U kulturi nam treba odmak od šprance

Naš akademik i nenadmašni recitator Luko Paljetak u nedavnom je intervjuu istaknuo važnost upijanja prostora. Onaj tko ne zna upiti prostor, pogriješio je i ne mora ni putovati, zaključuje. Taj bi prostor u slučaju Osijeka bio itekako pust i neistražen bez njegove nezavisne kazališne scene. Ona je, doduše, brojčano skromna kad imamo na umu činjenicu da je njezin predvodnik zadnjih godina umjetnička organizacija Teatar to go, koja uz produkciju predstava za djecu, organiziranje Filmske runde, vrijedno radi i na razvoju publike. Tako su prvi u Hrvatskoj proveli istraživanje o utjecaju korone na kazališnu publiku te su već godinu dana zaslužni za provedbu projekta virtualnog kluba kazališne publike pod nazivom Klap klap. Idejna je začetnica tog projekta i mentorica volonterima Ana Šimić, a iza kamera stoji atipična studentska trojka Matea Bartulović, Sebastijan Borovčak i Matej Opolcer. Na trećoj su godini studija Medijske kulture na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Brodvejskog Hamiltona u internetskom prijenosu nisu mogli gledati više od dvadesetak minuta jer je za njih kazalište ipak uživo, a jednom kad zakorače u svijet odraslih, voljeli bi redom biti novinarka u kulturi, redatelj i dramski pisac.

Mladi i inovativni: Matea Bartulović, Sebastijan Borovčak i Matej Opolcer s Akademije u Osijeku/ Izvor: privatna arhiva

Kao trojka imate dva iskustva odrastanja – jedno je u manjoj sredini, a drugo preseljenje tijekom studija u veću sredinu, konkretno u Osijek. Kakva je vaša percepcija kulture u oba grada?

Matea: Virovitica ima kazalište koje preživljava kroz godine i generacije. Tu je Virkas, posebno se njeguje glazbena scena te pokušaji njegovanja alternative, a to sve ima i Osijek. Nije mi velika razlika, samo je sve proširenije jer je ipak riječ o nešto većoj sredini.

Matej: Odrastao sam u Ivankovu, išao sam u Ekonomsku školu u Vinkovcima pa nisam baš bio u kulturnom svijetu iako sam bio pritajeno zainteresiran za sve te stvari, no nisam ih imao s kim podijeliti pa mi je Osijek nekako dobrodošao jer sam pronašao istomišljenike, počeo aktivnije ići u kazalište. Kulturna je scena u Vinkovcima razvijena, barem što se tiče kazališta i koncerata, mladih umjetnika, ali opet sve ovisi u kojem se društvu krećeš. U Osijeku je malo drukčije, razvijenije, no još ima mjesta za napredak.

Sebastijan: Ja sam odrastao u Slatini koja je specifična. Mi jesmo blizu Virovitice, ali smo kulturno totalno nerazvijeni. Mislim da je to zbog mladih koji nemaju interesa za takve stvari ili zbog toga što ovi stariji nisu to nekako pokušali prenijeti. Imali smo prije kazalište, no to se sve pozatvaralo i nije ostao nitko tko bi to naslijedio. Kad sam došao tu, sve mi je bilo novo. Prije sam volio film, ali s društvom u Osijeku zavolio sam i kazalište jer je to nekako i srodno.

Izvan profesionalnog angažmana koji ste imali u Filmskoj rundi, i sad u Klap Klapu, na koji sve način sudjelujete inače u kulturi?

Matej: Još sam se u srednjoj školi zainteresirao za film pa sam pisao kratkometražne scenarije koji, naravno, nikad nisu vidjeli svjetlo dana. Počeo sam se na studiju zanimati za suvremenu scenu dramskih pisaca putem portala drame.hr i u knjižnici kad uspijem pronaći nešto novije. Počeo sam pisati i dramske tekstove. Koliko pridonosim kulturi s nečim što je još u mom laptopu, ne znam (smijeh). Sve gledam što mi dođe.

Sebastijan: Ne stvaram ništa specijalno, ali pratim film, kazalište, glazbu, ne čitam koliko bih mogao. Kad god imam priliku otići na neko kulturno događanje, odem.

Matea: Otkada me počelo zanimati kazalište, početkom srednje škole, počela sam i intenzivno čitati. Tada su to bili tipični mladenački bestseleri, danas se većinom držim suvremenog i hrvatskog, bile to drame, romani ili poezija. Na kulturne događaje odlazimo redovito, a zbog ove situacije pratimo dosta predstave, filmove i glazbu od kuće.

Matea: Osječka kultura treba početi riskirati. Možda će nešto izgubiti, ali mislim da bi mogli puno i dobiti

Na Klap Klapu zajednički radite pod budnim mentorskim okom Ane Šimić. Kako ste se odlučili progovoriti o živom kazalištu u formi videa?

Matea: Kad smo razgovarali s Anom koja je već neko vrijeme imala u glavi tu ideju, zapravo nismo išli u smjeru u kojem sad idemo. Znali smo samo da ćemo postojati negdje na društvenim mrežama, a kad nam je rekla da bismo se bavili publikom, imali smo volju snimati i montirati iako nismo imali nikakvo praktično znanje. Počeli smo s Instagramom i Facebookom pa smo prešli na intervjue. Taj prvi video za Instagram ispao je totalno krivo. Onda smo se ipak odlučili za YouTube, iako smo se bojali etikete influencera u kulturi, no odavno smo našli neki svoj ritam i sad smo ok.

Sebastijan: Puno smo izvukli iz svega toga. Naučili smo hrpu svega, od snimanja, montaže do odnošenja s ljudima.

Matej: Prvi smo video snimili vertikalno (smiju se svi). Totalna katastrofa. A mi smo mislili u početku da je to velika revolucija, nešto tako dobro.

Sebastijan: U kadru je bila samo biljka (smijeh).

Matea: Ne znamo ništa, ali hoćemo puno!

Matej: Pomogli su nam profesori, ljudi koji su gledali sa svojim komentarima i praksa općenito.

Matea: Valjda smo narasli u tih godinu dana, ali imamo još prostora, naravno.

Umjetnička organizacija Teatar to go studente privlači i programom Filmska runda/ Izvor: Facebook

Koliko dugo spremate jedan video te koji su vam dijelovi pripreme najzanimljiviji, a koji najzahtjevniji?

Sebastijan: Prije samog snimanja smišljamo pitanja nekoliko dana prije, odnosno to Matea uglavnom napravi (smijeh), dolazimo na teren, snimimo i onda kreće proces montaže koji zna trajati dva do tri dana. Nije to puno posla jer je riječ o petominutnim videima. Spajamo dva kadra, krupni i total, spojimo zvuk, ubacimo finese, nekakav intro i logo u kut. Ništa komplicirano, no mnogo se iz toga nauči.

Matea: Mi se u biti vežemo uz premijere i moramo stalno pratiti kad će što biti. Tako da obično zovemo osobu koja je tada u totalnoj gužvi zbog završnih proba, a mi se ubacujemo taman ispred njih. U pravilu nastojimo cijeli tjedan uzeti za izradu tog jednog videa.

Matej: Često je naš koncept videa pun nekih kadrova, priče koja se provodi, lijepe scenografije, a kad tamo dođemo, imamo sve skupa dvadeset minuta i cijeli nam koncept propada. Onda se na brzinu snalazimo s tim što imamo, od tog prostora koji je gotovo uvijek jednak treba na brzinu napraviti nešto drukčije i to je u biti zanimljivo.

Matea: Nas troje smo još i posve različiti karakteri, i onda svatko od nas na svoj način reagira na te improvizacije u trenutku.

Klap Klap vizual/ Autor: Čas posla

Snimali ste redatelje, glumce, običnu publiku, sve ljude koji zapravo čine kazalište. Što ste naučili o samom kazalištu i je li se vaša percepcija promijenila?

Matea: Iskreno, nekad bi mi bilo draže da ne znam to sve. Mnogo smo naučili, ali taj pogled unutra ima i svoje nedostatke. Više ti kazalište nije divna iluzija dok ti samo sjediš i gledaš predstavu jer sad ipak znaš mnogo više i slika se nekako promijeni. Mi volimo kazalište i fanovi smo, pa ti opet nekako bude super kad upoznaš te neke ljude koje rado gledaš oko pozornice.

Matej: Otkrivanje tih nekih mračnih strana kazališta meni je zanimljivo. Možda ti pokvari neku sliku, no postaneš kritičniji, neke stvari lakše razumiješ. Gubi se čar, ali vidiš tu neku sirovu stranu svega toga i proces pripreme koji nije opušten ni zabavan.

Imate li osjećaj da se kazalište u cjelini obraća vašim vršnjacima?

Sebastijan: Ovisi gdje smo. U Osijeku ne toliko jer je repertoar dosta tradicionalan. Osim HNK Osijek, sad Kulturni centar dolazi na scenu, kao i Akademija za umjetnost i kulturu. Otvoreno kazalište također tu i tamo izbaci neku premijeru. U usporedbi s većim gradom poput Zagreba gdje ima mnogo više suvremenih predstava, ne možemo se mjeriti.

Matea: Kazalište u Osijeku želi ići ukorak s vremenom, no ne uspijeva im uvijek. Imaju konstantnu, stariju publiku, ali i mi mladi smo publika.

Matej: Akademija ima dobre stvari, ali prostor je malen. Njihove diplomske predstave komotno bi mogle negdje na scenu.

Osim preko Klap Klapa, kako bi se umjetnost mogla približiti i onima koji baš ne pokazuju neki interes, bili mladi ili nešto stariji?

Sebastijan: Za početak, trebaju se ponuditi kvalitetniji sadržaji s težinom.

Matea: Jako je teško znati kako pristupiti mlađoj publici. Kad imamo taj serijal Zašto ne i pitamo ih zašto ne idu u kazalište, svi kažu da nemaju vremena. Sve te neke puste izlike, a treba se do svih tih ljudi nekako doprijeti. Pitanje je kako i stalno taj odgovor pokušavamo dokučiti.

Sebastijan: To su dva problema. Ljude treba zainteresirati jer njih uopće ne zanima, a to je već kulturološki problem. Trebalo bi ih se naučiti drukčijem razmišljanju. Hej, nije bed dati šezdeset kuna za predstavu jer puno iz nje možeš izvući, naučiti.

Da možete samo jednu stvar promijeniti u osječkoj kulturnoj sceni, koja bi to bila?

Matea: Osječka kultura treba početi riskirati, maknuti se od sigurne šprance. Možda će nešto izgubiti, ali mislim da bi mogli puno i dobiti.

Matej: Da, treba nam potpuno novi način razmišljanja.