Čar i izazov odgoja

Pandemija je pokazala važnost naše potrebe za odnosima, ljudskom blizinom i razgovorom licem u lice. Druženje, neposredna podrška, zagrljaj, osmijeh, kontakt oči u oči, razgovor, zajednička šutnja, iskustvo nekog kulturnog i umjetničkog događaja u kojem sudjeluju ljudi, neprocjenjiv su dio ljudskog iskustva bez kojeg gotovo da ne možemo opstati ili nam se znatno narušava kvaliteta života, kao i mentalno zdravlje. Patimo u odsutnosti drugih, o čemu svjedoče brojne osobe koje su proživjele samoizolaciju i one koje su, nažalost, preminule usamljene zbog nemogućnosti kontakta s najmilijima.

Identifikacija s ostalim adolescentima veoma je važna za mlade ljude tijekom odrastanja (Izvor Unsplash)

Razvoj mlade osobe

U području odgojno-obrazovnog sustava, učenici i nastavnici izražavaju snažnu želju za zajedničkim druženjem, razredom, nastavom na klasičan, a ne online način, što govori o psihološkoj važnosti pohađanja nastave, ne samo radi kvalitete svladavanja gradiva već i radi socijalizacije. Time dolazimo do važnosti odnosa u odgoju i obrazovanju, što se posebno odnosi na kvalitetu odnosa kojeg odrasla osoba – nastavnik, odgajatelj – uspostavlja s djecom i mladima. Kada je taj odnos kvalitetan, a to znači i stalno podložan evaluaciji, možemo s priličnim pouzdanjem predvidjeti i pozitivan ishod razvoja mlade osobe u odrastanju. 

Put do postajanja pravim odgajateljem koji je prisutan i nastupa autoritetom, koji oslobađa, dugotrajan je, a možda i beskonačan

Odnos među generacijama nalazi se u temelju definicije odgoja koja pretpostavlja pomoć u sazrijevanju, pomoć mladoj osobi da odraste. U talijanskom jeziku riječ educazione, dolazi od lat. educere – što znači voditi prema nečemu, razvijati – i educare – u značenjuuzgajati ili obrađivati. Ti glagoli označavaju aktivnosti koje su s vremenom postale sinonim za razvoj, rast, formaciju, socijalizaciju, inkulturaciju, obrazovanje, podučavanje i slično. Kvaliteta i dinamika odnosa između onoga tko odgaja i odgajanika, preduvjet su za izvršenje bilo koje učinkovite odgojne aktivnosti, a osobito za prijenos smisla koji pruža nadu i motivaciju za odrastanje. Dokument Talijanske biskupske konferencije pod nazivom Izazov odgoja. Izvještaj i prijedlog o odgoju i obrazovanju, u tom smislu navodi: „ljudsko biće, da bi postalo to što jest, ima potrebu za odnosima koji će u njemu pobuditi svijest o sebi, koji će ga uvesti u kulturni, moralni i duhovni život, tj. koji će ga upoznati sa svijetom i osposobiti ga za smisleno iskustvo svijeta.“ Odgajatelj stoga predstavlja na djelu figuru ostvarenog čovječanstva koja daje dobrodošlicu mladima i raduje se što s njima dijeli zajednički put. Mladi priželjkuju ovakvu vrstu odnosa s odraslima jer bliskost predstavlja temeljni element komunikacije.

Možemo reći da je odnos – u području odgoja i obrazovanja – životni projekt koji se sastoji od blizine, riječi, gesti, reciprociteta, praćenja drugoga te je konstantno podložan provjeri ostvaruje li dobre rezultate, odnosno omogućuje li mladoj osobi da postane odraslom. Odrasla osoba treba pritom omogućiti mladoj osobi da se u potpunosti osjeća dobrodošlom u tom zajedničkom projektu te da se njezina sloboda poštuje. To znači da odrasla osoba mora biti spremna hodati zajedno s mladima, slušati ih, biti dostupna; željeti stajati s mladima na litici njihovih problema, svjesna da postoji rizik od pada, ali da samo na taj način može pomoći u spašavanju. Ili, riječima don Giovannija Bosca, salezijanca i vrlo uspješnog odgajatelja: „Voljeti ono što oni vole kako bi oni mogli voljeti ono što mi volimo.“   

Odgajatelj pritom treba priznati dostojanstvo odgajaniku i njegovu aktivnu ulogu u odgojnom procesu. Temelj je takvog ponašanja spoznaja da mladi moraju osjetiti da su nam važni. Njihova svijest i identitet razvijaju se unutar odnosa u kojem vide kvalitetan primjer, povjerenje, ohrabrenje, sudjelovanje, pravu mjeru između kontrole i omogućavanja vježbanja vlastite slobode. Kada je život odraslih primjer hrabrosti, neovisnosti, iskrenosti i mašte, tada su mladi sposobni sanjati i slijediti svoje ideale, kako kaže psiholog i psihopedagog Fulvio Scaparro.

Pogled na ideal 

Važno je istaknuti da je odnos odgojni i za odgajanika – mladu osobu, dijete – i za odgajatelja. Odgajati znači uvijek odgajati sebe, poticati druge, ali i sebe da se oblikujemo, da poprimamo ljudsku formu koja je ustvari svijest o sebi. Romano Guradini, znameniti teolog i duhovni pisac, rekao je kako upravo trud odrasle osobe da odgaja sebe, daje joj kredibilitet za odgoj drugih. To odgajanje sebe, autoeduciranje, nadilaženje same sebe, čini ju ljudskom, nesavršenom, ali realnom osobom, sposobnom zainteresirati mlade koji su itekako svjesni svoje krhkosti. Zajedno s mladima, i odrasli odgajatelji otkrivaju nove aspekte života i vlastite osobnosti, ne prestaju nikada rasti, ako svoju odgojnu zadaću rade sa strašću i zauzeto. Odgajatelj mora prvo znati biti dobar odgojenik da bi bio dobar odgojitelj! 

Sukladno s tim odgajatelj nije krajnja referentna točka mladim naraštajima. Oni se nalaze u asimetričnom odnosu, u smislu uloga – odrasla je osoba autoritet, životno iskusnija i zrelija osoba, u odnosu na djecu i mlade – ali su ravnopravni prema svome dostojanstvu i pravima. 

Također možemo reći da se odgajateljev autoritet sastoji u tome da istovremeno promatra stvarnost – ono što jest – ali i usmjerava pogled na ideal: ono što tek treba postati. Prostor odgoja nalazi se između tih dviju točaka: odgajatelj treba najprije upoznati irazumjeti odgajanika, prepoznati njegove potrebe, snage, potencijale i područja razvoja da bi odredio polazišnu točku i usmjerio se, zajedno s odgojenikom, prema onome što tek treba postati. Odgajatelj, dakle, poziva i odgajanika da se ne promatra samo onakvim kakav jest, već kakvim može postati. Odgajatelj vjeruje u odgajanika, prije nego što odgajanik vjeruje u samog sebe! Ovakav pristup opravdava autoritet odgajatelja, a takav se autoritet ne temelji na snazi, na nametanju, na zabranama i smjernicama, već na pozivu koji proizlazi iz odgajateljevog svjedočanstva, primjera i uvjerljivosti. 

Odgoj je odgojni i za odgajanika – mladu osobu, dijete – i za odgajatelja. Odgajati znači uvijek odgajati sebe

To podrazumijeva da odgajanik ima punu slobodu prihvatiti ili ne ono što mu odgajatelj predlaže. Moć odgajatelja je – paradoksalno – autentična i ima utjecaj upravo kada je oslobađajuća; kada odgajaniku omogućuje da, u procesu odgoja, sam – vlastitom slobodom i odlukom – usvoji one vrijednosti koje su ga privukle. 

Odnos u kojem je odgajatelj prava prisutnost djetetu i mladoj osobi naziva se odnosomprivrženosti. Privrženost označava duboku i trajnu emocionalnu vezu koja međusobno povezuje osobe kroz vrijeme i prostor, a razvija se od samog rođenja djeteta, najprije s roditeljima, a onda i s drugim važnim osobama. Danas se pojam privrženosti sve više istražuje i promovira, s obzirom na to da njegov snažan utjecaj na kasniji razvoj i uspjeh djeteta, kako u obrazovnom/poslovnom životu tako i u području odnosa s drugima: zdravo privržena djeca imaju bolji akademski uspjeh, veće socijalne kompetencije, osjećaju pripadnost grupama u kojima se kreću, znaju rješavati sukobe, odolijevati negativnim utjecajima i rizičnim ponašanjima.

Uvijek bolja osoba

Nije jednostavno ostvariti ovakvu vrstu odnosa koji zahtijeva vrijeme, trud i upornost. Međutim istraživanja pokazuju da je čak i u razredu moguće razviti kvalitetne odnose između nastavnika i učenika, što bi značilo stvoriti atmosferu u kojoj se učenici osjećaju zaštićenima, osjećaju da ih se razumije i da im je nastavnik spreman pomoći. Primjerice topao, osjetljiv i pozitivan pristup učenicima, postavljanje visokih očekivanja, briga o akademskom znanju učenika, nuđenje pomoći, hrabrenje, motiviranje, pojašnjavanje gradiva – elementi su odnosa koji učenicima daju do znanja da je nastavnicima stalo i da o njima brinu, a to ih potiče da se sami bolje trude i ostanu privrženi i motivirani za školu. 

Put do postajanja pravim odgajateljem koji je prisutan i nastupa autoritetom, koji oslobađa, dugotrajan je, a možda i beskonačan. No možemo se složiti da je upravo to i čar i privilegija ovog poziva – konstantan rad na sebi, težnja da budemo uvijek bolja osoba. A to nam omogućuje i drugima dati uvijek najbolji dio sebe.

Ključni pojmovi

Autoritet odgajatelja i sloboda odgajanika ključni su pojmovi odgojnog odnosa. Pritom riječ auctoritas, iako danas često promatrana u negativnom značenju, označava „unutarnju snagu, legitimnu moć koja vezuje“, a u području odgoja autoritet ima generativnu sposobnost ‒ da kod djeteta potiče razvoj, sazrijevanje osobnosti. Pedagoška i psihološka struka izrazito naglašavaju važnost postojanja okvira, odnosno granica i pravila za zdrav razvoj svakog djeteta. Pritom razlikujemo autoritarni odgojni pristup u kojem se naglasak upravo stavlja na snagu onoga koji naređuje, određuje, upravlja i kontrolira, ali se pritom gubi dimenzija ravnopravnosti osoba u odnosu, kao i emotivna komponenta ‒ autoritaran odgajatelj je emotivno hladan, distanciran, nije u pravom doticaju s djetetom ili mladom osobom ‒ te autoritativni odgojni pristup koji sažima sve ranije opisane elemente ponašanja odgajatelja koji su pozitivni i ne krše prava i dostojanstvo djeteta. Autoritativni odgajatelji na pravilan način kombiniraju pravila i disciplinu na jednoj strani te emotivnu toplinu i poštivanje slobode na drugoj strani vage odgoja.