Uz Svjetski dan slobode medija 3. svibnja

Interes javnosti za novostima stvara veliki pritisak na medijske djelatnike, a u toj konkurenciji često se i izmišlja i manipulira kako bi se došlo do publike (Izvor: Pixabay)

Zaštita slobode govora i informiranja u suvremenom je svijetu visoko na ljestvici vrednota društva i zajednice. Barem deklarativno, pa čak i u zemljama koje ne bismo mogli nazvati demokratskima, svi (ajde, dobro, gotovo svi) će stati na stranu novinara i medija i štititi njihovo pravo na pristup informacijama koje su istinite i važne te služe općem dobru društva, a oni ih prenose publici. I zato se od 1993. godine – kada je Glavna skupština Ujedinjenih naroda na poticaj UNESCO-a proglasila Svjetski dan slobode medija – 3. svibnja podsjećamo na važnost promoviranja i podizanja svijesti o značenju slobode izražavanja i informiranja te neovisnosti novinara i medija. Na taj se dan, na žalost, najčešće ipak prisjećamo onih koji su izgubili svoj život radeći svoj posao ili su u zatvorima ili izloženi raznim pritiscima i cenzuri. Na taj dan – barem simbolički – na raznim se forumima govori o činjenici da bez slobodnih medija nema ni demokracije ni pluralizma, jer nam slobodni novinari jamče transparentnost u postupanju i djelovanju (bilo političkih bilo gospodarskih moćnika, bilo krojača kulturnih politika), odgovornost za učinjeno i vladavinu prava na svim područjima ljudskoga djelovanja.

Mladi se informiraju skoro isključivo preko društvenih mreža, što znači da su puno podložniji različitim dezinformacijama i lažnim vijestima (Izvor: Pixabay)

U tom kontekstu i u toj prigodi pratim što na taj dan poduzimaju sva tri novinarska udruženja koja djeluju u našoj zemlji: Hrvatsko novinarsko društvo (HND), Hrvatski novinari i publicisti (HNIP) i Hrvatsko društvo katoličkih novinara (HDKN). Na postojanje tih triju strukovnih udruženja ne gledam (samo) kao na „podjelu unutar struke“, već kao na (još jednu) mogućnost: mogućnost koja je dana svakome novinaru – koji to želi – da se slobodno (pa o slobodi novinara i medija je upravo riječ!) odluči u kojem će strukovnom udruženju djelovati i najbolje ostvarivati svoje profesionalne interese. No, od svih se njih u javnosti očekuje (možda bi skromnije bilo reći da ja to idealistički očekujem) da jednakom snagom štite pravo na slobodu informiranja svakoga novinara, bez obzira kojem od udruženja taj novinar pripadao. Dakako, ako profesionalno, savjesno i etički – u skladu s postulatima deontologije struke – obavlja svoj novinarski posao koji je i zbog ubrzane digitalizacije i brzog tehnološkog razvoja sve složeniji, zamršeniji i teži. Možda i teži nego što je bio nekada, jer su danas novinari prisiljeni „trčati“ za vijestima – od (nepouzdanog) izvora do izvora, od društvenih mreža do raznih portala koji objavljuju neprovjerene informacije – a neki su i prisiljeni „stvarati“ vijesti i tako ulaziti u mračno područje onoga što medijima javnost, pa i sama struka, najviše zamjera, a to je da izmisle, da „proizvedu“ (kao da rade u tvornici) događaj, umjesto da s njega izvijeste. Zato povjerenje u novinare i medije iz godine u godinu pada.

Novinarstvo pod digitalnom opsadom

Ove su godine UNESCO i Republika Urugvaj od 2. do 5. svibnja 2022. bili domaćini godišnje globalne konferencije u povodu Svjetskog dana slobode medija u hibridnom formatu u gradu Punta Del Este u Urugvaju. Tema te konferencije bila je Novinarstvo pod digitalnom opsadom (Journalism under digital siege) i raspravljalo se upravo o utjecaju digitalnog doba na slobodu izražavanja, sigurnost novinara, pristup informacijama i privatnost. Raspravljalo se i o povjerenju publike u medije i novinare. Kako se u najavi ističe na mrežnim stranicama UNESCO-a, „Svjetski dan slobode medija 2022. ponovno će ujediniti relevantne dionike kao što su kreatori politika, novinari, predstavnici medija, aktivisti, menadžeri za kibernetičku sigurnost i pravni stručnjaci kako bi istražili ta pitanja i razvili konkretna rješenja za rješavanje prijetnji koje predstavlja povećani nadzor slobode i privatnosti medija.“ U središtu su pozornosti povezani izazovi održivosti medija u digitalnim vremenima i prijetnje povjerenju javnosti koje se pojavljuju zbog nadzora i digitalno posredovanih napada na novinare, te posljedice svega toga na povjerenje javnosti u digitalne komunikacije.

A to povjerenje publike u medije i novinare, rekli smo već, kontinuirano pada. Pokazalo je to i istraživanje koje su proveli znanstvenici s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u projektu Jourlab – Istraživački novinarski laboratorij: Vjerodostojnost medija kroz kulturu eksperimenta i inovacije u redakcijama. Rezultati su predstavljeni 16. lipnja 2021, a govore o tome da publika od medija „očekuje bolji i kvalitetniji sadržaj, žele da mediji opišu pozadinu priče te da teme prate kontinuirano. Sadržajem koji sada svakodnevno nalaze u medijima nisu zadovoljni, većim dijelom mu ne vjeruju te ga posljedično dio publike izbjegava. Štoviše, može se zaključiti da se negativan odnos prema politici i političkom sustavu preslikava na odnos publike prema medijima te građani koji ne vjeruju političarima ne vjeruju ni novinarima – što ukazuje na to da se na novinare gleda kao na dio iste medijsko-političke elite“, piše u priopćenju istraživačkoga tima, čime se novinarima na žalost jasno poručuje da ih se smatra dijelom (sve teže prihvatljive) elite.

Novinarski posao zbog ubrzane digitalizacije i brzog tehnološkog razvoja sve je složeniji, zamršeniji i teži. Možda i teži nego što je bio nekada, jer su danas novinari prisiljeni „trčati“ za vijestima – od (nepouzdanog) izvora do izvora, od društvenih mreža do raznih portala koji objavljuju neprovjerene informacije

 To anketno istraživanje provedeno u prosincu 2020. godine na reprezentativnom uzorku od 1009 ispitanika pokazalo je da se najveći broj svakodnevno informira putem televizije, a slijede internetski portali, društvene mreže, radio, dnevni tisak te tjednici i magazini. Voditeljica projekta Tena Perišin rekla je da podaci pokazuju da, kada je riječ o povjerenju u profesije, najviše građana, čak 82,1 posto, vjeruje medicinskim sestrama, dok samo 6 posto vjeruje političarima. Novinari, kojima vjeruje četvrtina građana, nalaze se na sredini od 16 navedenih profesija i institucija. Treba istaknuti i da 60,4 posto ispitanika smatra kako bi svaki novinar i urednik morao imati licencu za obavljanje posla, a 72,5 posto ispitanika smatra da se novinari u svojem radu moraju pridržavati etičkih kodeksa.

Zašto građani izbjegavaju medije?

Međutim, istraživanje je pokazalo da građani izbjegavaju medije. „Glavni razlog zašto građani nekada svjesno, a nekada nesvjesno izbjegavaju vijesti jest to što misle da su previše negativne te da potiču svađe i napetosti u društvu. To najviše misle mladi između 18 i 30 godina. Također, građani zamjeraju medijima da se ne bave temama koje su njima osobno važne i zato su im nezanimljivije. Tako opet najviše misle mladi, a to govori da hrvatski mediji pri kreiranju sadržaja i informiranju ne uzimaju u obzir što je njihovoj najmlađoj publici važno i do čega im je stalo“, istaknula je suradnica na projektu Petra Kovačević te je dodala kako građani od medija očekuju da se više čuje njihov glas, kao i da mediji postanu svjesniji tema koje su njima doista važne. Publika nije bila zadovoljna ni vijestima u doba pandemije, navela je suradnica na projektu Stela Lechpammer: „Manje od 1 posto građana izjasnilo se da u potpunosti vjeruje informacijama o bolesti COVID-19 koje pročitaju na internetskim portalima, a situacija je tek malo bolja kada je riječ o društvenim mrežama (1,7 posto), dnevnom tisku (1,5 posto) te komercijalnoj televiziji (3,3 posto) i javnoj televiziji (5,1 posto).“ „Ovo je tek vrh sante leda našeg istraživanja, u sklopu projekta će se analizirati i medijski sadržaj te će biti provedeni intervjui s medijskim djelatnicima kako bi se dobila cjelovita slika“, rekao je istraživač Igor Kanižaj.

Neki su novinari prisiljeni „stvarati“ vijesti i tako ulaziti u mračno područje onoga što medijima javnost, pa i sama struka, najviše zamjera, a to je da izmisle, da „proizvedu“ događaj, umjesto da s njega izvijeste

Jedan, ijedan, nijedan

Na kraju, da dođem i do dijela naslova ovoga priloga: Jedan, ijedan, nijedan? Je li dovoljan (samo) jedan dan snažnijeg podsjećanja na slobodu novinara i medija? Ili bismo pitanje mogli postaviti i ovako: treba li nam i taj jedan dan podsjećanja, ako će sutra sve biti po starom? Ako će se novinarima i medijima i dalje kršiti prava, sprječavati pristup informacijama, ugrožavati životi? Ako će mediji u očima publike i dalje biti nevjerodostojni i ako publika u njih i dalje neće imati povjerenja? Čini mi se ispravnim zaključiti: bolje i taj jedan nego nijedan. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog onih koji još uvijek časno, pa i po cijenu života, pišu i izvještavaju, bilježe i snimaju, svjedočeći da je novinarstvo još uvijek oslonjeno na slobodu u odgovornosti za svakoga člana naše ljudske zajednice, gdje god da živi. I da zaslužuje povjerenje publike. Ne možemo ih sve poimence nabrojiti, ali možemo iznijeti barem grubi i apersonalni podatak da je u svijetu prema izvještaju Svjetskog novinarskog saveza (International federation of journalists) u 2021. ubijeno 45 novinara, a od 1991. čak 2721. Upozoravam: ovo nisu brojke. Ovo su ljudi. Iza svakoga broja stoji – ubijen čovjek, novinar. A drago bi mi bilo zaključiti: bolje da nije ubijen nijedan nego ijedan. Pa da sljedeće godine, u nekom mediju, uz taj jedan – Svjetski dan slobode medija – pročitamo kako u svijetu nije ubijen nijedan novinar.

NIZ IZAZOVA

Svjetski dan slobode medija obilježava se svake godine 3. svibnja od 1993, kada ga je proglasila Glavna skupština Ujedinjenih naroda. Cilj obilježavanja tog dana, koji okuplja medijske profesionalce, koji potom procjenjuju stanje slobode medija i raspravljaju o mogućnostima za rješavanje brojnih izazova, jest podizanje svijesti o važnosti medijskih sloboda i njezinih temeljnih načela. Obilježava se na godišnjicu Windhoeške deklaracije, izjave o principima slobodnih medija koju je sastavila skupina afričkih novinara 1991. u Windhoeku, u Namibiji, s jedinstvenom vizijom – zaštititi temeljna prava slobodnog tiska.