Inkluzija 35

Inkluzija

NAŠA TEMA – KAZALIŠTE

Želimo povećati vidljivost i razbiti predrasude

Piše Petra Miočić Mandić, Snimila Nada Zgank

Premijera predstave Crna vuna na sceni Hrvatskog kulturnog doma u Rijeci, koja spaja umjetničku estetiku i socijalnu osjetljivost, održana je pred rasprodanim gledalištem


Riječki Koleketiv Igralke uspješno je postavio priču o ljudima s ruba društva na kazališne daske

U Hrvatskoj gotovo da i nema izvedbenih praksi kojima se ističu pripadnici inače od kazališne pozornice prilično udaljenih društvenih skupina. Time veću težinu ima umjetnički rad Sendi Bakotić, Ane Marije Brđamović, Anje Sabol i Vande Velagić, četiriju profesionalnih glumica čiji rad, snaga i kreativna energija stoje iza riječkog Kolektiva Igralke. Iz slovenskog jezika posuđen izraz za glumicu iz naziva njihove skupine navodi na promišljanje scenskog čina kao igre, zabave, nečeg opuštenog i lepršavog. I on sve to za ove četiri diplomantice studija Gluma i mediji pri riječkoj Akademiji primijenjene umjetnosti sigurno i jest čime se nimalo ne umanjuje urgentnost tema, i još više načina na koje o njima progovaraju.

Kazalište potlačenih

U fokus riječke kulturne scene postavljene su još u prosincu 2020, kada je njihova predstava Bakice, u koprodukciji s riječkim Savezom udruga Molekula i ljubljanskim kulturno-umjetničkim društvom Transformator, u sklopu riječkog EPK projekta postavljena kao umjetnički odgovor na sve vidljiviju pojavu siromaštva, napose onog ženskog, pojačanog dobnim kriterijem. Premijera njihove nove predstave Crna vuna – savjetnica za dramaturgiju i režiju je Olja Lozica – održana je 5. travnja na sceni Hrvatskog kulturnog doma pred rasprodanim gledalištem, a isto se dogodilo i na repriznoj izvedbi 11. travnja. Crna vuna iz naslova predstave simbol je odbačenosti i nevidljivosti na dvjema razinama; na prvoj je to referenca na crnu ovcu, vune manje vrijedne od one bijelih ovaca već samim time što je nemoguće bojanjem ju pretvoriti u neku drugu boju, a na drugoj razini, još uže povezanoj s kontekstom događanja na pozornici – i u životima protagonista – ona je metafora noći, često jedinog ogrtača, plašta nevidljivosti kojeg s prvim mrakom navlače osobe čija kuća, riječima iz naslovne pjesme Damira Urbana, „ide na leđa“.

Iako su o njoj i ranije promišljale, na ideju o predstavi s tematiziranjem beskućništva, govori Ana Marija Brđamović, nisu došle samostalno. Po postavljanju predstave Bakice, Grad Rijeka pozvao ih je na suradnju u sklopu projekta Novi put – razvoj inovativnog programa socijalnog uključivanja beskućnika, no sve što se nakon toga odvijalo bio je proizvod njihove međusobne umjetničke sinergije i razmjene ideja sa štićenicima Udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe OAZA. „S njima smo se i njihovom voditeljicom Dajanom Lukač upoznali još za rada na prijašnjoj predstavi, kada smo organizirale javnu kuhinju i za štićenike pripremile kuharicu s nutritivno vrijednim, a povoljnim jelima i održale radionicu kazališta potlačenih“, prisjeća se Vanda Velagić.

Anđelko Bajčić: ‘Mi samo želimo da nas se čuje, mi vapimo za time’

Crna vuna je, dakle, bila logičan nastavak suradnje. Ipak, ono što se danas na pozornici odvija kao „krajnji rezultat“ nitko na početku suradnje ne bi mogao nazvati očekivanim. Jedini projektom zadan uvjet bio je da se osobe s iskustvom ili u riziku od beskućništva na neki način uključi u kazalište, ali, reći će Ana Marija Brđamović, „budući da nas zanima istina, odlučile smo da ćemo raditi ondje gdje je problem“.


Nakon predstave Bakice gledatelji su kazali glumicama kako sad i oni odvajaju plastiku

A budući da istinu i autentičnost postavljaju na prvo mjesto, Igralke su se odlučile povući s pozornice i središnje mjesto prepustiti osobama koje, slikovito kažu, kroz to iskustvo dišu. Na sceni su se tako, publici prenoseći vlastite životne pozicije, našli naturščici Anđelko Bajčić, Divna Šainović, Svetlana Kukuljan i Zlatko Knežević. Otvaranje prostora i davanje glasa pripadnicima marginalizirane ili ranjive društvene skupine posebno je važno znamo li da su u medijima često prikazivane posredno, kroz razgovor s pravobraniteljem ili kakvim drugim stručnjakom iz predmetnog područja. „A mi samo želimo da nas se čuje“, govori Anđelko Bajčić, „mi zapravo vapimo za time. To vrijedi za sve marginalizirane skupine, ali rijetko kada se dogodi nešto konkretno“. Njegova priča jedan je od četiriju rukavaca, puteva prema gubitku jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na stanovanje. Divnu je na njega odvela bolest, Svetlanu i Anđelka promjena životnih okolnosti, a Zlatko se našao u vrtložnoj borbi s birokracijom i sustavom. „Upravo nam je to bio cilj prikazati“, ističe Vanda Velagić. „Svatko od njih, naravno, ima mnogo veću životnu priču od one prikazane na pozornici, mi smo odabrali detalje, natruhe kroz koje se nazire cjelokupna slika. Ali nije nam bio cilj o tome govoriti patetičnim tonom ili banalizirati priču. Štoviše, govoreći o sudbinama pojedinaca, željele smo ukazati na neuralgične točke društva.“


Glumice čiji rad, snaga i kreativna energija stoje iza riječkog Kolektiva Igralke

Dodaje kako ih je na koncipiranje predstave ponukalo i jedno neispunjeno predizborno obećanje. „Govorimo o socijalnoj pomoći koja sada iznosi 800 kuna. Bilo je rečeno da će njezin iznos porasti na 1500 kuna, no to se nije dogodilo. Sada se govori o povećanju na 1000 kuna, ali što to znači u trenutku inflacije?“ Žele, kažu, navesti ljude da se zapitaju kako je to preživjeti mjesec s 800 kuna. Još više, žele u njima osvijestiti činjenicu da se beskućništvo ne događa „nekome drugome“.

Svi su ponosni

„Dovoljno je dobiti otkaz, biti bez primanja dva mjeseca. Za osobe u podstanarstvu to znači dva mjeseca neplaćenih stanarina, što je dovoljno da vam stanodavac otkaže najam i vi ste na ulici“, podsjeća Ana Marija Brđamović. Nadaju se, stoga, kako će njihova predstava pridonijeti dokidanju predrasude da su beskućnici „sami krivi“ za svoju poziciju. Tome se nada i Anđelko Bajčić. „Moja priča može poslužiti kao dobar primjer mladima. Svakome tko želi slušati, zapravo. Jer ja sam imao sve u životu i odlučio sam to ostaviti kako bih slijedio vlastite izbore.“ Ipak, priznaje da mu nije bilo lako stati pred publiku; on jedini među sudionicima u predstavi ne govori, već se njegova priča iznosi snimljenim materijalom i kombinacijom svjetla i pokreta na pozornici. „Bojao sam se treme, u početku nisam bio siguran niti oko iznošenja svoje priče jer moja obitelj živi na Krku i nisam ih htio povrijediti. Postavio sam se zaštitnički, ali onda sam shvatio da je ovo moj život i da se ne mogu sramiti nečega što me izgradilo u osobu kakva danas jesam. Na kraju mi je i mama bila na jednoj predstavi. Ona je ponosna, a na ono što smo postigli, preponosan sam i ja.“

Ana Marija Brđamović: ‘Apsurd je što smo spremni na apsurd’

Zadovoljstvo uspjehom svojih, u šali kažu, najboljih učenika ne kriju niti Igralke. S druge strane, zadovoljne ne mogu biti apsurdima na koje su, pripremajući se i istražujući za predstavu, naišle. Ana Marija Brđamović jednostavno sumira da je „apsurd što smo spremni na apsurd“, no iza toga jednostavnog zaključka sijaset je nelogičnosti. Ponajprije, zadnjim je popisom stanovništva utvrđeno kako u Hrvatskoj postoji milijun stambenih jedinica više nego kućanstava, stambeni prostori u gradovima zjape prazni, cijeli se gradovi pretvaraju u pozornice duhova, a 2000 ljudi (prema službenim podacima), odnosno njih čak 10.000 (prema neslužbenima) borave pod vedrim nebom. Slično je i s Rijekom, u predstavi se naglasak postavlja na Dom željezničara, betonskog mastodonta koji zjapi prazan, a mogao bi biti pravi primjer javno-privatnog partnerstva i društvene uključivosti.


Predstava pokazuje da je lako postati beskućnik - dovoljno je dobiti otkaz i biti bez primanja dva mjeseca

Osim pitanja prostora, najvećim apsurdom vide tromost birokratskog sustava, slab pristup informacijama i hvatanje u kovitlac pravnih zavrzlama. Kao primjer tome, Vanda Velagić ističe drugog sudionika predstave, Zlatka, koji je, da bi mogao ostvariti pravo na socijalnu pomoć, morao državi prepisati vlasništvo nad naslijeđenom šumom u Slavoniji i prodati dionicu vrijednu 28 kuna. „Prodaja ga je stajala 48 kuna pa ne možemo govoriti o zaradi, no to je bio uvjet za ostvarivanje prava na pomoć za koju je uvijek nedostajao neki papir ili se pojavljivao kakav drugi nevjerojatan problem poput onog da za ostvarivanje socijalnih prava treba imati osobni dokument. Za posjedovanje osobnog dokumenta treba imati adresu prebivališta, što beskućnici nemaju. Tek se od 2011. mogu prijaviti na adresu Centra za socijalnu skrb ili Prihvatilišta, no i ta im je informacija slabo dostupna“, ne bez gorčine nabraja Velagić.


Crna vuna je priča o četiri sudbine ljudi na rubu siromaštva

Kao pravi glumci

Gluhoća birokratskog aparata jedan je od razloga njihovog neposustajanja u radu na angažiranoj umjetnosti, čijim rezultatom žele vidjeti promjene u malim zajednicama. Nakon predstave Bakice, govore, mnogi su im gledatelji kazali kako sada i oni odvajaju plastiku i ne bacaju je u kante za mješoviti otpad. „I mi tim ženama želimo nešto vratiti, a ono što njima treba su vidljivost i novac. Stoga na svakoj izvedbi prodajemo programsku knjižicu, a taj novac dajemo „bakicama“, kao honorar za to što su s nama podijelile svoje priče. Što želimo postići s Crnom vunom? Želimo povećati vidljivost i razbiti predrasude, ali više od svega, za nas i njih, želimo nastaviti druženje, igrati predstavu u kontinuitetu, odlaziti na gostovanja. Želimo da oni mogu nastaviti raditi na sebi i da osjete pljesak različitih publika. Kao pravi glumci.“

Sudbine na rubu siromaštva

U predstavi Bakice Igralke prikupile i predstavile iskustva žena starije životne dobi čija egzistencija većim dijelom ovisi o prikupljanju plastične ambalaže odbačene na riječkim ulicama. Osim momenta socijalnog osvješćivanja, predstava je i estetski vrijedna, a o njezinoj umjetničkoj kvaliteti govori i to što je komad o četirima sudbinama na rubu siromaštva u jakoj konkurenciji od 357 komada iz 61 europske zemlje, selektiran kao jedan od pet projekata koji će, od 9. do 20. svibnja, biti prikazani na berlinskom Theatertreffen-Stückemarkt.

Inkluzija 35

35 - 5. svibnja 2022. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak