Mogu li stari biti sretni

„U našoj se javnosti, kako u kuloarima tako nažalost i u masovnim priopćajnim medijima, o starosti nerijetko govori i piše stereotipno, često u negativnu kontekstu obeshrabrujućeg povezivanja s teškim bolestima i kojekakvim sumornim predrasudama i okoštalim, unaprijed stvorenim i nekritički preuzimanim mišljenjima o fizičkoj nemoći, neurednosti, čangrizavosti, demenciji i sličnim, katkada i stigmatizirajućim obilježjima kopnjenja i propadanja ostarjele čeljadi. O mudrosti i gipkosti, ljupkosti i požrtvovnosti vitalnih baka i krepkih djedova odveć se rijetko i šturo govori“, riječi su iz pogovora knjige Slavice Dodig U potrazi za osmišljenom starošću, koji je napisao nedavno preminuli pisac i prevodilac Sead Muhamedagić. Autorica doista nudi optimističniji pogled na treću životnu dob, a čini to na tragu svojih prethodnih knjiga, posvećenih različitim aspektima biblijskih tekstova.

Razlozi za zadovoljstvo

Slavica Dodig diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na smjeru Medicinska biokemija, a istodobno je studirala na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta; bila je dugogodišnji šef Odjela za kliničko-laboratorijsku dijagnostiku Dječje bolnice Srebrnjak u Zagrebu. Svoja dva životna interesa, medicinski i biblijski, idealno je sklopila u originalnoj i zanimljivoj knjizi Biblijska medicina: O zdravlju, bolesti i smrti u Bibliji. U njoj se, prema riječima don Antona Šuljića, teologa i književnika, „zorno pokazuje kako biblijski čovjek razmišlja o zdravlju, bolesti i smrti“ te ćemo „u brojnim svetopisamskim citatima doznati što je to i kako je to vjerovao, što je mislio i čemu se nadao, što je bila Božja poruka i, osobito, što je bila i kakva je bila Isusova uloga u svemu tome.“ Među autoričinim sveučilišnim udžbenicima i knjigama o biblijskoj tematici ističe se i njezina studija o djeci i mladima u Bibliji, iz koje možemo doznati što biblijski tekstovi govore o začetku života, kakav je bio odnos očeva i majki prema djeci, kakav je bio suživot među braćom, kako su se djeca odgajala i, na koncu, što znači da smo svi Božja djeca.

U starosti, više nego prije, čovjekov je život u njegovim vlastitim rukama

Na neki način knjiga Slavice Dodig o starosti je idealno komplementarna, tako da nam nakon proučavanja početka življenja baca svjetlo na njegov završetak. „Svatko tko je doživio starost“, piše autorica, „imao je cijeli niz godina prilike ostvariti mnogo toga što je planirao u životu, dobivene profesionalne prilike iskoristiti, ali i bližnje obogatiti svojom prisutnošću, susretljivošću, dobrotom i ljubavlju, svejednako uživajući u blagotvornoj i djelotvornoj blizini drugih. Dovoljan razlog za zadovoljstvo!“ Autorica, s druge strane, priznaje da se životni porazi ne mogu preokrenuti u pobjede, kronične bolesti i trajne nedostatke vjerojatno je nemoguće pretvoriti u zdravlje, propušteno se ne može nadoknaditi, mladost se ne može vratiti, neminovna životna trpljenja ostavila su traga, umirovljenje je donijelo zaborav mnogih te konstatira da s takvim životnim teretima neki ljudi u starijoj dobi teško pronalaze smisao života.

Uspješno, zdravo i sretno starenje, smatra Slavica Dodig, podrazumijeva određenu samostalnost i neovisnost, umješnost i osobni rast, odsutnost različitih vrsta nesposobnosti, pri čemu se čovjek koji biološki stari prilagođava novonastalim okolnostima i osjeća zadovoljstvo vlastitim životom, što mu omogućuje skladan odnos s okolinom. „Budući da su samoća i usamljenost pogubne za svakog čovjeka“, kaže ona, „potrebno je izgrađivati međuljudske odnose utemeljene na razumijevanju, ljubavi i dobroti, na davanju i primanju, jer čovjek nije stvoren da bude sam.“ Iz svoje znanstvene perspektive smatra da se kvaliteta starenja može procijeniti na temelju tjelesnih i mentalnih sposobnosti, izostanku ozbiljnih bolesti i poremećaja te uključenosti u svakodnevni život. Osim toga uvjerena je da uspostavljanje društvenih kontakata, osjećaj zadovoljstva i sreće, optimističan pogled na život i duhovnost mogu kompenzirati fiziološke poremećaje koji se umnažaju s dobi - neka tjelesna ograničenja mogu se, dakle, nadvladati socijalnim, psihološkim i spiritualnim aspektima. 

Osmišljena starost

No još je važnije, tvrdi autorica, da čovjek shvati smisao života, čemu je uvijek težio. „Umijeće starenja podrazumijeva osmišljenu starost“, kaže ona, ali priznaje da to nije lako. „Ako stariji ljudi sudjeluju u različitim aktivnostima, ako su fizički aktivni, ako se samostalno brinu o sebi, ako samostalno donose odluke, ako imaju prijatelje, ako se pritom mogu brinuti o potrebitima, ako se s radošću sjećaju proživljenog života, bolje će se prilagoditi promjenama, donosit će bolje odluke, lakše prevladati teškoće“, kaže Slavica Dodig i pita se može li se govoriti o paradoksu sretnih staraca, o onim starijim osobama koje se, unatoč kroničnim bolestima i neminovnoj blizini smrti, osjećaju dobro, sretni su i zadovoljni? 

Za razliku od suvremene kulture koja starost smatra samo izvorom slabosti i suvišnosti, ona je zaključila da je u starosti, više nego prije, čovjekov život u njegovim vlastitim rukama: „Starije osobe koje prihvate sve starosne nedaće mogu, oslobođene svih tereta prošlosti, živjeti dostojanstven, autentičan život. Spasonosna sjećanja na postignuća i uspjehe mogu zacijeliti rane. Važno je shvatiti da se sada živi s novim, više ili manje oslabljenim mogućnostima i sposobnostima, svjesno ih prihvatiti i prilagoditi im se. Odbaciti sve strahove zbog slaboće i bolesti tijela, zbog moguće bespomoćnosti! Ne predati se ravnodušju, ne posustati, ne malaksati! Radovati se svakom novom danu! Uživati u jutru i večeri, u suncu, vjetru i kiši, biljci i stablu u cvatu, u mirisu i okusu, a nadasve u druženju s dragim i dobrim ljudima, u meditaciji, dakle, u svemu što potiskuje osjećaj samoće i usamljenosti! Ojačati dušu i duh i poći novim stazama! Dovoljno razloga za dobru i sretnu starost!“

A to se ne može bez duhovnosti, čemu su posvećene završne stranice ove lijepe i mudre knjige: „Preko duhovnosti čovjek nadrasta materijalnost svoga bića i uravnotežuje vlastitu osobnost. Kada se danas govori o duhovnosti starijih osoba, uglavnom se misli na tradicionalnu duhovnost koja se ostvaruje kroz vjerski i sakramentalni život, kroz različite oblike pobožnosti. Mnogi koji su se s religijom i duhovnošću susreli u mladosti, ostali su i u starosti na tom putu. Štoviše, njihova je duhovnost postala daleko suptilnija. Neki su svoju religioznost zanemarili u jednom razdoblju svoga života i ponovno joj se okreću u starijim danima. Dakako, ima i onih koji su tek u starijoj dobi otkrili tu važnu ljudsku dimenziju.“ No, upozorava autorica, duhovnost nije nužno povezana s religioznim osjećajima. Nereligiozne osobe mogu meditacijama i vježbama jačati zdrav duh, razvijati ga i produbljivati, ako imaju potrebu za duhovnim rastom. Ukratko, zaključuje Slavica Dodig, zdrava je duhovnost, bez obzira na religioznost, značajan dio uspješnog starenja, jer duhovnost čovjeka osvježava,  katkada ga liječi, daje mu novu snagu za novu kreativnost, za nove plodove; vrijedni plodovi što ih kroz duhovnost starija osoba može ostvarivati su mir, strpljivost, suzdržljivost, blagost, životna radost.

Osoba koja ne prihvati starost, primjećuje autorica, bit će nesretna: „Kako bi zadovoljno provodio starosne dane, čovjek mora to završno, kraće ili duže razdoblje prihvatiti sa svim dobrim i lošim datostima, kao što je prihvaćao i razdoblja koja je do starosti proživio; iskoristiti neprocjenjive vrline: znanje, razum, mudrost, jakost, zrelost, opuštenost, mir, strpljivost, blagost, prihvaćanje gubitaka, zahvalnost, radost, slobodu, kreativnost.“ 

Na koncu, možemo se pitati čemu sve to osmišljavanje starosti kad ćemo na kraju ipak umrijeti? „Nakon što su sagledali svoj protekli život“, kaže Slavica Dodig, „uspjehe i neuspjehe, ostvarene i neostvarene ciljeve, duhovnu ostavštinu, nepotrebne sukobe s bližnjima, nakon što su sebi i drugima oprostili pogreške, nakon što su odtugovali brojne gubitke i rastanke, starije osobe kad-tad počinju intenzivnije razmišljati o kraju životnog puta, o smrti, zbilji kojoj u mladosti nisu pridavali gotovo nikakvu pozornost.“

Završni trenutak

Za smrt se trebaju pripremiti i umirući i obitelj, upozorava autorica, kao i svi koji se brinu o umirućem: „Sve više se shvaća da, svi koji se u palijativnoj skrbi brinu o smrtno bolesnoj osobi - dobro educirani liječnici, osposobljene medicinske sestre, fizioterapeuti, psiholozi, duhovnici, volonteri, bolesnik i njegova obitelj - moraju djelovati zajedno, s mnogo uzajamna povjerenja i suosjećanja. Svakome treba omogućiti da procijeni protekli život, da se pozdravi s bližnjima, da se oslobodi straha od smrti, da se pomiri s konačnim rastankom i da, ovisno o svjetonazoru, razmišlja o novom sutra u bogosvijetu... ili o ništavilu. U tom završnom životnom trenutku čovjek doseže potpunu zrelost te s cjelovitim spoznanjem sebstva napušta pozemljarski život.“ Da zaključimo uz pomoć Seada Muhamedagića: „Strah od nepoznatoga u svakom čovjeku izaziva nelagodu, žmarce, mučninu. Nakon čitanja ove knjige starost nam ne bi smjela biti strahozovna nepoznanica.“