Primjeri koji pomažu drugima

Emilia Jones i Troy Kotsur dobili su sjajne kritike za uloge u filmu Coda, a on je dobio i Oscar, kao prvi gluhi glumac (zvor: Wikimedia Commons)

Britanski novinar Daniel Boffey nedavno je iz Lavova izvijestio o potresnoj priči iz Ukrajine – uz hepiend. Oksana Balandina, teško ozlijeđena bolničarka stara samo 23 godine, psihički se oporavila zahvaljujući i društvenim mrežama na kojima je objavljivala proces svojeg ozdravljenja, iz dana u dan, a zadnja je bila snimka kako u bolnici pleše sa suprugom, svojim vršnjakom Viktorom Vasilivim. Prije sedam tjedana Oksana je stala na minu dok se s njime vraćala kući, a otišli su prikupiti hranu za starije susjede u njihovoj ulici u Lisičansku, gradu na istoku Ukrajine koji je na prvoj crti bojišnice.

Protiv stereotipa

Balandina je medicinska sestra na odjelu za pedijatriju, a i sama je majka dvoje djece, 5-godišnje Diane i 7-godišnjeg Ilije. Imala je sreću u nesreći: izgubila je obje noge i četiri prsta na lijevoj ruci, ali je preživjela. Vasiliv, po zanatu stolar, svjedočio je kako je u bolnici bila potpuno očajna, i da je danima vikala da želi samo umrijeti. Danas, međutim, Balandina pije kavu za van i sunča se ispred gradske bolnice u Lavovu, te kaže da se osjeća snažnijom i zahvalnom. Uvelike je to zbog podrške stranaca iz cijelog svijeta, pogotovo onom od prije tri tjedna kada je objavila video sa svojeg vjenčanja i prvog plesa u bolničkoj sobi, uz glazbu s prijenosnog računala.

„Ples me iznenadio“, kaže Oksana Balandina, i nastavlja: „Vratili smo se u bolnicu iz matičnog ureda, a volonterke u bolnici Natalia i Olesija donijele su haljinu i laptop za glazbu. Natalia je rekla: ‘Kakvo je to vjenčanje bez plesa?’ Bila je to za mene čista radost i sreća, ali onda je došla spoznaja – nisam željela da moj prvi ples bude takav.” Oksana je taj video, i još mnoge druge, objavila na društvenoj mreži TikTok kako bi dokumentirala svoj put od depresije do samouvjerenosti, i za njih dobila vrlo mnogo ohrabrujućih komentara.

Da se unatoč zdravstvenim poteškoćama može težiti uobičajenom životu, pa ga čak i dostići, pokazao je američki film CODA, premijerno prikazan prošle godine na festivalu Sundance, dobitnik mnogih nagrada. Američki filmski institut proglasio ga je jednim od deset najboljih filmova 2021, a ove je godine dobio tri Oscara, za najbolji film i najbolji adaptirani scenarij, dok je Troy Kotsur, glumac koji je gluh i u stvarnom životu, a ne samo u ovom filmu, nagrađen za najbolju sporednu mušku ulogu, postavši prvim glumcem oštećena sluha koji je dobio nagradu filmske Akademije.

CODA – što je engleski akronim za child of deaf adults, to jest dijete gluhih roditelja – spoj je drame i komedije koji je, kao remake belgijskog filma La Famille Bélier iz 2014, režirala Sian Heder. Priča prati mladu djevojku Ruby Rossi, koju glumi Emilia Jones, kako pokušava ostvariti svoje snove da postane pjevačica, a istodobno, kao jedini čujući član obitelji, nastoji roditeljima Franku i Jackie, kao i starijem bratu Leu, pomoći u njihovu ribarskom poslu. Ruby je svojevrsna izopćenica u školi zbog svoje atipične obitelji, a trpjela je i porugu kao dijete jer je neobično govorila – podražavajući govor svojih gluhih roditelja. Slijedeći svoju simpatiju, mladića Milesa koji se upisao u zbor, impulzivno se i ona pridružuje toj aktivnosti, no zbog opterećujućeg iskustva s govorom, ima napad panike kada treba pjevati pred svima. Uz strpljenje zborovođe Bernarda Villalobosa otkriva se da ima prekrasan glas te je on određuje za duet s Milesom; najprije vježbaju svatko za sebe, ali to se pokazalo lošim pa im Villalobos naređuje da probaju zajedno – no prva proba u Rubynom domu prolazi loše jer se njezini roditelji seksaju u susjednoj sobi, a budući da su gluhi, ne znaju da moraju biti tiho.

Kritike na film veoma su povoljne, pogotovo iz aspekta inkluzije. Časopis USA Today prenio je više pohvala gluhih gledatelja, napose zbog odluke da i glumci budu doista gluhi. Posebnu je pozornost privukao prikaz gluhih likova kao samodostatnih i spolno aktivnih ljudi, što je istaknuo i Delbert Whetter, potpredsjednik američke neprofitne organizacije Respect Ability: „Nakon što sam vidio toliko priča u kojima su osobe s invaliditetom prikazane kao bespomoćne, usamljene duše koje treba spasiti, osvježavajuće je vidjeti priču s gluhim likovima koji su vlasnici male tvrtke i ugledni u svojoj ribarskoj zajednici, koji su prikazani s dubinom i nijansama, a u poslu su konkurentni, pa čak i uspješniji od čujućih.“ Sara Nović, američka spisateljica, prevoditeljica i profesorica kreativnog pisanja, aktivistica za prava gluhih koja je i sama pisala o izazovima s kojima se susrela kao gluha umjetnica, također je pohvalila taj pristup: „Svidjelo mi se da su ovi likovi bili seksualna bića – gluhe osobe ili osobe s invaliditetom često su prikazane bespolno u filmovima i knjigama, a to je krajnje dosadno i netočno.“

Priča o osamostaljenju

Redateljica i scenaristica Sian Heder za film je prvo angažirala glumicu Marlee Matlin, koja je gluha od svoje druge godine života. Debitirala je na filmu glumeći Sarah Norman u romantičnoj drami Djeca manjeg Boga (Children of a Lesser God) iz 1986, kada je osvojila Oscara za najbolju glumicu – kao prva gluha glumica uopće, a također je bila i najmlađa dobitnica te nagrade do tada u toj kategoriji. Glumila je potom u nizu serija, od kojih su neke vrlo poznate, kao što je Seinfeld ili Zakon i red. Osim što je uspješna glumica, koja je 2009. dobila i svoju zvijezdu u Hollywoodu, Marlee Matlin je i istaknuta članica Nacionalne udruge gluhih. Kako je Sian Heder kasnije rekla, odabrala je Marlee Matlin da utjelovi ženu iz radničke klase kao suprotnost njezinim dotadašnjim ulogama, kada je glumila složene i otmjene likove: „Marlee je u stvarnom životu puno duhovitija i ima smisao za masne šale. U ulozi ribarove supruge otkrilo se mnogo elemenata njezine osobnosti koji su se dobro uklopili u tu ulogu.“

Oksana Balandina kaže da je odlučna obnoviti svoj život i nastaviti karijeru u medicini

Financijeri filma, međutim, nisu bili skloni tome da i drugi glumci osim Marlee budu gluhi, no Heder je zaprijetila da će odustati od projekta pa su popustili. Marlee Matlin je iskoristila svoje veze s Deaf West Theaterom u Los Angelesu kako bi pomogla Heder da pronađe još gluhih glumaca pa su tako došle i do Troya Kotsura koji je ondje glumio baš ribara i oca; Daniel Durant bio se javio na audiciju, a sretna je okolnost bila da su se sve troje već poznavali s rada na, ni više ni manje, mjuziklu u produkciji Deaf West Theatera. 

CODA je zapravo priča o osamostaljenju. Ruby Rossi mora naći svoj životni put, ostvariti se kao pjevačica i upisati prestižno sveučilište – a da bi to mogla, mora se odvojiti od svoje obitelji za koju osjeća da joj je dužna pomagati; no i njezina se obitelj mora odvojiti od nje. Budući da ne čuju, njezini roditelji trebaju njezinu svakodnevnu pomoć u radu, odnosno, kada je ne dobiju – zbog toga što nisu reagirali na zvučna upozorenja obalne straže i stoga završili na sudu – upadaju u nevolje. No na kraju se i jedni i drugi emancipiraju i nađu svoju autentičnu egzistenciju, dakako ne sami, već uz pomoć obitelji i prijatelja. Oksana Balandina i Viktor Vasiliv također odlaze u novi život – trenutačno čekaju da ona pođe na rehabilitaciju u specijaliziranu bolnicu negdje u Europskoj Uniji. Sjećanje na taj dan i nesigurnost današnjeg života u Ukrajini teško je preboljeti, kaže par. 

„Vraćali smo se kući, a iza našeg vrta je potok pa smo htjeli prečicom“, kaže Oksana Balandina. „Put smo jako dobro poznavali. Ja sam bila ispred, a moj muž iza, i vidjela sam da je blizu nas granata. Okrenula sam se Viktoru, viknula: 'Dušo, vidi!' Pogledao me, a ja sam odjednom poletjela u zrak. Čula sam jaku eksploziju, a kada sam pogledala noge, nije ih bilo. Samo kosti.” Viktor je dotrčao do nje, ali uhvatila ga je panika, kaže Balandina. „Pomislio sam da je gotovo”, prisjeća se. „A onda se počela micati i povikala mi je da pozovem hitnu. No nisu se zbog mina usudili približiti pa smo je njezin očuh, jedan prijatelj i ja odnijeli do kola hitne pomoći. Oksana je, unatoč šoku, bila zadužena za sve. Ona mi je rekla da pozovem hitnu i zatim je pomogla bolničarki.” Balandina se toga jasno sjeća: „Bolničarka je bila mlada i neiskusna koja nikada nije vidjela ništa slično. Ja sam joj pomogla jer sam bolje poznavala vene. Tražila sam kisik, ali ga nisu imali. Kada smo došli u bolnicu, ugledala sam mamu. Povikala sam 'Mama' i izgubila svijest.”

Ne smije se odustati

Pribranost je, nažalost, mladu stradalnicu napustila nakon operacije. Kada je anestezija popustila i kada je došla k sebi, slomila se: „Nije bilo ničega. Bila sam u panici, nisam htjela živjeti, nisam htjela da me moja djeca vide ovakvu.” Viktor dodaje: „Bila je jako depresivna – vikala je da ne želi živjeti. Ali u Dnjepru su bili nevjerojatni liječnici za rehabilitaciju. Inspirirali su Oksanu. A onda je počela voditi online dnevnik na TikToku, za koji je dobivala sve više i više ohrabrujućih reakcija. „Nisam htjela biti popularna“, kaže Oksana, „samo sam htjela dokumentirati proces oporavka i kako ide rehabilitacija, i kako ću kasnije, kada dobijem protezu, učiti hodati.“ 

Viktor dodaje: „Pomaže joj. Kad god ima minutu, pokušava pročitati komentare na svoje videozapise. I onda se smiješi, sretnija je.” Oksana Balandina kaže da je odlučna obnoviti svoj život i nastaviti svoju karijeru u medicini – na području rehabilitacije: „I da svojim primjerom pokažem drugima da se ne smije odustati, da je sve moguće i da treba nastaviti živjeti bez obzira na sve.”