Gdje je granica življenja i kukanja

Na njezinom radnom stolu u zagrebačkom studentskom domu u Cvjetnom naselju – samo knjige. More knjiga. Lijeganje i buđenje s literaturom. Tako je najbolje. I najljepše. Suživot s koricama usvojila je kao prirodnu simbiozu i teško je zamisliti drugačije dane.

Andrea Divić rođena je s cerebralnom paralizom u Zagrebu 1992. godine. Dijete je poginuloga hrvatskoga branitelja Adama i majke Borke. Odrasla je u mjestašcu Šumetlica nedaleko od Nove Gradiške. Nakon osnovne škole i gimnazije iz čiste je ljubavi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala studij kroatistike i anglistike. Njezina želja da se bavi knjigama, jezicima i njihovim manifestacijama uskoro će biti ostvarena obranom diplomskih radova. Kako je čitateljska predanost prerasla u praktičan rad tijekom studiranja, a mlada buduća profesorica otišla u knjige i kazalište, također je zanimljiva priča.

Andrea Divić uspješno se uključila u kulturu i ne želi biti svrstana ni u jednu ladicu (Privatna arhiva)

Dobri mentori

„Imala sam sreću slušati kolegije kod profesorice Julijane Matanović koja me povezala s kolegom joj književnikom Mirom Gavranom. Pisanje osvrta o knjigama nadovezalo se na ljubav prema kazalištu. Započela sam na prvoj stubi, sada sam otprilike na jedanaestoj. Tek mi je uredništvo, primjerice, pomoglo da uvidim čemu sve te sintakse i stilistike. Idealno bi bilo sve ljubavi spojiti u jedno, a dobri su mentori strašno važni“, slikovito pripovijeda mlada urednica i autorica na portalu Cro-kultura koji od pokretanja prije pet godina obrađuje novosti s hrvatske kulturne scene, od književnosti, likovnosti, glazbe, kazališta, mladih u kulturi i aktualnosti. Andrea često tematizira djela koja nisu dijelom prevladavajuće struje ili, jednostavno, marketinški manje promoviranije naslove. U svakoj knjizi traži emociju, točnije ono što će posebno dotaknuti i nju i druge potencijalne čitateljice i čitatelje. Ali, i tu postoji jedno ali. Osvješćuje ga što se više približava kraju studija.

„Važno je okrenuti se interdisciplinarnosti. Kod nas se odvaja jezik od književnosti, književnost od kazališta, kazalište od znanosti, znanost od umjetnosti, a sve je iznimno povezano i isprepleteno. Zanima me finoća tih niti i kako se mogu isprepletati da sve postane skladnom cjelinom“, istaknula je naša sugovornica čije radove mogu pročitati svi posjetitelji portala. Ono što odlikuje ovu novinarku jest i prilagodba mediju pa tako tekstove na mrežnom portalu piše kratko i jasno, neopterećena strukovnim metajezikom kojim bi itekako spretno mogla baratati kada bi željela pokazati načitanost i nadmoćnost prema čitateljstvu. No tada bismo govorili o znanstvenom radu, a ne o književnoj kritici, i to je ono što oplemenjuje kritičarski rast Andreje Divić. 

Za spomenuti portal piše osvrte svaki tjedan, a poprati i druga zbivanja koliko joj to obveze dopuste. No njezin rukopis primjetan je već godinama u književnim krugovima. Susretljivost, srdačnost, ali i kritičnost urednice Divić prepoznata je kao sve rjeđa vrednota pa književnici raznih naraštaja rado žele čuti Andreino mišljenje. Ne čudi što je tražena predstavljačica književnih djela, a svakom autoru i naslovu pristupa s dužnom pozornošću, neopterećena ranijom biografijom ili podrazumijevanjem zacrtanih kanonskih istina. Svakom tekstu pristupa poštujući dostojanstvo osobe i nikada ne nastupa ad hominem. O kvaliteti napisanoga može se i treba raspravljati.

„Portal može biti platformom gdje se književnim osvrtima približavaju likovi iz zanimljivih djela, posebice onih koja opisuju sve što je drugačije. U stvarnosti ta drugačijost može biti intenzivna i katkad bolna, a književnost može pomoći u shvaćanju“, napominje Andrea uz osmijeh. Surađivala je i na projektu Smiling Depression (Nasmijana depresija) mladoga Empiria Teatra, koji progovara o depresiji, o ranjivosti, o očekivanjima i njihovom neispunjenju te o tome do čega sve osjećaj da nisi kao drugi iz raznih razloga može dovesti. Važno je da se progovara o raznim temama, jer bez diskusije – nema ni inkluzije.

Promicanje inkluzije

Sretna je što postoji niz područja na kojima se može promovirati inkluzija, a glasnoća i jasnoća u svrhu produktivnosti i učinkovitosti – dobrodošle su. „Katkad imam dojam da bi pojedinci i ovce i novce. Primjer iz života: bili smo na pregledu za studentski dom i jedna je kolegica, koja inače izražava nezadovoljstvo da ju se promatra samo kao osobu s invaliditetom, prva naglasila kako osobe s invaliditetom imaju prednost. Ako težimo inkluziji, nitko neće vikati: 'Osobe s invaliditetom imaju prednost!' Naprotiv, sjest će i čekati, s društvom, literaturom. S druge strane, potrebno je prilagoditi neke stvari, ali tada je prilagodba tehnička – i ja bih voljela da su svugdje na stubama rukohvati. No neću se junačiti pa pasti nasred stubišta i samosažalijevati se. Zamolit ću nekoga da mi da ruku. I do nas je da mi sami razlučimo gdje je granica kukanja i sažaljenja, a gdje počinje 'normalan život'. Potrebno je odlučiti se i onda djelovati“, iskreno pripovijeda iz vlastitoga iskustva, ne bježeći od svakodnevnih problema s kojima se susreće u studentskoj i radnoj okolini. 

„Često zna biti problem pristup kulturnim institucijama. Većina zgrada ima rampe, mogu se montirati, kao primjerice u Maloj sceni ili Mimari, HNK ima rampe koje mogu biti strme, KD Vatroslav Lisinski je, recimo, posve prilagođen, dok se u Malu dvoranu Pogona Jedinstvo može isključivo stubama, kao i u promocijski prostor u Muzeju za umjetnost i obrt. Kerempuh je vrlo nezgodan jer se moraju otvarati donja široka vrata, što pogotovo zimi zna biti nespretno. Ako će netko i nositi stubama, potrebno je znati kako. Dakle, edukacija i inkluzija idu ruku pod ruku. Ipak, arhitektonska barijera je prva asocijacija, iako se uz ljubazno osoblje sve izvede“, strpljivo je navela pozivajući kazališne i druge institucije da još snažnije obrate pozornost na svoju prostornu pristupačnost osobama s invaliditetom.

„Da bi se moglo uopće izići igdje, važno je krenuti iz kuće. Roditelji, u mojem slučaju mama, su ona prva stuba za izlazak koja te oblikuje. Važno je pristupiti temi drugačijosti na pravi način. Važno je da se naučimo nositi s vlastitim tijelom ili podrijetlom na pravi način, onda je sve lakše, pa i zaroniti u svijet umjetnosti, kaotičan i sam po sebi, a kamoli kada je i tvoj vlastiti životni put neobičan“, ističe Andrea Divić. „Uz obitelj, i medicinska stručna pomoć je neophodna, ako je potrebna. Imala sam tu sreću da sam imala izvrsnog ortopeda, a moj mi je fizijatar i dan-danas sigurnost i podrška. Stekneš i obitelj i iskustvo i znanje uz to svoje stanje. Bez rada na sebi i podrške nema ni napretka.“ 

Iako s onog radnog stola čita sve što joj dođe pod ruku, dakako da je osjetljivija na djela koja tematiziraju sve joj ono tako blisko i poznato. „Postoje brojna djela koja se dotiču kako invaliditeta tako i autizma, i nacionalnih manjina, i nekih intimnijih problema o kojima se ne govori često. Miro Gavran i njegov Zaboravljeni sin, Lada Vukić i roman Specijalna potreba, Jelena Kastaneti i roman Živjeti koji govori o gubitku, Marko Gregur i Mogla bi se zvati Leda, roman koji govori o neplodnosti. Treba li uopće isticati Kristiana Novaka i roman Ciganin, ali najljepši? Moram istaknuti i svjež roman Branke Primorac Suze male Miljenke – toplo, s ljubavlju, djeci shvatljivo napisan, a pogađa u srž borbe s tjelesnim invaliditetom. Ono što vrijedi u književnosti, vrijedi i u javi: poželjno je ukloniti stereotipe o osobama s invaliditetom, baš kao i kod nacionalnih manjina. Važno je da društvo prestane povezivati drugačijost s intelektualnom potkapacitiranošću“, navela je Andrea Divić osnovne pretpostavke za snažniju inkluzivnost u Hrvatskoj.

Otvorenost je ključ

„Poznat mi je slučaj djevojke koja nije mogla dovršiti studij geografije jer – kako će netko tko ima problem s vidom u znanost? Znam i za nekoliko slučajeva općeg čuđenja jer Romi idu na fakultet. I sama sam slušala komentare o tome kako ću se ja baviti kazalištem kada se treba penjati po stubama. Ta se percepcija mora mijenjati jer stvarno kada ima volje, ima i načina. Nema prave inkluzije bez shvaćanja da svaka osoba s invaliditetom zna tražiti pomoć ako joj je potrebna, da ljudi iz marginaliziranih skupina imaju volju iz njih iskoračiti. Otvorenost je ključ. Ako nema razgovora, nema ni rezultata!“ podsjetila je urednica portala Cro-kultura.

Živimo u vremenu kada je teško pretpostaviti sljedeće buđenje, kamoli dugogodišnje planove. No Andrea vjeruje da će doći vrijeme kada ionako marginalizirane skupine nitko neće dodatno stavljati u ladice te da će još više osoba s invaliditetom biti vidljivijim sudionicima u znanosti i umjetnosti. Zanimljivo, ona hrpa na njezinom stolu nimalo se ne smanjuje. Izazov je. Novi naslov smjenjuje stari, nema kraja čitanju. I pisanju. Neka tako i ostane; knjiga i predstava, a i projekata je još mnogo, s vjerom da će svijet još trebati kritičare i kritičarke. O profesorima i profesoricama da i ne govorimo. 

Najbolje iz kulture

Portal Cro-kultura nastojati upoznati javnost s ponajboljim dosezima u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Portal ima stalne rubrike: književnost, kazalište, glazba, likovnost te mladi u kulturi. Donosi najave značajnih kulturnih događanja na području cijele Hrvatske.