'Moram ići naprijed'

Autoportret Sarah Biffin u Nacionalnim galerijima Škotske (Snimka Wikimedia Commons)

Sarah Biffin rodila se 1784. u engleskoj zemljoradničkoj obitelji u selu East Quantoxhead u Somersetu, bez ruku i nerazvijenih nogu, zbog urođene fokomelije udova. U odrasloj je dobi bila visoka 94 centimetra te su je izlagali kao neobičnost na sajmovima, kako bi je ljudi gledali uz plaćanje ulaznice. Kad je imala 13 godina, njezina obitelj predala ju je Emmanuelu Dukesu koji ju je izlagao na sajmovima i priredbama diljem Engleske. Bila je oglašavana kao Čudo bez udova, a pred publikom je slikala, pisala i šivala ustima i ramenima. Ipak nadvladala je sve teškoće i ostvarila zavidnu slikarsku karijeru stvarajući izuzetno lijepe minijature i akvarele, zahvaljujući kojima je bila predstavljena i kraljici Viktoriji.

Velika odlučnost

Od studenog će se u londonskoj galeriji Philipa Moulda moći razgledati djela te jedinstvene umjetnice, o čemu je on za medije rekao sljedeće: „Bila je umjetnica s invaliditetom iz radničke klase, a njezina umjetnička djela – mnoga s ponosom potpisana bez ruku – dokaz su njezinog talenta i cjeloživotne odlučnosti. Unatoč njezinom plodnom umjetničkom stvaralaštvu i pojavljivanju u brojnim objavljenim memoarima, pismima i književnim djelima vodećih ličnosti njezine dobi, njezin su izvanredan život povjesničari umjetnosti do sada uglavnom zanemarivali.“

Skulptura Alison Lapper, koju je izradio Marc Quinn, na otvaranju Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. (Snimka: Wikimedia Commons)

Sama je naučila pisati i koristiti škare. Tolika je bila njezina odlučnost da je, kada bi s obitelji išla u crkvu, odbijala da je nose inzistirajući na tome da se kotrlja niz prolaz do njihove klupe. Otac joj je radio kao poljoprivredni radnik, postolar i tapetar, a ona je počela zbilja na dnu – kao cirkuska atrakcija za koju su ljudi plaćali ulaznice da bi se osvjedočili o njezinoj vještini. Jedna je reklama oglašavala njezinu veliku genijalnost u crtanju i slikanju ustima dodajući: „Čitatelj može lako pomisliti da je nemoguće da je sposobna učiniti ono što je ovdje navedeno, ali ona može čak i više; tko otkrije da to nije istinito, bit će mu isplaćeno tisuću gvineja!“ Neki bi gledatelji dobili primjerak njezinog rukopisa koji je bio uključen u cijenu ulaznice; drugi bi platili tri gvineje za njezine minijaturne portrete. Jedne su novine objavile: „Toliko je ta dama spretna da s lakoćom jezikom može zavezati čvor na jednoj vlasi.”

Crtala je pejzaže i slikala portretne minijature na bjelokosti koje su bile prodavane za čak tri gvineje svaka, no Dukes ju je iskorištavao i nije joj plaćao više od 5 funti godišnje. Njezina se sudbina preokrenula nakon što joj je na sajmu Sv. Bartolomeja u Londonu 1808. pozirao George Douglas, grof od Mortona. Bio je toliko impresioniran njezinim talentom da je platio njezino formalno školovanje kod poznatog slikara Williama Marshalla Craiga. Od 1816. osamostalila se kao umjetnica i počela je dobivati narudžbe od plemstva. Otvorila je atelje u ulici Bond u Londonu, a Charles Dickens ju je spomenuo u Nicholasu Nicklebyju, Martinu Chuzzlewitu i Maloj Dorriti. Umjetničko društvo dodijelilo joj je medalju 1821. za povijesnu minijaturu, a Kraljevska akademija prihvatila je njezine slike. Kraljevska obitelj naručila ju je da naslika njihove minijaturne portrete, što joj je donijelo veliku popularnost.

Nisu nas gledali kao djecu

Ali ipak nije imala sreće. Njezin podupiratelj, grof od Mortona, umro je 1827. nakon čega je upala u novčane probleme. Sarah Biffin potom je dobila mirovinu od kraljice Viktorije te se povukla u privatni život u Liverpoolu, gdje se i udala za svog menadžera Williama Stephena Wrighta – no on je uskoro pobjegao s njezinim novcem. Nesalomljiva kakva je bila pokušala se još jednom vratiti u umjetnički život - kao gospođa Wright - nije uspjela; no imala je dovoljno poštovatelja - među kojima je bio i poznati protivnik trgovine robljem, imućni liverpulski trgovac Richard Rathbone - koji su organizirali zakladu za njezino uzdržavanje. Umrla je 2. listopada 1850. u dobi od 66 godina, ali interes za njezin život i djelo ne samo da nije nestao nego se i povećao, što se, između ostaloga, očituje i u cijeni njezinih djela - godine 2019. jedna je od njezinih autoportretnih minijatura prodana za 137.500 funti, što je izvanredna svota za malo poznatog umjetnika.

Izložbu nazvanu Bez ruku – umjetnost Sarah Biffin u Pall Mallu postavit će Philip Mold & Company, tvrtka specijalizirana za britansku umjetnost više od 35 godina. Sadržavat će njezine naručene portrete i autoportrete, uključujući onaj koji je nabavila Nacionalna galerija portreta 2020, a koji će biti izložen i 2023. na izložbi Ljudi koji nas nadahnjuju. Riječ je o projektu koji će Nacionalnu galeriju portreta u Londonu preobraziti i arhitektonski, ali će predstavljati i sveobuhvatnu ponovnu prezentaciju zbirke. Na većini svojih autoportreta Sarah Biffin prikazala je kist ušiven u rukav haljine koji bi pomicala ramenom i ustima, a ostali eksponati uključuju mrtve prirode, kao što je njezina Studija perja, izvedena s vrhunskom delikatnošću i realizamom, te rukom pisana slova koja otkrivaju humor, a ne gorčinu. Mold je njezin talent opisao kao izvanredan i zaslužan za mjesto u knjigama o povijesti umjetnosti. Budući da je Biffin radila veoma mnogo, vjeruje da se mnogo njezinih djela tek treba otkriti jer su bila pogrešno pripisana drugim umjetnicima ili ih je pak potpisala prezimenom svoga muža.

Neki grozni ljudi

Savjetnica izložbe je Alison Lapper, koja je rođena 180 godina kasnije s istim stanjem kao Sarah Biffin i koja je inspirirala skulpturalni portret Marca Quinna postavljen na četvrtom postolju na Trafalgar Squareu od rujna 2005. do kraja 2007. Quinn je primijetio da su antički kipovi bez udova visoko cijenjeni te si je postavio cilj da stvori jednako lijepe prikaze tijela rođenih bez udova. Bio se dogovorio s Lapper da mu pozira, a kad ju je nekoliko mjeseci kasnije ponovno nazvao, ona ga je obavijestila da je u sedmom mjesecu trudnoće. Njegov je odgovor bio: „To je još bolje!“ Skulptura je izrađena od mramora iz Carrare, a velika replika predstavljena je na ceremoniji otvaranja Ljetnih paraolimpijskih igara 2012.

Alison Lapper rodila se s fokomelijom 1965. u gradu Burton upon Trent u Staffordshireu. Bila je institucionalizirana još u djetinjstvu te se udaljila od svoje obitelji. Kad su joj ugradili umjetne udove, smatrala je da njihov cilj nije pomoći njoj, već učiniti da drugima izgleda manje uznemirujuće; odbila ih je koristiti jer je smatrala da joj je život lakši bez vanjskih pomagala. Napustila je školu u dobi od 17 godina i preselila se u London, gdje je pohađala Zakladu kraljice Elizabete za osobe s invaliditetom u Bansteadu u Surreyju do svoje 19. godine, gdje je naučila voziti. Studirala je umjetnost na Otvorenom učilištu u Sutton College na Heatherley School of Fine Art, nakon čega se preselila u Brighton i studirala na Fakultetu umjetnosti i arhitekture na tamošnjem sveučilištu, gdje je i diplomirala 1994.

Lapper koristi fotografiju, digitalne slike i slikanje kako bi, kako kaže, dovela u pitanje tjelesnu normalnost i ljepotu, koristeći sebe kao subjekt. Udruzi svjetskih umjetnika koji slikaju ustima i nogama (AMFPA) pridružila se kao studentica, a nakon diplome postala je  punopravna članica. Sudjelovala je na raznim britanskim izložbama, uključujući i Royal Festival Hall, a radovi su joj dobivali i prestižne nagrade. Nakon što je 2000. rodila sina Parysa, s njim je napravila instalaciju svojih fotografija; Lapper i njezin sin predstavljeni su u BBC-jevom televizijskom dokumentarcu Dijete našeg vremena, 2006. objavila je knjigu Moj život u mojim rukama, a 2014. godine Sveučilištu Brighton dodijelilo joj je počasni doktorat.

Njezina je odlučnost bila sinu pružiti sretno djetinjstvo sasvim drugačije od onog koje je proživjela. Kad je Lapper rođena, liječnici su čekali da umre. Kako se to nije dogodilo, njezinoj majci rečeno je da će imati užasnu kvalitetu života i da jednostavno zaboravi na nju; u dobi od šest tjedana poslana je u dom za djecu s tjelesnim poteškoćama i teškoćama u učenju. U knjizi je opisala fizičko zlostavljanje koje su neka djeca doživjela. „Bilo je nekih groznih ljudi koji nas nisu gledali kao ljudska bića“, kaže ona. „Jedan od njih mi je godinama kasnije priznao: 'Nismo vas vidjeli kao djecu.' Bili su okrutni i neljubazni. Mislim da ste ili preživjeli ili niste, a vidjela sam da puno njih nije.“

Neću biti žrtva

Iako joj se majka vratila u život kad je imala četiri godine, to nije bio sretan ponovni susret. Viđale su se samo nekoliko puta godišnje i nikada nisu izgradile vezu; kontakt je u potpunosti prekinut nakon što je izašla umjetničina autobiografija. „Nedostaje mi“, kaže, „ali ne mogu živjeti u prošlosti. Moram ići naprijed, a ne unatrag, i zauvijek sam se zaklela da nikada neću biti ničija žrtva i nikada neću razmišljati o onome što je prošlo. Ne želim da mi to pokvari ostatak života, jer je moj život stvarno dobar.“

O izložbi svoje prethodnice iz 18. stoljeća rekla je sljedeće: „Potpuno sam fascinirana Sarah Biffin i našim sličnostima.“ I u tegobama joj je slična: Parys je u školi trpio zlostavljanja zbog izgleda majke, što je imalo za posljedicu psihičke tegobe; sin, kojeg je nazvala „svojim najvećim umjetničkim djelom“, bio je od majke odvojen sa 17 godina i institucionaliziran, da bi s 19 umro od predoziranja. No Alison Lapper se i dalje bori: „Na osobe s invaliditetom se gleda kao na otpadak društva, a ja to sigurno nisam.“