastanja. „Oh, one nisu ja“, kaže umjetnica o svojim autoportretima. „One su samo varijacije mene same. A opet, one su i sve zajedno ja. Ne vidim sebe kao jednu osobu. Mijenjam se ovisno o tome s kim sam, kakva je situacija, kako sam raspoložena. Dok sam odrastala, pretpostavljam da mi je bilo teško vidjeti sebe kao jednu osobu.“

Kad je bila dijete, svoje je slobodno vrijeme provodila crtajući modne krokije, dizajne odjeće i krojeve. „Tada toga nisam bila svjesna, ali me više zanimao sam kroki, a ne moda nužno”, kaže Sasha Gordon čije su figure često djelomično gole, a odjeća im uglavnom loše pristaje, pada im s tijela ili se s njega podiže. „Budući da imam opsesivno-kompulzivni poremećaj, vrlo sam svjesna kako odjeća pristaje na mom tijelu. Kad sam bila mlađa, bila sam vrlo osjetljiva na tkaninu i teksture. Morala bih izvrnuti čarape naopačke jer je iz nekog razloga tekstura izvana bila bolja, ili sam morala navući donje rublje na određeni način. A bila sam i vrlo izbirljiva s odjećom jer nemam standardno mršavu građu.“

Kreativnost i patnja

Problema od djetinjstva ima i Matt Ottley, australski umjetnik rođen 1962. u Papui Novoj Gvineji. Godine 1974. došao je s roditeljima u Australiju gdje je do 1982. studirao na Likovnoj akademiji Julian Ashton, a do 1986. studirao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Wollongongu; zadnjih deset godina povukao se iz grada te veoma mnogo vremena provodi u prirodi, proučavajući i spašavajući ugrožene životinje. Ottley ondje živi sa suprugom i intenzivno stvara, a ovog je ljeta predstavio rezultate trogodišnjeg rada, o čemu je Susan Chenery napisala opširan prikaz za Guardian. 

Ottley je zamislio priču o dječaku koji veoma intenzivno osjeća bol i ljepotu svijeta. Knjiga Drvo ekstaze i nepodnošljive tuge alegorijski pripovijeda o dječakovu iskustvu psihoze, pri čemu je duševna bolest prikazana kao fantastično drvo čiji su cvjetovi ekstatični, ali mu plodovi donose duboku žalost. Uz priču je Ottley izradio i 74 slike kao ilustracije te skladao orkestralno djelo koje izvode zbor i orkestar Filharmonije iz Brna, što je sve objedinjeno u 50-minutnoj animaciji.

Matt Ottley ima sinesteziju, neurološko stanje u kojem mu se miješaju osjeti

„Dječakov dar pokazao mu je stvari toliko lijepe da su ga rasplakale. Ali mučila ga je i tuđa bol zbog koje se osjećao obamrlim“, stoji u priči o stablu koje raste u njemu. Pripovijest je nadahnuta Ottleyevim duševnim poremećajem koji mu je dijagnosticiran kad je bio u 40-im godinama života. „Drvo je proizašlo iz jednog od mojih psihotičnih iskustava kada sam mislio da nešto raste u meni”, kaže umjetnik. „Bila je to biljka s cvjetovima, i nju sam želio izraziti.“ U knjizi se stablo pretvara u leteću kravu i gmaza, pa zatim plavu pticu, koja leti preko planina i mora u svijet ljepote i čuda. Sve etape putovanja predstavljaju faze psihoze – kao kad se u zamišljenom drevnom gradu egocentrični vladar susreće s golemim lukovičastim tijelom kukca. „To je neka vrsta infantilnog ja u srcu psihoze“, kaže Ottley. „Kada ste u tom stanju, drugi ne postoji. Svijet je postao sasvim iskrivljen i ti se pokušavaš snaći u njemu.“ Leteći iznad dolina i brda, dječak putuje kroz faze krhkosti i otkrivenja u tamu i oluju – sve dok se ne vrati u svijet i sam sebi, tišinom i nadom.

Ottley je jedan od najpopularnijih ilustratora u Australiji, radio je na više od 40 knjiga, a prošle je godine dobio prestižnu nagradu za knjigu Kako napraviti pticu koju je napisala Meg McKinlay. No njegova kreativnost im visoku cijenu. Tek kad je bio u srednjim 40-ima, dijagnosticiran mu je i liječen bipolarni poremećaj tipa 1. Do tada je pretrpio bezbrojna razdoblja manije i depresije te psihotične epizode zbog kojih je dvaput pokušao i samoubojstvo. „Imao sam vrlo visoku razinu kreativnih sposobnosti koje su rezultat bipolarnosti – ali to je visoka cijena za to“, rekao je Ottley. „Kad biste mogli imati pristup čarobnom gumbu koji bi isključio ovu bolest, većina ljudi bi rekla ne zbog kreativnosti. Ali ja bih rekao da. Kada bih mogao ponovno proživjeti svoj život bez imalo kreativnosti, kada bih mogao isključiti ovu bolest i živjeti miran život, tihog uma, to bih učinio.“ 

Nekad je skrivao svoju bolest, živio život u tajnosti, srameći se. Kao tinejdžer „samo bih otišao i legao na tlo ili bih otišao u svoju sobu. Sve do svoje 40. godine života, osjećao sam se sâm s tim.“ Ottley je prvih 11 godina života proveo u Papui Novoj Gvineji, a tada je ta zemlja postala opasana za Australce. Kada je imao devet godina, seksualno ga je napao muškarac, što je trauma za koju vjeruje da je možda potaknula genetsku predispoziciju za bipolarni poremećaj. „Objašnjeno mi je da nasljeđujemo niz gena koji – kada se uključe – počinjemo osjećati bolest. I trauma može uključiti te gene.“ U sljedećim desetljećima, što god pokušao, njegova ga je bolest čekala da ga zgrabi i povuče dolje. Pozlilo bi mu, srušio bi se ili bi izgorio i pobjegao. Pao je u školi – „jednostavno nisam mogao“ – i pokušao se s ocem i bratom baviti stočarstvom, ali kaže da „nije bio dobar u tom poslu“. Studirao je na Umjetničkoj školi Juliana Ashtona, razbolio se i opet završio na psihijatriji. Studirao je glazbu na Sveučilištu Wollongong, ali ni to nije uspio završiti. „Zapravo nemam nikakve kvalifikacije“, kaže.

Ottley također ima sinesteziju, neurološko stanje u kojem mu se miješaju osjeti. „Zvuk postaje vrlo šaren i vidim puno oblika, te postajem preosjetljiv na zvuk i svjetlo.“ Na probi s glazbenicima zna čim netko nije uštiman, „jer je pogrešne boje“. Drvo ekstaze i nepodnošljive tuge nastalo je tijekom dva razdoblja njegove bolesti. Za vrijeme teške epizode 2010. Ottley je izgubio sposobnost razumijevanja govora. Ali glazba je bila „kristalno jasna“, kaže, „pa sam počeo pisati glazbu“.

„Zvuk koji sam čuo sastojao se od 97 instrumenata. Htio sam gudačku obitelj od 50 svirača, bas klarineta, fagota.“ To će postati uvertira u simfonijski soundtrack knjige, s burnim krešendima koji se pretvaraju u jadikovke; snimili su ga češki glazbenici – to je zvuk psihoze. „Ako počnete stvarati orkestralni zvuk u svojoj glavi, i postane vam loše, i padnete u psihozu“, kaže Ottley, „zapravo ga možete čuti kao da je vani. To je fuga od 68 dijelova koja bi trebala predstavljati buku u nečijoj glavi, bilo da se radi o više glasova bilo da je to neka druga vrste slušne halucinacije. Slušate je i jednostavno postaje nepodnošljiva, samo želite da prestane.“ Nekoliko godina kasnije, dok je vodio dnevnik oporavka, nakon još jedne ozbiljne psihotične epizode, Ottley je napisao pjesmu koja će postati tekst Drveta ekstaze. „Jednostavno je ispala iz svemira.“

Novi načini prikazivanja

Da su teškoće sastavni dio stvaranja, rekla je i Sasha Gordon u razgovoru s Rachel Elizabeth Cargle za portal Cultured Mag: „Bilo mi je teško odrastati. Nisam cijenila sebe kao osobu, što me navelo da se odvojim od svog tijela. Tek sada sebe vidim kao trajniji identitet. Moji subjekti su varijacije mene same. Ja stvaram ovaj naslikani svijet s različitim varijacijama sebe, ali među njima postoji hijerarhija i međusobno natjecanje. Sukob tih verzija mene odražava vrlo stvarni sukob koji vlada unutar mene.“

Sasha Gordon u djetinjstvu je bolovala od trihotilomanije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja zbog kojeg si je čupala kosu. „Pokušavam u slikama pokazati taj osjećaj pogrešnosti koji netko ima cijelo vrijeme – jednostavno sam se osjećala jako nelagodno sa sobom i svojim tijelom.“ Unatoč brzom uspjehu, Sasha Gordon kaže da je više usredotočena na budućnost svojeg rada nego na tržište. Slika i dalje različite verzije sebe koje se bore s ranjivošću, hipersvjesnošću i ponosom. „Mislim da je jako važno isprobati nove načine slikanja i prikazivanja“, kaže.