Nisu svi adolescenti bezbrižni

Dok je Laura Berk u svojoj Psihologiji cjeloživotnog razvoja predstavljala doba adolescencije kao razdoblje bure i stresa, neki stručnjaci u svojim su istraživanjima pokušavali dokazati tu hipotezu. Iako su rezultati višeznačni, britanski psiholog John Coleman došao je do zaključka da samo oko 20% adolescenata pokazuje probleme u prilagodbi jer se mora baviti s više različitih razvojnih promjena odjednom zbog okolnosti u kojima žive. S druge strane osvijestio je stručnjacima i roditeljima da mladi trebaju imati barem jedno stabilno područje u svojemu životu u kojem mogu pronaći zonu utjehe, naprimjer: obitelj, škola, vršnjačka grupa, hobi. Ako toga nema, zaista može doći do istovremenog suočavanja s više razvojnih promjena za koje mladi još uvijek nemaju dovoljno psihičkih kapaciteta kako bi ih uspješno savladali.

Depresivnost se može javiti u bilo kojem razdoblju, no u adolescenciji je otegotna okolnost to što neminovno pogađa čitavu obitelj (Unsplash)

Dinamično i intenzivno 

No čini se kako dokazi ne idu samo u prilog pesimistima. Adolescencija može biti relativno bezbrižno razdoblje, ovisno o kulturološkim, društvenim i osobnim okolnostima. Čini se kako ipak većina adolescenata odrasta stabilno, uz povremene konflikte s roditeljima oko granica dopuštenoga ponašanja i ostvarenja potreba za samostalnosti, privatnosti i slično. Kao i u svim životnim tranzicijama, za uspješne prijelaze iz jednog razdoblja u drugo potreban je određeni repertoar emocionalne i socijalne prilagodbe koji se gradi od prvog dana života.Ipak, manji broj adolescenata pokazuje određene teškoće i može razviti probleme s mentalnim zdravljem. Uzroci variraju, a najčešće se radi o kombinaciji različitih čimbenika. S jedne strane biološki razvoj u pubertetu pun je dinamičnih i intenzivnih hormonalnih promjena koje su same po sebi stresne, posebno ako osoba o njima nema apsolutno nikakve informacije iz razgovora s roditeljima. Tijelo se transformira što čini adolescente posebno samosvjesnima i samokritičnima o pitanju fizičkoga izgleda. S druge strane na mentalnoj razini dolazi do razvoja sposobnosti apstraktnog mišljenja, formiranja stavova i interesa. Ovisnost o vlastitim roditeljima slabi, a sve se više traži društvo vršnjaka i romantičnih partnera. 

Mladi se brinu oko budućnosti ili ih progoni osjećaj krivnje, srama i tjeskobe zbog pokušaja da usklade vlastite želje sa zahtjevima okoline

Depresivnost se može javiti u bilo kojem razdoblju, no u adolescenciji je otegotna okolnost to što neminovno pogađa čitavu obitelj, a mladi često nemaju dovoljno razvijen emocionalni rječnik da bi objasnili kako se osjećaju. Roditelji uglavnom nisu educirani za prepoznavanje simptoma na osnovi ponašanja, a to je problem čak i za veliku većinu odgojno-obrazovnih djelatnika koji su s mladima u svakodnevnome kontaktu. Dominantni simptomi variraju pa to može biti beznađe glede budućnosti, snažan osjećaj krivnje, srama i tjeskobe zbog pokušaja da usklade vlastite želje sa zahtjevima okoline. Može doći do promjene apetita uz promjenu težine, promjena u navikama spavanja, gubitka zanimanja za omiljene aktivnosti, kroničnog umora i problema s pažnjom i pamćenjem. Česti su simptomi osjećaj bespomoćnosti, razdražljivost, dosada, ljutnja - usmjerena na sebe ili na druge - nemir i agresivnost, pa sve do suicidalnih misli i planova. Depresija rijetko dolazi sama pa se može javiti u kombinaciji s poremećajima prehrane, tjeskobom, sklonosti ovisnostima i slično. Iz perspektive biološke psihologije, mijenja se način na koji određeni neurotransmiteri, posebno dopamin i serotonin, djeluju na mozak što mlade čini emocionalnijima, ranjivijima na stres i sklonijima uključivanju u traženje nagrada i uzbuđenja. Između ostalog, zbog lakšeg pobuđivanja emocija, među kojima su često ljutnja i tuga, to je i jedan od razloga zašto se depresija tako često javlja u ovom razdoblju. 

Često je jedan od prvih znakova depresije popuštanje u školi ili izbjegavanje škole, socijalno povlačenje, tjelesni bolovi bez očitog uzroka, buntovno ponašanje, zloupotreba sredstava ovisnosti, zanemarivanje izgleda i promjene u osobnosti adolescenta koje prelaze granice razvoja identiteta. Isto tako djevojčice gotovo dvostruko češće pate od depresije, dijelom zbog bioloških utjecaja, a dijelom zbog razlika u socijalizaciji i odgojnim pristupima. Pritom je važno naglasiti da se događaju brojne promjene u limbičkom sustavu što je povezano s rizičnim ponašanjima u ovom periodu. Mozak sazrijeva na način da potiče mlade da traže podražaje, novosti i nagrade nekoliko godina prije nego se uopće razviju područja mozga koja upravljaju prosuđivanjem, kontrolom impulsa i odlučivanjem. Promjene u limbičkom sustavu, koji je odgovaran za obradu socijalnih informacija, objašnjavaju porast brige i tjeskobe oko mišljenja vršnjaka te veću podložnost vršnjačkom pritisku. Zbog toga se često događaju krizne, nejasne i rizične situacije kojima mladi nisu neuropsihološki dorasli, a posljedica nemogućnosti nošenja s takvim okolnostima nerijetko je depresija.

Mladi često nemaju dovoljno razvijen emocionalni rječnik da bi objasnili kako se osjećaju (Unsplash)

Osjećaj nesigurnosti

Adolescenti nam se često povjeravaju kako okolina nema razumijevanja za njihove probleme. Budući da nemaju obaveze kakve imaju odrasli, okolina od njih očekuje da budu zahvalni, bezbrižni te usmjereni na školske obaveze i svoje slobodno vrijeme. Međutim njihovi zadaci nisu nimalo jednostavni: postići samostalnost u odnosu na primarnu obitelj, pronaći nove i dobre prijatelje, romantične partnere i buduće zanimanje... sve uz pomiješane emocije prema svakome od tih zadataka. Samostalnost djeluje primamljiva, ali u isto ih vrijeme tjera da postanu svjesni vlastite ranjivosti i neznanja. Javljaju se destruktivni osjećaji koje je teško izbaciti iz sebe na primjeren način. Iskustva s vršnjacima postaju važnija od odnosa s roditeljima, a posebno štetna mogu biti ona negativna, poput vršnjačkoga nasilja koje utječe i na slabiju privrženost školi. Zbog nemogućnosti usklađivanja očekivanja od okoline i očekivanja od samih sebe, mladi se osjećaju nesigurno i bespomoćno, a manjak edukacije o pitanju emocionalnog izražavanja otežava im verbaliziranje ogromne količine emocija koju doživljavaju pri svakom, pa makar i najmanjem neuspjehu.  

Ako se depresija ne prepozna na vrijeme, u svojemu ekstremnom obliku može dovesti do pokušaja samoubojstva, što je očajnički poziv u pomoći te izraz krajnje nemoći. Samoubojstvo je i jedan od vodećih uzroka smrti adolescenata, a najčešći okidači su školski neuspjeh, obiteljske svađe i ljubavni problemi. Zanimljiv je i podatak da oko 70% mladih samoubojica pokazuje antisocijalno ponašanje, odnosno agresivno ponašanje koje može biti, gotovo jednako dobro kao i depresija, pokazatelj potencijalnih samoubojica. To je dovoljan argument u prilog tome da se svaki poremećaj tretira jednako, bez obzira pati li od njega samo osoba koja ga nosi ili čitava okolina, što je nekada teško i traži svjestan napor. Nije nimalo lako u agresivnoj mladoj osobi vidjeti žrtvu, ali moramo osvijestiti kako je o tom pitanju odgovornost odraslih i sustava uvijek daleko veća. Samoubojstvo se može i treba prevenirati jer se radi o kulminaciji dugotrajnih problema iz ranoga djetinjstva koji se u adolescenciji pogoršavaju. Tome ne pomaže činjenica kako su mladi po definiciji impulzivniji od odraslih, tako je prema podacima čak oko 75% samoubojstava neplanirano.

Aktivno slušanje 

Zbog svega navedenoga, pitanje mentalnoga zdravlja mladih ne možemo svesti na obilježavanje značajnih datuma i povremene rasprave bez jasnih ishoda – strategija i programa na nacionalnoj ili barem lokalnoj razini. U tome treba postojati sinergija svih koji čine značajne okoline mladih, počevši od obitelji do medija koji uvelike mogu pomoći u tome da glas stručnjaka dođe do onih kojima je najpotrebniji. Približavanje mladima, spuštanje na njihovu racionalnu razinu shvaćanja informacija te pružanje stabilne emocionalne podrške od iznimne je važnosti za njihovo mentalno zdravlje. Budućnost ostaje na mladima, a sva naša ulaganja u njihovo odrastanje odrazit će se kao slika cjelokupnog društva za nekoliko godina. 

Aktivno slušanje njihovih problema, omogućavanje samostalnosti u pronalasku rješenja te određena razina autonomije u donošenju odluka za neke životne izbore igra važnu ulogu u psihološkoj pomoći mladom adolescentu koji želi izrasti u emocionalno stabilnu i psihički zdravu osobu. Zahvaljujući razvoju apstraktnog mišljenja, metakognicije i višedimenzionalnog mišljenja tijekom adolescencije, s mladima koje muče simptomi depresije moguće je ostvariti kvalitetnu i uspješnu suradnju s obzirom na činjenicu da postaju svjesniji kako razmatrati probleme s različitih stajališta, kako shvatiti međuljudske odnose i kako pronaći svoje mjesto pod suncem. 

Povijest pojma 

Pojam adolescencije potječe još iz doba grčkih filozofa i dolazi od latinske riječi adolescere, što bismo mogli prevesti kao rasti prema zrelosti. Platon opisuje adolescenciju kao idealnu dob za usvajanje apstraktnih znanja, a Aristotel navodi kako u tome razdoblju osoba postaje svjesna slobode izbora, uči se donošenju odluka i oblikuje navike koje potom postaju njezin karakter. O pitanju adolescenata nije bio pretjerano optimističan pa ih opisuje kao nestabilne, impulzivne i sklone traženju zadovoljstva. U srednjem vijeku adolescenti su se smatrali malim odraslima, stoga su tako i tretirani. Društvena percepcija mijenja se nabolje tek pojavom romantizma, pa tako Rousseau opisuje period adolescencije kao razdoblje života u kojem se razvijaju naše samopouzdanje, znatiželja i savjest te emocionalno sazrijevamo. Jedan je od prvih zagovornika popustljivosti u odgoju koji je do tada bio izrazito krut i autoritaran. Kasnije su istraživači pokušali dokazati tezu kako je period adolescencije turbulentno doba, a adolescenti emocionalno nestabilni, kontradiktorni i generalno nepouzdani.