Novi i nepoznati horizonti

„Psihijatrija često pobuđuje negativne konotacije, a psihijatrijski bolesnici često se percipiraju kao opasne osobe. Ljudi bez neposrednog doticaja sa psihijatrijom svoj doživljaj temelje na osnovi filmova, uvriježenih društvenih stereotipa ili medijskog senzacionalizma“, započinje priču o stigmatizaciji psihijatrijskih bolesnika Niko Radas, akademski kipar i dugogodišnji zaposlenik Klinike za psihijatriju Vrapče. Ova zdravstvena ustanova djeluje već 141 godinu, a široj je javnosti malo poznato da se unutar ovih bolničkih zidova odvija prava „kulturna živost“ te ju stoga često posjećuju i brojni umjetnici te predstavnici kulturnih krugova u Republici Hrvatskoj i izvan nje. Klinika tako ima dva muzeja, galeriju te spomen-biblioteku, a koji su, važno je naglasiti, otvoreni i za širu javnost te se u sklopu njih nalaze i izložbeni prostori u kojima se odvija nekoliko godišnjih izložbi. Muzej bolnice Vrapče jedan je od prvih u Hrvatskoj u kojima se posjetitelji mogu upoznati s metodama liječenja u psihijatriji tijekom različitih povijesnih razdoblja, a Župićev muzej, koji se također nalazi u sklopu ovog kliničkog kompleksa, opremljen je zbirkom najznačajnijih likovnih djela psihijatrijskih bolesnika, a upravo se njihovi crteži mogu koristiti i kao dijagnostička metoda jer su odraz čovjekova unutarnjeg stanja. 

Poticanje kreativnosti

Ipak, jedna od najzanimljivijih jest Galerija Slava Raškaj, nazvana prema slavnoj hrvatskoj slikarici koja je od 1902. do 1906. godine, odnosno do svoje smrti, bila pacijentica Klinike za psihijatriju Vrapče, unutar koje se danas uz izložbe odvijaju i terapije umjetnošću koje provodi već spomenuti akademski kipar Niko Radas. Psihijatrija i kultura stoga već neko vrijeme u ovoj zdravstvenoj ustanovi žive u simbiozi, a neki projekti koje provode, kao što je snimanje animiranih filmova u kojima sudjeluju i psihijatrijski bolesnici, jedinstveni su u Hrvatskoj, ali i u svijetu.

Kao što su mnogima psihijatrija i kultura naizgled nespojivi, još je zanimljivije pratiti put Nike Radasa, današnjeg voditelja terapije umjetnošću u Klinici za psihijatriju Vrapče, koji je kao student Akademije likovnih umjetnosti započeo s radom sa psihijatrijskim bolesnicima. „Moj dolazak u Vrapče bio je sasvim slučajan. Kao apsolvent kiparstva tražio sam posao preko studentskog servisa i čuo da u bolnici Vrapče traže likovnjaka za rad s bolesnicima. Tada me ravnatelj Vlado Jukić primio na razgovor i rekao da je Zoltan Gabor, akademski slikar i tadašnji likovni terapeut, otišao u mirovinu te da bolnica ima neupražnjeno mjesto stručnog suradnika za likovnu terapiju. 

Niko Radas akademski je kipar i animator, a radi s bolesnicima u Vrapču/ Privatna arhiva

Nisam mogao ni slutiti da će film snimljen u bolnici, u kojemu sudjeluju osobe sa psihičkim poteškoćama, doživjeti takav uspjeh na festivalima

To je trebao biti privremeni posao, a zadržao sam se sve do danas. Dolazak u Vrapče otvorilo mi je neke nove i nepoznate horizonte, sasvim novi svijet i mogućnosti koje sam prigrlio jer su mi bile od velikog značaja, gotovo kao utjeha, da svojim znanjem i radom mogu pridonijeti nečijem oporavku. To me oduševilo“, objašnjava svoje početke rada Niko Radas. Edukacija za terapiju koju danas provodi prije 17 godina nije bilo mnogo, a formalno obrazovanje gotovo nije niti postojalo. Tako se ovaj akademski kipar tijekom svojega studija nije susretao s kolegijima iz područja terapije umjetnošću, ali je Klinika Vrapče organizirala brojne interne radionice za svoje zaposlenike koje su mu bile vrlo korisne. Danas, ističe Niko Radas, postoji mnogo više mogućnosti, a art terapija postaje sve više dostupna široj javnosti. Primjerice, zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti pruža svojim studentima kolegije iz art terapije, a osječka akademija može se pohvaliti cjelovitim studijem iz toga područja. Mjesto u kojemu se provode terapije umjetnošću je spomenuta Galerija Slava Raškaj koja se povremeno, prema potrebi, pretvara i u izložbeni prostor. Galerija je zapravo multimedijski prostor jer ima zaseban dio u kojem se nalaze glazbeni instrumenti te posebno uređen prostor namijenjen snimanju animiranih filmova. Zahvaljujući svojoj multimedijalnosti, ovaj prostor osigurava svakom bolesniku da se upusti u onu vrstu stvaralaštva koja mu najviše odgovara, a upravo ovdje pacijenti dolaze svakodnevno i sa svih zavoda u klinici. 

Voditelj terapije umjetnošću osmišljava zadatke u skladu s bolesnikovim stanjem, a zadatak koji im je postavljen treba potaknuti pacijente da iskoriste sve svoje potencijale, emocionalne, fizičke i intelektualne, kako bi potaknuli svoju kreativnost. Kada osoba uroni u kreativni proces, ističe Niko Radas, uranja u stanje potpune koncentracije i gubi pojam o vremenu te zanemaruje sve vanjske utjecaje. Tako „umjetnost kao terapijska aktivnost kod osoba sa psihičkim poteškoćama doprinosi ravnoteži općeg zdravstvenog stanja; mentalnog i fizičkog. Stoga je kreativnost iznimno važna za mentalno zdravlje, i to ne samo kod osoba sa psihičkim bolestima jer može poslužiti i kao prevencija te potaknuti introspekciju i uspostavljanje kontakta s unutarnjim bićem i našim podsvjesnim sadržajima. Kreativne aktivnosti tako imaju pozitivan utjecaj na osobe sa psihičkim poteškoćama jer potiču kontemplaciju i spoznajne momente, odnosno samopropitivanje, istraživanje duhovne strane i subjektivne istine“, pojašnjava Niko Radas funkcioniranje i djelovanje terapije umjetnošću. Međutim, pacijenti katkad na početku znaju pružati otpor prema ovoj vrsti terapije jer se boje da je njihov likovni izričaj smiješan, djetinjast ili ružan. No to je upravo poželjno jer treba biti neopterećen poput djece koja su iskrena i ne kalkuliraju. Nakon nekog vremena, bolesnicima boravak u Galeriji Slava Raškaj postane najljepši dio dana jer taj prostor počnu doživljavati kao svoje utočište od tegoba i problema. Između ostalog, vrijeme koje provode na bolničkom liječenju konačno dobije svoju strukturu i postane itekako produktivno. Ta se produktivnost očituje u brojnim likovnim i skulpturnim radovima, a posebno se ponose svojim animiranim filmovima. Posljednji koji su snimili izazvao je velike reakcije filmskih kritičara te osvojio desetak nagrada i posebnih priznanja. Riječ je o kratkom animiranom filmu naziva Neobična kupka gospodina Otmara, u čijoj je trogodišnjoj izradi sudjelovalo pedesetak pacijenata s Klinike za psihijatriju Vrapče.

Umjetnost kao terapija

„Danas u svijetu ima sve više pristupa, ali i saznanja o korištenju umjetnosti u radu s osobama sa psihičkim poteškoćama pa je samim time mnogo lakše doći do nekih novih informacija te su povećane mogućnosti razmjene iskustva s ostalima koji su u tom polju aktivni. Konkretno, ovo što ja radim ne bih nazvao art terapijom, iako koristim neke elemente, već bi prije odgovaralo opisu art as a therapy ili terapija umjetnošću“, pojašnjava Niko Radas.

Umjetničko stvaralaštvo pomoglo je mnogim bolesnicima na putu oporavka/ Izvor: Klinika za psihijatriju Vrapče

Bolesnici su aktivno sudjelovali u osmišljavanju teme i scenarija, izrađivali su scenografiju i likove te naposljetku komponirali i izvodili glazbene podloge. Ideja za tematikom ovog animiranog filma stvarni je lik Otmara koji se pedesetih godina prošloga stoljeća liječio u psihijatrijskoj ustanovi Vrapče te je tijekom svojeg boravka u bolnici pokrenuo časopis Vrapčanska Koreja. U časopisu je pisao duhovite i provokativne tekstove kojima je kritizirao tadašnju društvenu zbilju. Takvi tekstovi, zbog političkog sustava u kojemu je živio, ne bi mogli biti objavljeni nigdje drugdje osim u psihijatrijskoj ustanovi. Upravo su njegovi tekstovi šezdesetak godina poslije bili ideja i začetak animiranog filma. Kako je film nastajao, njegovi stvaratelji shvatili su da ima potencijal koji nadilazi bolničke okvire i tada je u priču uključena Hrvatska udruga digitalnih umjetnika te Hrvatski audiovizualni centar koji je, prema riječima Nike Radasa, omogućio skromnu, ali dostatnu financijsku potporu. Film je u svega dvije godine prikazan na četrdesetak domaćih i inozemnih filmskih festivala, a prošle je godine organizirana i premijera uz popratnu izložbu scenografija korištenih u filmu. Sve se odvijalo u Noći muzeja tijekom koje su se bolesnici susreli s publikom i mogli neposredno doživjeti reakciju na nešto u čemu su sudjelovali. To je, ističe Niko Radas, bio izniman događaj za sve njih, a on osobno nije niti mogao sanjati da će jedan film snimljen u bolničkim uvjetima u kojemu sudjeluju osobe sa psihičkim poteškoćama doživjeti takav uspjeh. Slikovito rečeno, „zamislite da nogometni klub iz treće županijske lige zaigra u Ligi prvaka.“

Radovi duševnih bolesnika otvaraju publici vidike u jedan nepoznat svijet/ Izvor: Klinika za psihijatriju Vrapče

Stigma je i dalje prisutna 

Usprkos civilizacijskom napretku, stigmatizacija osoba sa psihičkim bolestima i ustanova koje zbrinjavaju te bolesnike i dalje je prisutna. Niko Radas ističe da su neki društveni pomaci ipak vidljivi, ali još uvijek nedovoljno. „Upravo je zato vrlo važan kulturni sadržaj kojim razbijamo predrasude i pozivamo građane, otvaramo im vrata kako bi iskusili i uvjerili se da su u današnju psihijatriju utkani svi suvremeni dosezi medicine s pripadajućim etičkim uzusima. Vjerujem zato da su filmovi koji nastaju u našoj bolnici dobar argument u mijenjanju krive percepcije“, zaključuje akademski kipar Niko Radas.