Invaliditet je konstrukcija

Tijekom 15. stoljeća ljudi s tjelesnim i mentalnim invaliditetom ukrcavani su na brodove i izlagani za novac prije nego što su napušteni u udaljenim lukama. Slika Hieronymusa Boscha Brod luđaka prikazuje živote ljudi s kognitivnim teškoćama na takvom brodu. Godine 1494. njemački satiričar Sebastian Brant adaptirao je Platosovu alegoriju o brodu luđaka u popularnu knjigu koja je sadržavala drvorezne ilustracije Dürera i bila inspiracija za Boschovu sliku. Alegorija prikazuje brod bez kormilara nakrcan poremećenim, neozbiljnim i nesvjesnim stanovnicima koji naizgled ne znaju svoj kurs. Parodija na Kovčeg spasenja Crkve, Brod luđaka izokrenuo je društvene norme i kritizirao crkvene običaje i autoritet. Knjiga je postala iznimno popularna, čak je šest autoriziranih i sedam piratskih izdanja objavljeno do 1521.

Središnji narativ

To je samo jedna od niza zapanjujućih poveznica povijesti i umjetnosti koje je – u svojem traktatu o tijelima s invaliditetom u slikarstvu i kiparstvu – evocirala Keri Watson. Ona je docentica na katedri iz povijesti umjetnosti na University of Central Florida u Orlandu i ekspert za modernu i suvremenu umjetnost te pitanja invaliditeta u vizualnoj kulturi, a tekst je objavila na svojem blogu na Art History Teaching Resources (AHTR). Riječ je o internetskoj platformi koja okuplja profesore vizualne i materijalne kulture, kao kolektivno kreirani repozitorij otvorenog obrazovnog sadržaja.

Povijest umjetnosti otkriva nam razne mijene u odnosu prema invaliditetu tijekom historije

Od Pietera Bruegela Starijeg i Diega Velázqueza do Marca Quinna i braće Chapman, kaže Keri Watson, umjetnici su u svoje radove uključivali slike tijela s invaliditetom. Nama vremenski bliži umjetnici, poput Orlan i Stelarca, koristili su svoja tijela da preispitaju pojmove normalnosti. Studije invaliditeta pojavile su se 1980-ih, a body art uspostavljen je kao kategorija suvremene umjetnosti 1970-ih, ali tijela s invaliditetom pojavljuju se u umjetnosti još od 1. stoljeća. Središnji narativ povijesti umjetnosti je predstavljanje ljudske figure i njime umjetnost doprinosi normativnoj kulturi te ju izgrađuje. Proučavanje invaliditeta nudi alternativnu metodologiju i polaznu točku za proučavanje tijela u povijesti umjetnosti.

Keri Watson upozorava na ono što se na engleskom naziva ableizam – riječ nastala od to be able, biti sposoban – a u studijama invaliditeta definira se kao diskriminacija u korist radno sposobnih osoba. Ableisti gledaju na sposobna tijela kao na normu u društvu, što implicira da ljudi koji imaju tijela s invaliditetom moraju nastojati postati ta norma. Invalidnost se stoga smatra pogreškom ili neuspjehom, a ne jednostavnom posljedicom ljudske raznolikosti; invaliditet se doživljava kao loša stvar koju treba prevladati. No, nastavlja ona, invalidnost je oduvijek bila dio ljudskog stanja. Tijekom povijesti osobe s invaliditetom često su služile kao vizualni i kulturni objekti, a ne kao aktivni sudionici i kreatori kulture i medija. Osobe s invaliditetom obično nisu odlučivale kako će biti prikazane u umjetnosti, niti su sudjelovale u stvaranju umjetničkih objekata u kojima su se pojavila njihova tijela. Umjesto toga, umjetnici i autori koristili su se raznim invaliditetima kako bi prenijeli ideje o zlu, patnji, milosti i ljudskoj prirodi te učvrstili stereotipe o invaliditetu.

Invaliditet je, podsjeća Keri Watson, subjektivna, tjelesna i složena sociokulturna konstrukcija. Promatranje tijela s invaliditetom u povijesti umjetnosti nudi značajan uvid u različite načine na koje umjetnost može podržati ili prodrijeti konstrukciju i izvedbu normativnih vrijednosti. Prepoznavanje načina na koje umjetnost izvodi invaliditet u konačnici dovodi u pitanje jednodimenzionalno razumijevanje invaliditeta i umjetnosti. Svoje predavanje američka povjesničarka umjetnosti započinje s Aristotelom koji je preporučio eutanaziju za ono što je zvao deformirana djeca: „Neka postoji zakon da nijedno deformirano dijete neće živjeti”, napisao je. Iako helenistička umjetnost sadrži karikaturalne prikaze starijih ljudi, u antičkom svijetu bilo je malo prikaza invaliditeta.

Izlječenje i invaliditet

Kršćanstvo je donijelo više prikaza osoba s invaliditetom, jer se u Novom zavjetu Isusu tipično pripisuje dobrota i izvođenje čuda jer bi izliječio ljude koji su bili hromi, slijepi i na neki drugi način invalidi. Redovnici i redovnice, nadalje, bili su posvećeni činjenju tjelesnih djela milosrđa, kao što su hranjenje, odijevanje i smještaj siromašnih, posjećivali bi zatočene ili bolesne, a kao svoju dužnost smatrali su i pokapanje umrlih. Srednji vijek tako je otkrio milosrđe, a u tim teškim vremenima bijede, ratova i pošasti bilo je obilje prilika za demonstriranje sućuti. U onodobnim rukopisima često se spominju gubavci, slijepi, gluhi, duševno zaostali i poremećeni te osobe s različitim vrstama invaliditeta, a ne nedostaju ni njihovi prikazi, kako u crkvama, tako i u iluminiranim rukopisima.

Watson postavlja zanimljivo pitanje: po čemu se ti prikazi osoba s invaliditetom kao dijela svakodnevnog života razlikuju od prikaza čudesnih izlječenja? Kršćanstvo je propagiralo empatiju i potporu humanom postupanju prema osobama s invaliditetom, argumentira ona, ali je i dalje bilo prisutno vjerovanje da su osobe s invaliditetom kažnjene zbog grijeha, bilo vlastitih, bilo predaka. Zbog toga su osobe s invaliditetom često bile smatrane nečistima i prisiljene živjeti na rubu društva, kao i gubavci koji su prolazeći kroz naselja morali zvoniti, upozoravajući tako ljude da se sklone. U vrijeme protestantske reformacije 1517. osobe s teškoćama u razvoju tretirane su kao podljudski organizmi. Martin Luther smatrao je da je djecu i odrasle s kognitivnim poremećajima zaposjeo Sotona. Luther je savjetovao da se djeca s teškom mentalnom retardacijom utapaju jer nemaju dušu; Jean Calvin tvrdio je da osobe s invaliditetom nisu među predodređenima za spasenje.

Ljudi renesanse razvili su užasan način obračuna sa svojim manje sretnim sugrađanima: ukrcali bi ih na brod i povjerili pomorcima jer su se ludost i more, kako su svi tada mislili, odlično slagali. Tako su Brodovi luđaka, sa svojom smiješnom i jadnom posadom, putovali morskim putovima, a neki su od putnika čak i našli zadovoljstvo, a možda i lijek u novom okruženju, u izolaciji i odbačenosti, dok su drugi i dalje patili u izolaciji, sve dok ne bi umrli sami i daleko od obitelji. Kako se autoritet Rimokatoličke crkve smanjivao, piše Watson, mnoge su njezine dobrotvorne ustanove nestale. Siromašni i nesretni, bez crkvenog utočišta, u trenutku naglog rasta urbanih središta postajali su sve više beskućnici. U Parizu je ranih 1500-ih jedna trećina stanovništva pribjegla prosjačenju kao načinu preživljavanja. Mnogi ljudi s invaliditetom preživjeli su kao prosjaci, koje možemo vidjeti, primjerice, na slici Prosjaci Pietera Bruegela.

Keri Watson u svojim je analizama usporedila dva prikaza prosjaka, jedan Rembrandtov, drugi Goyin. Nizozemski majstor prikazao je apostole Petra i Ivana kako iscjeljuju bogalja – kako se tada nazivalo osobe s invaliditetom - na vratima Hrama u Jeruzalemu, a Goya prosjake koji se sami snalaze u Bordeauxu. Obje slike prikazuju čovjeka s invaliditetom, kaže ona, i nastavlja: u Rembrandtovu djelu postoje i druga dva lika, Sveti Petar i Sveti Ivan, koji stoje nad bogaljem u stavu dobrohotnosti i autoriteta; u biblijskoj priči vjera i božanska intervencija dovode do izlječenja čovjekovog invaliditeta. Goyin crtež, međutim, usredotočen je na osobu s invaliditetom, prosjaka koji se sam vozi u invalidskim kolicima. On djeluje prljavo i raščupano, ali i uključeno u svijet; on je mobilan i neovisan. Goyin prosjak gleda iz svojih kolica izravno u gledatelja i prikazan je kao aktivna osoba, dok Rembrandtov bogalj sjedi pasivno, leđima okrenut gledatelju; čeka da bude izliječen kako bi potom mogao sudjelovati u svijetu oko sebe.

Različiti prikazi

Keri Watson smatra da su prikazi ideja o liječenju bolesnika i biblijskih čuda pridonijeli povijesnom razumijevanju osoba s invaliditetom i njihova mjesta u društvu. Zanimanje Crkve za invaliditet temeljilo se na Isusovoj ulozi čudesnog iscjelitelja i duhovnog liječnika. Povijesno mišljenje da je invaliditet grijeh osoba s invaliditetom ili njihovih obitelji, ili pak da su predstavljali Božji čin za neku božansku svrhu, utjecalo je na to kako je okolina gledala na njih. U prvom slučaju ljudi su bili kažnjeni i isključeni iz društva, a u drugom se na njih gledalo kao na sudionike u božanskom i smatralo ih se svetima. Bilo smatrani grešnicima bilo svecima, osobe s invaliditetom obično su bile odvojene od uobičajenog društva i smatralo se da njihov invaliditet služi nekoj božanskoj svrsi.

Rembrandtov i Goyin prikaz osoba s invaliditetom veoma su različiti, kaže Keri Watson, i objašnjava: prvi se temelji na vjerskoj temi, a drugi je usredotočen na suvremeno društvo - fokusira se na društvo devetnaestog stoljeća i modernizam u nastanku. I okolnosti umjetnikova života utječu na njihove konstrukcije, podsjeća ona: 1792. Goya je izgubio sluh, i bio je gluh već trideset godina kada je napravio crtež prosjaka. Ta i druge njegove teške zdravstvene tegobe zacijelo su utjecale na njegove stavove o invaliditetu kao o nečem što ne mora čovjeka spriječiti da bude radno aktivan i društveno uključen.