Žudnja za muzikom

Prošećete li koji put subotom središtem Pule, možda će vam pozornost privući nesvakidašnji, eterični i refleksivni zvuci glazbenog instrumenta koji nosi jednako neobičan naziv: RAV Vast. Njime bez poteškoća vlada Kristijan Mamić, zagrebački arhitekt s pulskom adresom kojemu glazba nije profesija, ali svakako jest dio života. 

Različite teškoće milijunima ljudi otežavaju put povratka glazbi

„Rođen sam bez desne podlaktice, a kao osobi s invaliditetom najprije mi je pomoglo plivanje s kojim se bavim od sedme godine“, kaže dvadesetdevetogodišnji Kristijan, dodajući da je u mlađoj dobi kao profesionalni plivač i reprezentativac – član kluba Natator – sudjelovao na brojnim natjecanjima. Istodobno, sve ga je više privlačila i glazbena umjetnost koju je zavolio još u Zagrebu, krećući se u društvu aktivnih glazbenika. „U mojem društvu bilo je mnogo prijatelja koji sviraju neki instrument, od gitare do trube, pa sam i sâm poželio odabrati onaj na kojemu ću se najbolje izraziti s jednom rukom.“ 

Kristijan Mamić, zagrebački arhitekt nastanjen u Puli, koji je u glazbi našao važan segment svojeg ispunjenja (privatna arhiva)

Mračno razdoblje

Izvođenje glazbe na standardno dizajniranim instrumentima podrazumijeva funkcionalnost obje ruke i prstiju. Za glazbenike koji iz različitih razloga izgube sposobnost korištenja jedne ruke, ruku posve izgube, nastavak karijere – bez obzira na to je li riječ o profesionalnoj ili amaterskoj – postaje krajnje upitan. No život nas uči da ništa nije nepremostivo; ništa ne bi trebalo stajati na putu stvaranja glazbe. 

O tome – o snazi, ljudskosti, upornosti i volji za umjetnošću – govore posve konkretne životne priče nastale zahvaljujući britanskoj dobrotvornoj zakladi OHMI. Sama kratica – One-Handed Musical Instrument – u slobodnom prijevodu glasi Glazbeni instrument za jednu ruku – izravno pojašnjava cilj i svrhu: omogućiti i osigurati izradu posebno prilagođenih glazbala za one koji su ostali bez ruke ili funkcionirajućih prstiju.

Kada je potkraj prosinca 2021. u svojem domu u Novom Južnom Walesu preminuo saksofonist Neill Duncan, tužan epilog dobila je jedna od najpotresnijih, ali u konačnici i najpoučnijih lekcija o tome da je iskonska žeđ za glazbom kadra učiniti mala čuda. Podrijetlom s Novog Zelanda, Duncan se osamdesetih godina prošloga stoljeća afirmirao na lokalnoj eksperimentalnoj glazbenoj sceni, predvodeći postavu The Six Volts, te potom swing sastav The Blue Bottom Stompers. U međuvremenu se preselio u Australiju i zasnovao obitelj te se u Sydneyju nastavio baviti onime što najviše voli: nastavnim radom i aktivnim skladateljskim i instrumentalističkim radom. Premda sklon nekomercijalnim žanrovima – avangardnoj glazbi, free jazzu i manje tipičnim formama na granici rocka – Duncan je tri desetljeća živio od glazbe i prehranjivao obitelj. 

A onda, tragedija; 2012. dijagnosticiran mu rijedak i agresivan oblik sarkoma u lijevoj ruci. „Glazbenik sam i obitelj uzdržavam uz pomoć jednog alata: saksofona. Kada su mi dijagnosticirali karcinom zbog kojeg sam ostao bez ruke, nastupilo je mračno razdoblje. Sve se dogodilo brzo. Nakon dva ciklusa kemoterapije u bolnici Royal Prince Alfred, jedino je preostalo rješenje bila amputacija. Bilo je to neposredno prije Božića 2012. Začudo, podnio sam to prilično staloženo.“ 

Čudesan osjećaj

Dakako, život mu se okrenuo naglavačke. Glazbenička budućnost činila se gotovo nemogućom, sve dok nije doznao za nizozemskog proizvođača instrumenata. Ali ne bilo kakvog: Marteen Visser specijalizirao se za izradu puhaćih instrumenata posebno prilagođenih potrebama glazbenika s invaliditetom. Punu godinu Visseru je trebalo da konstruira prvi jednoručni tenor saksofon na svijetu, posebno prilagođen Duncanovim potrebama – tipke su rekonfigurirane kako bi glazbenik mogao muzicirati isključivo s desnom rukom. Za razliku od standardnog instrumenta, Duncan je visoke tonove dobivao pomicanjem ruke prema dolje, a ne obrnuto. Budući da je cijena izrade od 26.000 dolara bila izvan glazbenikova dohvata, u pomoć je priskočila dobrotvorna udruga primjerenog naziva Support Act, posvećena upravo takvim slučajevima: rješavanju problema glazbenika u posebno teškim i traumatičnim životnim situacijama.

„Bio je to čudesan osjećaj. Kada sam prvi put primio svoj novi instrument, zvučao je kao da je s drugoga svijeta. Počeo sam istraživati novi zvuk i novi stil, što je bilo iznimno uzbudljivo. Osjećao sam se kao prije trideset godina kad sam prvi put uzeo saksofon u ruke“, pojasnio je Duncan, dodajući da je svoj novi, adaptirani instrument bio prisiljen svirati na „nelogičan“, neintuitivan način kako bi dobio iste rezultate. No, bît je postignuta: nikada ne odustajte od glazbe. Sve do smrti Duncan je ostao posvećen promoviranju prava glazbenika s invalidnošću: „S odgovarajućim instrumentom invaliditet može otvoriti nove obzore, nove mogućnosti“, istaknuo je u jednom od svojih javnih nastupa, 2018. godine u sklopu konferencije zaklade OHMI. 

Poželio sam odabrati instrument na kojemu ću se najbolje izraziti s jednom rukom

Duncan dakako nije jedini – mnogo je sličnih primjera. Kada je irskom trombonistu i profesoru glazbe Willu McLeanu nakon moždanog udara jedna strana tijela ostala paralizirana, zaklada OHMI povezala ga je s Michaelom Rathom – vrhunskim izrađivačem posebno prilagođenih glazbala. Zahvaljujući njemu, i McLean se uspio vratiti sviranju.

Uloga OHMI-a u procesu reintegracije osoba s invaliditetom u aktivni svijet glazbe neprocjenjiva je, a rezultati su nadahnjujući na svim razinama. No ona najpraktičnija posebno se čini bitnom: OHMI organizira godišnje natjecanje u proizvodnji, izradi i adaptaciji instrumenata prilagođenih individualnim potrebama glazbenika i glazbenica kojima je preostala samo jedna funkcionalna ruka. To ne uključuje samo dizajn posebno prilagođenog instrumenta, ili pak izradu pomagala za standardna glazbala – stalaka, posebnih remena i slično – nego i tehnološki inovativnih simulacija koje glazbeniku bez ruke omogućuju što prirodniju elektroničku imitaciju zvuka konvencionalnog instrumenta – primjerice, violine. 

U trominutnom promotivnom filmu kreiranom posebno za tu prigodu, o tome govori Nicholas McCarthy, jedini pijanist bez ruke koji je diplomirao na londonskom konzervatoriju Royal College of Music. „Naša žudnja za glazbom je neizmjerna. Slušamo li je ili samo konzumiramo, ona nas individualno određuje; ona je integralni dio naše kulture“, podsjeća McCarthy. „Ipak, različite teškoće milijunima ljudi otežavaju put povratka glazbi. Korijeni problema mogu biti jednostavni, ali rješenja su u pravilu kompleksna.“ 

Brojni primjeri potvrđuju činjenicu da su rješenja već ovdje, pred nama. Dakako, zaklada kao što je OHMI – premda po mnogočemu unikatna – tek je najorganiziraniji primjer kolektivnog entuzijazma. Ona je praktična manifestacija želje da se nitko ne osjeća isključenim. Uz zajedničku energiju iskusnih glazbenika, nastavnika, profesora i sve brojnijih proizvođača posebno prilagođenih glazbala, doista sve postaje moguće.

Intuitivni instrument

Kada je Kristijan Mamić napokon otkrio RAV Vast – limeni bubanj, kako kaže – dalje je sve išlo bez teškoća. Riječ je o razmjerno novom instrumentu – sličnom takozvanom handpan bubnju – za koji nije potrebno prethodno formalno teorijsko znanje. No za optimalnu izvedbu svakako jesu potrebne obje ruke. U Kristijanovu slučaju nije riječ o posebno izrađenom i prilagođenom instrumentu, a problem druge ruke snalažljivi glazbenik rješava posebno pričvršćenom bubnjarskom palicom koja se u sviračkoj praksi pokazuje posve funkcionalnom. „Budući da sam bez prstiju, naravno da, primjerice, violinu ne bih mogao svirati. RAV je mnogo jednostavniji – zapravo ga sviram lijevim palcem i desnom bubnjarskom palicom.“ 

Dodajmo i to da je RAV školski primjer intuitivnog instrumenta koji svoje najljepše, hipnotički smirujuće zvuke odašilje kada ga svirač koristi na improvizacijski način prepuštajući se vlastitim tonovima bez unaprijed zadanih melodijskih obrazaca. Kristijan se prestao baviti profesionalnim plivanjem i posvetio se arhitekturi kao temeljnom životnom pozivu. No glazbeni impuls u njemu je ostao živ i nesuspregnut: u to će se pulski prolaznici uvjeriti i ovoga ljeta.

Neuništiva snaga glazbe

Mogu li se saksofon, klarinet ili truba svirati samo jednom rukom? Što je digitalna violina? Kako se glazba na violončelu izvodi uz pomoć proteze, ili čak stopalima? Općenito, je li moguće – i u kojoj mjeri – dizajnirati učinkovite instrumente koji su posebno prilagođeni osobama s invaliditetom, ili (još bolje) krenuti 'od nule' i osmisliti posve nova adaptirana glazbala? 

Ništa nije nemoguće. O neuništivoj snazi glazbe, o našoj gotovo svakodnevnoj ovisnosti o „organiziranim zvukovima“ – i napokon, o tome da „mi ljudi nismo ništa manje glazbena nego što smo jezična bića“ – ispisane su brojne i opširne znanstvene analize. „Budući da ni užitak niti sposobnost proizvodnje glazbenih tonova nisu, barem ne izravno, čovjeku korisni... valja ih ubrojiti među najtajanstvenije sposobnosti kojima je obdaren“, napisao je još Darwin u knjizi Podrijetlo čovjeka.

Ukratko: strast prema glazbi – potreba za njome – toliko je jaka da bez nje ne možemo. Treba li onda posebno pojašnjavati razmjere tuge i frustracije u osoba koje život posvete njezinom svakodnevnom izvođenju pa ih splet životnih okolnosti liši onoga što predstavlja intimno i profesionalno zadovoljstvo: sposobnosti sviranja, izvedbe?