Moda i osobe s invaliditetom

Kolumnistica Guardiana Frances Ryan koristi se invalidskim kolicima, a u svojim kolumnama piše da je oduvijek voljela modu, no da su joj suknje i haljine bile preduge ili kratke, a patentni zatvarač i gumbi na trapericama urezivali u struku. Američka novinarka Kia Brown koja ima cerebralnu paralizu kaže da joj je izuzetno teško samostalno staviti stvari preko glave, zakopčati gumbe i patentne zatvarače. Ruska novinarka Jevgenija Voskoboinikova kreće se u invalidskim kolicima i kaže da nikad ne bi kupila lepršavu suknju jer se može omotati oko kotača, a oblačenje uskih traperica bez ustajanja joj je gotovo neizvedivo.

Mindy Scheier pionirka je u kreiranju prilagođenih komada odjeće, poput košulja i hlača (TED Talks)

Svuda je situacija loša

Kada se razmišlja ili razgovara o osobama s invaliditetom u fokusu su fizičke barijere koje im otežavaju pristupačnost trgovinama, raznim institucijama, posebno zdravstvenim, kulturnim,  sportskim i rekreativnim sadržajima, a rijetko se razmišlja i razgovara o njihovoj odjeći koja bi trebala biti prilagodljiva, udobna i u modnom trendu kako bi pridonijela njihovoj socijalizaciji. 

Stručnjaci iz ovog područja upozoravaju da vrlo malo poduzeća koja proizvode odjeću za osobe s invaliditetom vodi računa o modnim trendovima zbog čega takva odjeća više nalikuje medicinskoj ili radnoj odori, a ako osoba s invaliditetom želi pronaći nešto za posao, šetnju, posjet kazalištu ili izložbi mora uložiti puno truda da je pronađe, a neki upotrijebiti i vještinu da kupljeno prilagode sebi i svom ukusu. Suglasni su da je odjeća za osobe s invaliditetom loša u cijelom svijetu, ali i da bi bilo neistinito reći da ne postoje oni koji su o tome počeli voditi računa za što je vrlo dobar primjer Britanska visoka škola za umjetnost i dizajn na kojoj se u dvomjesečnom modulu uči o dizajniranju odjeće za ljude s različitim vrstama invaliditeta. I Open Style Lab, koji je osnovala Škola za dizajn Parsons u New Yorku, djeluje na način da su uz dizajnere u oblikovanju odjeće uključeni inženjeri i profesionalni terapeuti.  

Procjenjuje se da će globalno tržište za prilagodljivu modu do 2026. dosegnuti 280 milijardi dolara godišnje

Bez obzira na pozitivne i progresivne promjene koje modna industrija u posljednje vrijeme čini u pogledu raznolikosti, održivosti i uključenosti, osobe s invaliditetom još se u velikoj većini diljem svijeta osjećaju nedovoljno zastupljenima i smatraju da odgovorni u modnoj industriji gotovo da ne vide ljude s amputacijama, sindromima, paralizom i drugim oblicima invaliditeta. Praktički ih nema ni na fotografskim snimanjima, ni u reklamnim kampanjama, ni na modnim pistama, kao da takva kategorija potrošača ne postoji. Modni brendovi za njih ne šivaju odjeću, niti prave obuću. 

A takva odjeća i obuća prvenstveno mora biti funkcionalna jer je funkcionalnost najvažniji dio prilagodljive odjeće. Zatvarači moraju biti jednostavni za korištenje, odjeća mora biti podesiva i svaki bi dio trebao imati nekoliko načina oblačenja i svlačenja. Međutim to ne znači da takva odjeća treba biti obična, dosadna i izgledati kao medicinska ili radna. 

U svijetu još nitko nije proveo antropometrijske studije da se utvrde konfekcijske mjere za osobe s invaliditetom (Runway of Dreams)

Upravo je to bio pokretač za Runway of Dreams, neprofitnu kompaniju koju je osnovala Mindy Scheier, kreatorica prilagođenih komada odjeće, poput košulja i hlača. Scheier, modna dizajnerica i majka djeteta s teškoćama u razvoju, Runway je utemeljila 2014. nakon što je njezin sin Oliver, koji ima rijedak oblik mišićne distrofije, želio nositi traperice poput svojih školskih prijatelja. Scheier nije željela razočarati sina pa je cijelu noć prekrajala par hlača koji su kupili u lokalnoj trgovini kako bi ih prilagodila Oliverovim potrebama. I uspjela je – Oliver je idući dan nosio traperice. Nakon što je 20 godina provela u modnoj industriji, odlučila je kombinirati svoje iskustvo u novoj kompaniji kojoj je cilj da pomoću  mode osnaži zajednicu osoba s invaliditetom. Odjeća je osnovna ljudska potreba koja ima moć podizanja samopouzdanja i nezavisnosti, što nikada ne bi trebalo biti ugroženo zbog invaliditeta, glavni je moto Runwaya. 

Istraživanje koje je 2019. provela dobrotvorna organizacija za osobe s invaliditetom iz Velike Britanije na čijem je čelu Leonard Cheshire pokazalo je da kupci s invaliditetom gotovo nemaju izbora u trgovinama odjećom i obućom. Čak 75 posto anketiranih osoba s invaliditetom izjavilo je da modna industrija ne zadovoljava njihove potrebe, odnosno da ne uzima u obzir oblik osobe koja mora sjediti na stolcu ili koristiti invalidska kolica, koja bi mogla imati veći trbuh ili kraće tijelo.

Tržište raste

Istraživanje je upozorilo na činjenicu da gotovo nitko u svijetu nije proveo antropometrijske studije koje bi omogućile utvrđivanje konfekcijskih mjera za osobe s invaliditetom. Stoga i ne čudi podatak da su svojevrsni pioniri kreiranja odjeće za osobe s invaliditetom, zapravo iz nasušne potrebe, bili njihovi najbliži - majke, sestre, prijatelji, netko iz njihove uže obitelji - koji su bili svjesni s kakvim se  poteškoćama susreću svaki dan pri oblačenju i svlačenju, nemogućnosti kupnje običnih traperica ili neke odjeće za svečane prigode. 

Tako je amerikanka Lucy Jones, osnivačica kompanije FFOR koja se bavi inovativnim dizajniranjem odjeće, počela kreirati zbog bratića koji je djelomično paraliziran i kojem je dizajnirala traperice koje je mogao oblačiti jednom rukom. Kada je počela razrađivati ideju, ubrzo je shvatila da se mjere u modnoj industriji uzimaju na osobama koje stoje, a da sasvim druge važe za osobe koje sjede. Naprimjer obim istog struka sasvim je različit u sjedećem i stajaćem položaju, ili dužina rukava i nogavica, objasnila je Jones koja je 2018. kreirala Seated Collection – kolekciju za sjedenje. Njezin primjer slijedio je i Fashion Institute of Technology u New Yorku koji je radio na dizajnu odjeće za ratne vojne invalide.

Osoba s invaliditetom paktički nema ni na fotografskim snimanjima, ni u reklamnim kampanjama, ni na modnim pistama, kao da takva kategorija potrošača ne postoji

Da su neki koraci u tom smjeru učinjeni pokazuju i primjeri pojedinih modnih kuća koje su krenule dizajnirati prilagodljivu odjeću imajući na umu i procjene da će globalno tržište za prilagodljivu modu do 2026. dosegnuti 280 milijardi dolara godišnje. Jedan od najvidljivijih modnih brendova koji se nosi s izazovom prilagodljive odjeće je Tommy Hilfiger koji je 2016. pokrenuo kolekciju za djecu s invaliditetom, a godinu kasnije i liniju za odrasle. U kampanjama sudjeluju novi potrošači, pa su tako u proljeće 2018. njihova zaštitna lica bili zlatni  paraolimpijac Jeremy Campbell, blogerica Mama Kaks koja ima paraplegiju, plesačica s invaliditetom Chelsea Hill i 18-godišnji kuhar Jeremiah Josie s poteškoćom iz spektra autizma.  

Hilfiger je pronašao način da bilo koji odjevni predmet učini funkcionalnijim nadopunjavajući ga magnetskim zatvaračima. Dakle jakne od trapera iz prilagođene kolekcije izvana se ne razlikuju od običnih, međutim magnetske tipke ušivene su na način da ih ne treba provlačiti kroz petlje. Na hlače i traperice na bokovima ušiveni su magneti za lakši pristup protezi, haljine su opremljene kopčama na ramenima da bi se lakše oblačile preko glave. Njihova linija prilagodljive odjeće, prikladno označena s Tommy Adaptive, odlikuje se istim bojama potpisom i dizajnom kao i redovna kolekcija. „Željeli smo da Tommy Adaptive ima klasičan, cool, američki stil kakav imaju sve naše kolekcije. Dodali smo modifikacije koje su bile i funkcionalne i diskretne“, izjavio je za Teen Vogue glasnogovornik tvrtke, dodajući da je modna linija nastala u suradnji s predstavnicima zajednica osoba s invaliditetom.

Runway of Dreams – u prijevodu Uzletište za snove – neprofitna je tvrtka za dizajniranje odjeće za osobe s invaliditetom

Invaliditet nije žanr

Modna tvrtka ASOS nedavno je lansirala kombinezon za osobe s invaliditetom u suradnji s novinarkom i paraolimpijskom sportašicom Chloe Ball Hopkins. Prada je postala prva luksuzna modna kuća koja se pridružila globalnoj inicijativi posvećenoj prilagodljivoj modi i obvezala se zaposliti osobe s Downovim sindromom u svojim trgovinama u Italiji. Svojim tenisicama koje se obuvaju bez pridržavanja rukama, odnosno bez podešavanja ili zatvaranja, i modni se gigant Nike pridružio promoviranju adaptivne obuće. Po svemu sudeći adaptivna moda ipak kreće naprijed, a sljedeći bi korak trebao biti osiguravanje pristupačnosti većeg broja trgovina i modnih revija, kao i percepcija da se osobe s invaliditetom treba gledati kao cijenjene klijente. 

Adaptivna moda ipak kreće naprijed, a sljedeći bi korak trebao biti osiguravanje pristupačnosti većeg broja trgovina i modnih revija

Bel Oven, menadžerica društvenih medija i prilagodljive modne linije IZ Fashion, koja se nedavno iz Adelaidea u Australiji preselila u Toronto u Kanadu, zaključuje temu ovako: „Na modnoj pisti ipak se nešto kreće nabolje, ali modna industrija još uvijek ni na koji način nije prilagodljiva. Mnogi se pitaju kakvu modu vole ljudi s invaliditetom?  No stvar je u tome što invaliditet nije nekakav žanr. Ne radi se o tome da ti ljudi vole ili ne vole nositi određeni tip hlača ili haljine. To se ne može generalizirati jer ljudi s invaliditetom ne pripadaju nekakvoj zajedničkoj grupi.“

Elegantni i nasmiješeni - maturanti Gimnazije fra Andrije Kačića Miošića u Pločama na glavnom gradskom trgu (Snimio Toni Katić/HALOPIX)

Mnoge specifičnosti

Anna Chernykh, nastavnica na Britanskoj visokoj školi za dizajn, objašnjava što treba uzeti u obzir prilikom stvaranja prilagodljive odjeće. Ljudi s cerebralnom paralizom imaju vrlo oštre spastične pokrete koje ne mogu kontrolirati. Neki detalji u odjeći moraju biti izrađeni od izuzetno trajnih materijala. Mnogi su gumbi beskorisni, čak i ako se osoba ne odijeva samostalno. U korisnika invalidskih kolica područja na rukavima i hlačama obično su vrlo prljava pa bi tkanina trebala biti takva da se lako može obrisati, ali kao glavnu stvar navodi da standardne veličine koje su dostupne u trgovinama nisu prikladne za osobe s invaliditetom. Svaka vrsta invaliditeta ima svoje osobine, pa tako npr. osobe s Downovim sindromom imaju kosa ramena i širi vrat od osoba bez invaliditeta.