Inkluzija 4

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

Božić donosi radost, ali i tugu

Piše Boris Beck urednik Inkluzije

Blagdanska potištenost ne mora biti naš neprijatelj, nego može postati naš prijatelj i suradnik na obnovi života

Moj hipermarket uoči svakog je Božića okićen plastičnim granama i kuglicama. Kapitalizam nema granica: on će zaraditi i na priči o siromašnom djetetu koje se rodilo u štali jer za nj nije bilo mjesta u gostionici. Advent, Advent, Licht abblend – to je njemačka dječja brojalica koja kaže: „Advent, advent, svjetlo svijetli.“ Ali svijetli li danas zbilja? Već su nas odasvud spopali Djedovi Božićnjaci, jelke i kuglice, dok šoping-centri razveseljavaju kupce božićnim pjesmama i nude kobasicama i rakijom, stidljivo, zbog epidemioloških mjera. Supermarket u susjedstvu ima ovaj slogan: „Podijelimo božićnu radost.” Ali božićne radosti nema u hrpama stvari, pogotovo dok siromašni imaju, kako to lijepo kaže američka kantautorica Tracy Chapmen, hrpe ničega.

Francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner napisao je među svim svojim važnim i teškim djelima i jednu satiričnu knjižicu pod naslovom Upomoć, Djed Božićnjak se vraća! U njoj je Djed Božićnjak demoraliziran neumjerenošću dječjih zahtjeva pa je napustio svoj posao. Zgadilo mu se nositi hrpe i hrpe poklona dječurliji kojoj do njih nije uopće stalo. Štrajk Djeda Božićnjaka izazvao je koncem godine slom svjetske trgovine. Ekonomska kriza bila je toliko strašna da je o tome zasjedalo Vijeće sigurnosti i zadužilo CIA-u da ga pronađe, otme i privede njegovoj dužnosti: trošenju novca za darove koji nikome nisu potrebni.

Kada se više ne može trošiti

Nešto slično trebalo bi nama danas. Adventski sajmovi su odgođeni, ne dimi se iz pečenjarnica po gradskim trgovima, ne širi se ulicama slatkasti miris vina kuhana s klinčićem, nema ni onog dobro raspoloženog mnoštva koje tumara mračnim gradovima i blještavim šoping-centrima na kakvo smo navikli. Čovjek se čovjeka kloni zbog opasnosti od zaraze, okupljanja su čak i zabranjena, od kafića do crkava, a u besposlici i besparici koja se širi, sve su malobrojniji ti koji mogu trošiti na skupe darove. Čak da Vijeće sigurnosti i CIA uhite Djeda Božićnjaka, i privedu ga njegovu poslu, ne bi imao što kupiti i za koga.

Za nas starije ovo je prvi tih i diskretan advent nakon nekoliko desetljeća, a za mlađe prvi u životu. U ovom sumornom i tamnom kraju godine, kada priroda zastaje, i kada čovjek tone u melankoliju, i društvo je zastalo. Božić na koji smo se već pomalo navikli, iako nikad posve, ispunjavao je tu turobnost glupavim komedijama, gomilom nepotrebnih darova, šarenim čestitkama, kičastim ukrasima, užasnim pjesmama i provizornim štandovima. Sjećam se jednog rječnika objavljenog u doba socijalizma u kojem je pisalo da je Božić značajan trgovački datum. Tada sam to smatrao sitnom zlobom nekoga previše revnog aparatčika, no u međuvremenu sam uvidio da uopće nisu pretjerali s tom definicijom. Ne samo da je Božić postao uglavnom samo značajan trgovački datum nego je i svake godine do sada bio sve značajniji. Naime, osiromašen narod pokušavalo se natjerati da i dalje troši jer da se inače nikada nećemo izvući iz recesije – tako su barem tvrdili ekonomski stručnjaci koji recesiju nisu niti predvidjeli. Ti su eksperti još donedavno svima objašnjavali da je rast vječan, potrošnja dobra, a broj šoping-centara mjera usporedbe s razvijenim zemljama. No sad smo otkrili da rast nije vječan, da šoping-centri propadaju i da su vječni jedino dugovi – zbog čega trošenje ne samo da nije privlačno, nego je postalo i nemoguće.

Možda sam bio preblag kad sam govorio o melankoliji, tom pomalo pjesničkom osjećaju, neodredive tuge i nostalgije. Plemenitu melankoliju od koje su bolovali naši stari zamijenila je depresija kao tipična pošast našeg naraštaja. Crne misli, uznemirujuća sjećanja, razdražljivost, zabrinutost, strepnja, beznađe, bespomoćnost, osamljenost – sve su to osjećaji koji lebde u zraku, dok se sudaramo s ljudima, a možda smo i mi takvi, koje sve smeta, koji očekuju da će im se nešto strašno dogoditi i koji su uvjereni da im nikad neće biti bolje. Od depresije može oboljeti i nacija, ne samo pojedinac: gubitak interesa za zbivanja, bezvoljnost da se unaprijedi društvo, nesposobnost da se uživa u lijepim i dobrim stvarima, osjećaj krivnje, bezvrijednosti i suvišnosti… sve to truje i naše javne i naše privatne živote.

Na Božić se osamljeni  osjećaju još usamljenije, a siromašni još siromašnije

Sezonska ili zimska depresija od ranih 1980-ih priznata je kao legitiman oblik depresivnih poremećaja, doduše blag, a blagdanska depresija možda je njezin vrhunac. Unutarnja praznina, tuga i usamljenost depresivnih osoba sučeljava se s blagdanskim radostima – barem tako kažu liječnici. Ali je li zbilja unutra praznina, a vani radost? Ta je radost često hinjena, i hranjena sumanutim kupovanjem i trošenjem. A kupovanje i trošenje nikada ne smije stati, čak ni nedjeljom. Pa u što onda vjeruju oni koji ne vjeruju, da posudim pitanje iz naslova jedne knjige Umberta Eca i milanskoga nadbiskupa Carla Marie Martinia?

Oni vjeruju, kako piše u Velikom Gatsbyu, u vječno zeleno svjetlo. Život je za njih jedan beskrajni zeleni val: treba dati gas i paziti da nas nitko ne omete; ako neki pješak u krivi čas istrči na ulicu, to gore po njega; ako slučajno izgubimo zeleno svjetlo, zauzet ćemo što bolju poziciju za sljedeći zeleni val i dati gas. Nezgodno je jedino što je ta vjera nekako potrošena: crveno svjetlo upaljeno je dobrom dijelu najrazvijenijega svijeta, a u Hrvatskoj nekako to crveno svjetlo svijetli jače nego drugdje. Učestalost televizijskih reklama koje pozivaju na prodaju obiteljskog zlata najbolje govori dokle smo stigli, i gdje ljudi još jedino mogu doći do novca za kupnju.

A što je s unutarnjom prazninom? Psihijatri upozoravaju da su blagdanskom depresijom najviše pogođeni samci, udaljeni od obitelji, ljudi u velikim gradovima bez prijatelja, starije osobe koje su izgubile životne partnere, kao i oni koji su se razveli, koji su prekinuli emocionalnu vezu ili doživjeli smrt bliske osobe – jer su im ovo prvi blagdani bez tih dragih osoba. Zbog potrošačkog ludila u kojem živimo, nesretni su i oni u besparici; osamljeni se osjećaju još usamljenije, a siromašni još siromašnije. Doktori upozoravaju na višak slobodnog vremena oko Božića, kad posustanu poslovi i rutine. Tada počinjemo vrtjeti po glavi što je bilo i što je moglo biti, čega ima i čega je moglo biti. „Nepotrebna razmišljanja“, kaže jedan psihijatar, u nadi da će svoje pacijente poštedjeti patnje ako im kaže da isključe mozak i savjest. Jer doista nije lako izdržati ako su nam se skršili životni ciljevi i ako ne vidimo kako bismo ostvarili svoje potrebe, interese, a istodobno se svi oko nas zabavljaju, barem i prividno.

U knjizi Pascala Brucknera Djed Božićnjak dolazi pod raznim imenima, i kao Santa Klaus, i kao Weinachtsmann. Prije nekoliko godina, uoči Božića, kolege na mojem poslu poveli su razgovor o tome tko im je donosio darove za Božić. Nekima je donosio Isus, nekima Isusek, nekima Dijete Isus. Nekim kolegama, i to onima mlađima, darove je donosio Djed Božićnjak, nekima starijima Djed Mraz; neki darove nisu dobivali na Božić, jer se u njihovoj kući nije slavio, nego za Novu godinu – Dan dječje radosti, kako se službeno zvao taj dan u Jugoslaviji. Glave su se tada okrenule prema meni. Iznenada sam se vratio u djetinjstvo, roditelji stoje sa mnom uz bor, svjetlucave kuglice vise s njega, svijetle starinske pastelne lampice. „Meni je darove nosio Kristkind“, rekao sam kolegama i svi su se dobroćudno nasmijali, svjesni iz koje udaljenosti dolazi taj odgovor. Kristkind – Dijete Isus, tako se kaže na njemačkom – to im je zvučalo kao iz nekog pradavnog doba, ali doista je Kristkind još bio živ u mojem roditeljskom domu. Bio je to isti Kristkind koji je i njima donosio darove, i koji je darove donosio mojim djedovima i bakama, i pradjedovima i prabakama.

Sretni ljudi u šoping-centrima

Bili su to vrlo skromni darovi. A danas je u preobilju svega Božićem zavladao cinizam – ispražnjen od sadržaja. Kako se uživjeti u rođenje siromašnoga djeteta kad smo svi prepuni svih mogućih stvari? Kako se uopće uživjeti u rođenje djeteta kad naše društvo djece ima sve manje i sve ih teže prima? Teror sreće, kako je to nazvao francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner, toliko je moćan da se međusobno nadmećemo tko će biti sretniji, da hrlimo u šoping-centre kojima bauljaju samo sretni ljudi, i da odlučno izbjegavamo sve one koji djeluju nesretno, kao da je peh zarazan. A Božić kako su nam ga mediji organizirali trijumf je te lažne sreće.

Mi olako svako neraspoloženje proglašavamo depresijom. Energija je ta pomodna riječ – gurui i guruice prizivaju razne energije i njima pune lakovjerne; to je zato što stalno moramo biti vedri, nasmijani i puni energije. Ne govorim sada o ozbiljnoj depresiji, kada može pomoći samo liječnik – govorim o sučeljavanju sa samim sobom koje je nužno kako bismo se upoznali sa svojom tamnom stranom, proživjeli svoju tugu, zastali i razmislili, i na koncu nešto promijenili. Blagdanska depresija ne mora biti naš neprijatelj, nego može postati naš prijatelj i suradnik na obnovi života. Odasvud nas zovu na sumanuto i nepotrebno trošenje, a dovoljno je samo kleknuti pred siromašno Dijete i dati mu dar – svoju ljubav. Jer, ne zaboravimo, na Božić se zapravo slavi Isusov rođendan, pa je red da na taj dan dar dobije slavljenik. A čemu bi se Isus više veselio nego našem srcu? Daru, koji je k tome i posve besplatan... Dijete Isus će se roditi, kao i svake godine, što je jedino važno. Advent, Advent, Licht abblend – svjetlo će zacijelo zasjati.

Inkluzija 4

4 - 17. prosinca 2020. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak