Uključite se u boćanje

Hrvatski boćari na otvorenju Svjetskog prvenstva u Rio de Janeiru (Privatna arhiva)

Podaci posljednjeg popisa stanovništva pokazali su da je u proteklih deset godina iz Republike Hrvatske iselilo oko 100.000 ljudi – brojka približna populaciji jednog grada veličine Splita ili Osijeka. Jednostavno rečeno – loš trend. Cijene su goriva također iznimno visoke, hrana je skupa, cijene energenata rastu, pogađaju nas poplave, požari, potresi i pijavice, pandemija COVID-19 i dalje je u tijeku… Kada u kombinaciju svega što se prezentira u medijskom prostoru uzmemo i ostale podatke koji snalaze Lijepu Našu, čini se da ne postoji statistika koja bi na našim prostorima bila pozitivna.

Sportski uspjesi

Međutim Hrvati nisu uvijek predvodnici loših trendova – dapače, u nekim smo dimenzijama iznimni kao nacija. Jedna od tih dimenzija je sport – bio on regularan ili parasport –  hrvatski su sportaši u gotovo svim sportovima u kojima se natječu u samom svjetskom vrhu. Za toliko brojem malenu naciju, Hrvatska je apsolutna svjetska sportska velesila. Naši parasportaši u određenim su sportovima čak trofejniji od onih standardnih, a u posljednje vrijeme naši parasportaši postižu vrhunske rezultate – Danijela Topić u kategoriji K22 za sportaše s intelektualnim poteškoćama na Svjetskom prvenstvu u karateu osvojila je zlatnu medalju, Toma Goatti Matijević u natjecanju osoba s intelektualnim poteškoćama u kategoriji K21 osvojio je četvrto mjesto, a Josip Šteko u svojoj kvalifikacijskoj skupini slijepih i slabovidnih natjecatelja osvojio je peto mjesto. Uz to hrvatska muška rukometna reprezentacija gluhih osvojila je zlatnu medalju na 24. olimpijskim igrama gluhih u brazilskom Caixas do Sulu, a hrvatski paratriatlonac Antonio Franko, član Triatlon kluba Rival iz Rijeke, ostvario je povijesni uspjeh hrvatskog parasporta – kao prvi hrvatski paratriatlonac koji je nastupio na Paraolimpijskim igrama u Tokiju te je osvojio peto mjesto.

No Tokijo je prošlogodišnja priča – trenutno su aktualni naši parasportaši koji su u brazilskom Rio de Janeiru nastupali na dvoranskom paraboćarskom Svjetskom kupu. Najbolji hrvatski paraboćar Davor Komar osvojio je srebrnu medalju, dok je Dora Bašić osvojila broncu. Nakon zlata na Svjetskom kupu u Portugalu 2018. godine te bronce u Hong Kongu 2019, ovo je bio još jedan veliki uspjeh naših paraboćara. Boćanje je uz šah jedini sport u kojemu se mogu natjecati osobe s najtežim oštećenjima lokomotorne prirode. Namijenjen je mentalno zdravim osobama s teškim stupnjem tjelesnoga oštećenja, poput cerebralne paralize i mišićne distrofije. Paraolimpijskim sportom postao je 1984, a prvi je puta uveden u program Paraolimpijskih igara u Barceloni 1992.

Boćanje je uz šah jedini sport u kojemu se mogu natjecati osobe s najtežim oštećenjima lokomotorne prirode

Svi su sportaši korisnici invalidskih kolica, a ovisno o stupnju tjelesnoga oštećenja kategorizirani su u četiri kategorije. Sportaši u kategorijama BC-2 i BC-4 natječu se samostalno, dok onima koji se natječu u kategorijama BC-1 i BC-3 pomaže sportski asistent. Sportaši s najtežim motoričkim hendikepima, grupirani u kategoriji BC-3, nisu u mogućnosti samostalno baciti boću na teren dalje od 1,5 m te se pored pomoći asistenta koriste i odgovarajućim pomagalom - rampom. Tijekom utakmice njihov sportski asistent okrenut je leđima prema terenu, ne smije se okretati niti smije razgovarati s igračem kojemu asistira – njegov je zadatak da prema uputama igrača namjesti pomagalo u zadanom smjeru. Posebna je zanimljivost i ta da u ovome sportu ne postoji raspodjela na muške i ženske kategorije – ravnopravno se natječu sportaši oba spola bez gornje granice starosti. U mlađim uzrastima od petnaeste do osamnaeste godine kategorizirani su kao juniori, a nakon toga kao seniori. Igra se isključivo u dvorani na parketu pod nadzorom glavnog i pomoćnog suca, a cilj je sporta što više crvenih odnosno plavih boća dobaciti do bijele boće - bulina – i na taj način osvojiti što više bodova u pojedinoj rundi, odnosno utakmici.

Paraboćanje u Hrvatskoj

Kako su izgledali počeci ovog sporta u Hrvatskoj i što se sve krije iza kulisa, pitali smo Mihajla Kovačića, hrvatskog paraboćara i višestrukog prvaka Hrvatske u BC-3 kategoriji. Mihajlo je rođen 1980, a pri samom rođenju liječnici su mu dijagnosticirali cerebralnu paralizu - tetraparesis spastica. U Dardi, općini u blizini Osijeka završio je osnovnu školu, a opću gimnaziju završio je u Belom Manastiru, prema redovitom programu s djecom bez oštećenja. I danas živi u Dardi, a uz boćanje redovito se bavi i terapijskim jahanjem i plivanjem, dok uz pomoć osobnog asistenta redovite treninge odrađuje u dvorani lokalne osnovne škole. Uz sportske aktivnosti, Mihajlo pomaže svojim roditeljima u radu njihovog OPG-a gdje uzgajaju pčele matice te proizvode med i vino.

Vesela atmosfera u našoj reprezentaciji na SP-u u Vancouveru (Privatna arhiva)

Mihajlo Kovačić svoj je put paraboćara započeo uz Dragana Šoštarića, prilikom posjeta Međunarodnom kampu invalida u Norveškoj 2002. „S boćanjem za osobe s invaliditetom prvi puta sam se susreo kao 22-godišnjak u Norveškoj, još prije dvadeset godina. Boćanje je sportska aktivnost u kojoj sam pronašao sebe, a u protekla dva desetljeća trenirao sam i natjecao sam se na brojnim turnirima. Višestruki sam prvak RH u svojoj BC-3 kategoriji, a od 2002. do 2017. kao član hrvatske reprezentacije natjecao sam se u Mađarskoj, Austriji i Španjolskoj. Uz to natjecao sam se i na Europskom prvenstvu u Lisabonu 2009. te na svjetskim prvenstvima odnosno kupovima u Rio de Janeiru 2006, Vancouveru 2007. i Belfastu 2011“, govori nam Mihajlo Kovačić. U prošloj je 2021. na tri od planiranih pet održanih natjecanja - koja nisu održana ili su održana u manjim kapacitetima radi pandemije - među 37 registriranih sportaša BC-3 kategorije zauzeo drugo mjesto.“

U radu i napredovanju nije ga spriječila teška medicinska slika: „Oduvijek sam se osjećao potpuno normalnim – i vrtić i školu pohađao sam sa svima ostalima, bez prilagođenih programa i popuštanja. Sve svoje obaveze izvršavao sam uredno te nikad nisam dopustio da me dijagnoza pretvori u nešto što nisam. Ja sam komunikativan i vedar, a imao sam i sreće da su me u mojoj sredini drugi uvijek prihvaćali te da nisam bio isključen.“

Prilikom razgovora o počecima ovog sporta u Hrvatskoj govori nam: „Idejnim vođom i začetnikom ovog sporta u Lijepo Našoj smatra se Dragan Šoštarić, predsjednik Udruge cerebralne i dječje paralize u Osijeku koji je od vlastitog novca 2002. kupio prvi komplet kožnih boća, krenuo u animiranje i promidžbu diljem Lijepe Naše tragajući za zainteresiranim i prikladnim osobama za ovaj sport. Iste godine osnivani su klubovi u Osijeku, Zagrebu i Slavonskom Brodu te potom Hrvatski savez boćanja osoba s invaliditetom (HSBI) kao član svjetske organizacije CPISRA (danas BISFED). Prvo natjecanje održano je 5. svibnja 2002. povodom Međunarodnog dana cerebralne paralize, Državno prvenstvo 1. prosinca u Športskoj dvorani Vinko Bek u Kušlanovoj u Zagrebu, a već od iduće 2003. počela su prva natjecanja uz sudjelovanje na međunarodnim turnirima u Szegedu i u Beču.“

Javni poziv

Danas, dvadeset godina kasnije situacija je vrlo drugačija – u Republici Hrvatskoj registriran je 21 klub sa 152 registrirana i kategorizirana igrača. Svi oni sudjeluju u Državnom prvenstvu Republike Hrvatske u pojedinačnoj konkurenciji, u svim kategorijama te u parovima (BC-3 i BC-4), odnosno ekipama (BC1 + BC2). Uz to na Paraolimpijskim Igrama u Tokiju Hrvatska je po prvi puta imala svog predstavnika u ovom sportu. Davor Komar u pojedinačnoj je konkurenciji i kategoriji BC-4 osvojio deveto mjesto.

Napeti pogledi u boće – hrvatski trening na SP-u u Belfastu (Privatna arhiva)

Paraboćanje, kao i sportska i pozitivna poruka koju Mihajlo Kovačić želi prenijeti ne planira se zaustaviti samo na tome: „Ovim putem želio bih odaslati javni poziv svim osobama s invaliditetom, njihovim roditeljima i zakonskim skrbnicima te udrugama osoba s invaliditetom da se uključe u boćanje jer ovaj sport, kao i kod zdravih ljudi, povoljno utječe na osjećaj zdravlja, tijelo i duh osoba s motoričkim poteškoćama te razvija osjećaj zajedništva i pripadnosti.“

Plan za parasportaše

U Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u Zagrebu je 7. lipnja održana prezentacija Strategije razvoja parasporta u Republici Hrvatskoj 2022–2030. Prema njoj do 2030. težit će se ostvarivanju 33 strateška cilja u šest područja s točno definiranim pokazateljima trenutnog i željenog stanja. U sustavu hrvatskoga parasporta djeluje 15 nacionalnih parasportskih saveza. Od tog broja 14 je nacionalnih parasportskih saveza prema vrsti sporta, a jedan iz kategorije nacionalnih parasportskih saveza prema vrsti invaliditeta (Hrvatski športski savez slijepih). Deset su saveza nacionalni savezi ljetnih paraolimpijskih sportova, jedan je nacionalni savez zimskih paraolimpijskih sportova (koji pokriva tri paraolimpijska sporta: para alpsko skijanje, para nordijsko skijanje i para snowboarding) te su tri nacionalna saveza neparaolimpijskih sportova (parakarate, parašah i para obaranje ruku). Inače, dobro je znati kako se danas na programu paraolimpijskih igara nalaze ukupno 28 paraolimpijskih sportova, od čega šest zimskih i 22 ljetna parasporta. Prema podacima HPO-a iz 2017. godine, koji su objavljeni i u Nacionalnom programu športa 2019–2026, sustav parasporta u Republici Hrvatskoj okupljao je tada 152 kluba. Danas postoje 182 kluba, a porast od 30 klubova u četiri godine pokazuje stopu rasta od gotovo 20% što je značajan rast sustava parasporta.