Dom različitih priča

Važan moment u priči Lanin je dolazak u razred. Djeca joj se ne rugaju, promatraju je s veseljem, ali ona u tom trenutku shvaća da ni njima nije lako jer ne znaju kako se ponašati, prvi put susreću nekoga kao što je ona. Tu se događa inkluzija.

‘Nije inkluzija ako me netko potapša po ramenu i kaže da ja mogu sve’, kaže spisateljica Mirna Brođanac (Privatna arhiva)

Važnost prepoznavanja u knjigama

Inkluzivna je književnost nužna kako bi se svim čitateljima otvorila mogućnost literarnog prepoznavanja, no s druge je strane jednako važna i kao prozor u svijet drugosti, prilika zarona u nove mogućnosti kroz likove, kulture i okolnosti različite od onih u stvarnim svjetovima čitatelja. Posudimo li metaforu kuće - mjesta jednostavnog postojanja - i doma, povezanog s osjećajem bliskosti i pripadanja, inkluzivnu književnost možemo promatrati kao dom različitih priča, mjesto njihova susreta, viđenja i razumijevanja. Uspiju li se pronaći u knjigama koje čitaju, prepoznaju li u njima odsječke vlastitog života, obitelji ili okruženja, djeca će se osjetiti vrjednijim i važnijim članovima društva i zajednice. 

Mirna Brođanac razumije što donosi nemogućnost pronalaska vlastitog odraza na stranicama skrivenim među koricama knjiga. „Nedavno sam pročitala slikovnicu O dugmetu i sreći srpske autorice za djecu Jasminke Petrović, priču o dječaku s cerebralnom paralizom. Ja imam cerebralnu paralizu, a kad sam lani došla do te knjige imala sam već 29 godina. Zapitala sam se zašto ovoga nije bilo kad sam ja bila mala. Da su takve priče tad postojale, ja bih danas bila sretnija osoba“, govori ova magistra komparativne književnosti, kroatistike i bibliotekarstva, studentica poslijediplomskog doktorskog studija na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, čija je prva knjiga, opsegom nevelika, a porukom izuzetna, slikovnica Lanina škola, opremljena ilustracijama Ivane Guljašević Kuman,nedavno objavljena pod egidom zagrebačke Naklade Ljevak. Mirna od svoje drugačijosti ne zazire, no odbija je koristiti na populistički, plakatan način. Cerebralna joj je paraliza dijagnosticirana u najranijem djetinjstvu, bolest i ona zajedno su rasle, sazrijevala je uz, a ne unatoč njoj, a zdrav stav prema bolesti učinio je da danas invaliditet integrira u svoju priču ne dopuštajući mu pritom da zauzme njezinu cjelinu. 

Vlastito iskustvo kao temelj 

A vještina kojom Mirna Brođanac priču gradi i prenosi čitatelju od najrjeđe je vrste svojstvene samo piscima urođenog pripovjedačkog talenta i spisateljske vještine. Naime u stvarnosti utemeljene pripovijesti često izgube književnost i čitaju se više kao dnevnički zapisi nego djela fikcije, no Lanina se škola tome opire, u svojoj je izmaštanosti ustrajna i uvjerljiva. Uostalom, reći će Mirna, priča o prvom danu škole djevojčice s teškoćama u razvoju, vlasnice crvenih invalidskih kolica, samo je utemeljena na stvarnosti, ne i njezin zrcalan prikaz. Koliko uopće, pita se, možemo vjerovati svojim sjećanjima? „Mudriji od mene kažu da uvijek kad se nečeg prisjećamo, stvari prikazujemo ljepšima nego što su bile. Ja stoga nekako želim vjerovati da je ova slikovnica djelo fikcije. To mi jako puno znači jer onda o sebi mogu misliti kao o osobi koja počinje biti pravi pisac.“

Dobru priču može napisati svatko tko ima dar za pisanje, ljubav prema tome i zanimanje prema toj temi

To joj je izuzetno važno jer sve što Mirna Brođanac želi biti, sve čemu su je, u konačnici, vodili i njezini studiji i dugogodišnja uronjenost u književna djela, bavljenje je pisanom riječju i stvaranje vlastitih literarnih svjetova. Nakon brojnih priča objavljenih u mnogim književnim časopisima i književnosti posvećenih internetskih portala, spisateljica Ivana Bodrožić predložila joj je da se kao hrvatska predstavnica prijavi na natječaj za projekt Every story matters u ostvarenju čijeg bi cilja, podizanju svijesti o važnosti inkluzije u književnosti, uz Hrvatsku sudjelovalo još pet zemalja. Iako se isprva malo nećkala, odlučila je pokušati. „I to ne s ovom pričom“, naglašava. „Poslala sam priču o socijalnoj inkluziji. Zapravo je to bila priča moje tete. Njezini su roditelji bili toliko siromašni da je, kako bi si kupila knjige za srednju školu, u osmom razredu sa susjedima otišla raditi u Njemačku. Sramila se svojeg siromaštva, manifestiranog u izlizanom koferu, jedinom kojeg su imali. Fascinantno mi je kako i danas, kad priča tu priču, moja teta izgleda kao da joj je ponovno 14. Vrate joj se sve iste emocije, bijes zbog siromaštva, potreba da pripada negdje drugdje, da taj sram ne bude njezin.“ 

Autorica je, pak, osjećala potrebu da priča kojom će se predstaviti ne bude njezina. Isprva je htjela pisati o dječaku s autizmom, no pri razradi prvog sinopsisa susrela se s vrlo negativnom reakcijom drugog sudionika projekta, osobe čija se medicinska dijagnoza preklapala s onom njezina, vjerovala je tad, budućeg junaka. Prigovorio joj je jer stvoreni lik, smatrao je, djeluje previše stereotipno što je pripisao njezinu „nedostatku iskustva nošenja s tom dijagnozom“. Brođanac se prisjeća kako ju je to silno povrijedilo. „Oduvijek sam, ponavljam, htjela pisati, a smatram da se kao pravi pisac dokazuješ uspiješ li sagledati svijet kako ga gledaju drugi, kad se uspiješ odvojiti od sebe da bi bio u koži drugoga i kad nedostajuće dijelove uspiješ izmaštati da to bude autentično. Zato sam se pomalo opirala ideji svoje mentorice na projektu, književnice Olje Savičević Ivančević, da napišem svoju priču. Mislila sam da napisati priču temeljenu na vlastitom iskustvu nije teško. Vjerovala sam, da bih bila pravi pisac, moram napisati priču koja ima težinu. Činilo mi se da moja sjećanja to nemaju.“ 

Lanina škola kao pouka za život

Srećom, mentorica ju je uspjela uvjeriti u suprotno, a odabir da priču o djevojčici s poteškoćama u razvoju postave u okruženje prvog dana škole mudar je koliko i zanimljiv odabir. Na to su se, kaže, odlučile jer sva djeca svijeta dijele iskustvo nelagode prvog školskog dana. „Dotad su u njihovim životima najprisutniji roditelji, ali sad se pojavljuju nove osobe, nova okruženja i odgovornosti. Postavljaju se nova pravila, no djeci se također prepušta da sama stvore prijateljstva, da sama postave pravila ponašanja, sama odrede što je ispravno, a što pogrešno. Postaju odrasliji, a to nikome nije jednostavno.“ 

Dijeljeno iskustvo, pokazuju to i istraživanja, uvelike pomaže u razumijevanju drugoga, a posebnost Lanine škole jest i u tome što predstavlja priču drugačiju od uobičajenog medijskog prikaza. Lanina je učiteljica pripremljena za rad s djecom s poteškoćama, a razgovorom i dobrom pripremom i ostale je učenike pripremila na njezin dolazak pa novo lice podiže i oplemenjuje umjesto da, kako često čitamo, narušava razrednu dinamiku. „Obično se govori o problemima na koje u sustavu nailaze osobe s invaliditetom. Stoga je Olja smatrala da će moja priča napraviti razliku.“

Je li to njezina priča? Mlada žena, neupitna vladarica vlastite životne priče, sramežljivo odgovara kako ona tu i jest i nije junakinja. Jest, objašnjava, jer i sama je imala takav razred i takvu učiteljicu i da nije bilo njih, niti ona ne bi izrasla u ovakvu osobu. S druge strane želi vjerovati da je ovo fikcija. To će je ohrabriti, kaže, pomoći joj u stvaranju novih priča kao što joj je pozitivno iskustvo iz školskih klupa pomoglo da i danas u interakciji s drugima zauzme pozitivan stav. Priznaje da oslanjanje na druge može biti frustrirajuće, ali je i dobro „jer onda vidiš da, koliko god nam se čini da je život težak i da su ljudi sebični, na kraju uvijek na nekoga računamo. Ako smo dovoljno ljubazni, srdačni, susretljivi, ako ljudima prilazimo otvoreno, uvijek će nam se negdje otvoriti vrata.“ 

Ima, stoga, i važnu poruku o značenju inkluzije. „Nije inkluzija ako me netko potapša po ramenu i kaže da ja mogu sve. Inkluzija je Ivana Bodrožić koja mi kaže: 'Mirna, evo ti link. Mislim da bi se trebala prijaviti. Ako to ne učiniš, žalit ćeš do kraja života i to će ti onda biti jako glupo.'Inkluzija je dvosmjeran proces jer svi smo različiti jedni od drugih. Od povlađivanja nemamo ništa, imamo samo od međusobnog prihvaćanja. U mojoj je slikovnici važan moment Laninog ulaska u razred. Djeca joj se ne rugaju, promatraju je s veseljem, ali ona u tom trenutku shvaća da ni njima nije lako jer ne znaju kako se ponašati, prvi put susreću nekoga kao što je ona. Tu se događa inkluzija. I danas u to vjerujem, nitko ne može drugome bolje objasniti što meni treba od mene same.“

Pisanje je dvosmjerni proces

Za kraj, u svjetlu opaske o „nedovoljno proživljenom iskustvu“, pitam je može li netko drugi, bolje od nje, ispričati njezinu priču. „Moja baka ima izvanrednu životnu priču, ali završila je četiri razreda osnovne škole, jedva zna napisati svoje ime. Njezinu priču može jednako kvalitetno i autentično napisati netko drugi. Žalosno je što u odsječku vremena u kojem živimo imamo tek prve primjere inkluzivne književnosti, no trend da samo oni koji su nešto proživjeli mogu o tome pisati nije dobar, njime sužavamo mogućnost pričanja priča. A dobru priču može napisati svatko tko ima dar za pisanje, ljubav prema tome i zanimanje prema toj temi. Mislim da je mora smatrati važnom, kako za ljude koji ga okružuju i čitaju, tako i za sebe. Jer pisanje je uvijek istraživanje – sebe i svojeg spektra suosjećanja za druge, za njihove nevolje i društvene probleme. Kroz pisanje učimo o drugome, ali i o sebi.“ 

Indirektni pogled

Isprepletena s pojedinčevim životom od samog početka, pisana mu riječ zbog indirektnog pogleda što ga prema svijetu otvara, može poslužiti kao važan posrednik u primanju informacija i stjecanju novih znanja. U razdoblju poimanja granica roditeljskog doma i najbliže okoline, međašima sveukupnosti svijeta vrlo je važno da djeca, osim usađenih roditeljskih, steknu i vlastite životne vrijednosti, steknu naklonost prema životnim uzorima i izvan granica vlastite zbilje te u umjetnosti, sportu i drugim životnim sferama prepoznaju sebi slične jer njih će, barem u nekoj fazi života, gledati kao svoje predstavnike. Tako je, primjerice, švedski pisac Carl-Johan Vallgren u kreiranju lika Dannyja Katza, nimalo konvencionalnog istražitelja, ustrajao na njegovu židovskom naslijeđu kako bi svojoj djeci osigurao oblik književnog uzora.