Kultura je lakmus papir

Binocular teatar, koji vodi Borna Armanini, ima za sobom tristotinjak izvedbi, a specijalizirali su se za komediju (Doringo Photography)

Projekt Smijeh kao lijek nastao je u suradnji Binocular teatra, Doma za starije Centar i Kulturnog centra Napredak, a cilj mu je jačanje mentalnih, emotivnih, kreativnih, socijalnih i zdravstvenih kapaciteta osoba starije životne dobi. Financiran je sredstvima Europskog socijalnog fonda i služi kao mjera kojom Europska Unija potiče organizacije civilnog društva da podignu razinu kvalitete života umirovljenika kao ugroženoj skupini građana. Dakle, korisnici ovoga projekta su umirovljenici i sve aktivnosti u dvogodišnjem razdoblju u sklopu ovog projekta za njih su potpuno besplatne.

Skupina entuzijasta

Voditelj Binocular teatra Borna Armanini, ujedno i voditelj projekta Smijeh kao lijek, pojašnjava zašto se projekt tako zove: „Binocular teatar za sobom ima tristotinjak izvedbi profesionalnog dramskog, glazbeno-scenskog izričaja. Pri tome smo se specijalizirali za komediju – terapeutsku vrstu umjetnosti koja je izravno djelovala na publiku potičući taj mehanizam smijeha. Dakle, moja se organizacija bavila terapeutskim oblikom umjetnosti kojoj je bio cilj nasmijati publiku, djelovati kao izvor topline, svjetla i sunca.“

Ističe da su prvi put radili s umirovljenicima još 2012, i to kroz proces kako ga naziva „kolektivno pisanje kroz dosjećanje“: „Smijeh se pojavljuje kod osoba ako ih im se na pravilan način pristupa, ako ih se sluša, uvažava. Potrebno je u ovom procesu dosjećanja dopustiti da korisnici iznesu vlastita sjećanja koja uspostavljaju njihov osobni identitet tako da starije osobe mogu pomisliti: da, to sam ja, to je bio moj život, moj identitet. Ovdje se susrećemo s različitim emocijama, a lijepo je kada dođemo do emocije ponosa, ili pak radosti nad dijelovima života. Ako su te emocije žalosne, onda ih samo slušamo, ali ih ne koristimo kao materijal za gradnju.“

Jedna od prvih aktivnosti ove skupine entuzijasta započela je u listopadu 2020. kada su napravili više grupnih terapeutskih radionica za starije osobe, i to u suradnji s certificiranom i autoriziranom majstoricom Jasminkom Miklecom u Domu za starije Centar. U sklopu projekta održane su i online dramske radionice za starije osobe, koje je osmislio Vilim Matula u suradnji s voditeljem projekta Bornom Armaninijem, a radionice su vodili i Ivana Gudelj i Matija Prskalo. Na tim radionicama bavili su se istraživanjem kulture, smijeha, glume, govora i igre.

Smijeh se pojavljuje kod osoba ako ih im se na pravilan način pristupa, ako ih se sluša, uvažava

Glavni dio projekta Smijeh kao lijek jest rad na predstavi Polaganost od ožujka do prosinca 2021. s korisnicima dramske sekcije Doma za starije Centar, kada je izvedena i premijera. „Zanimljivo je spomenuti ambiciju moje tete, Mani Gotovac. Nakon pandemije, ovo je za mnoge domove bio prvi kulturnoumjetnički program. Naša je predstava sagrađena na realnim pričama koje odjednom dobivaju drukčije značenje jer uvodimo lik svetog Petra koji tvrdi da su svi oni, koji se tu nalaze zapravo u njegovom poduzeću, tvrtki Sv. Petrus u stečaju, te da je on tu glavni direktor. Međutim, naša se lica umirovljenika ne mogu uopće sjetiti gdje su zapravo jer svi pate od demencije. I tu se onda pokreće priča koja je temeljena na komedijskim tekstovima Stjepana Komesa, duhovitog autora koji je i sam proveo svoju zrelu dob u Domu za starije Centar“, ističe Borna Armanini.

Ivica Kraljić utjelovio je lik Svetog Petra i bio veoma sretan da je stekao i glumačko iskustvo (Doringo Photography)

Kako piše u programu predstave, Polaganost je scensko-glazbeno djelo najsličnije Brechtovoj soap operi u kojoj glumci starije životne dobi glume i pjevaju. Predstava je to sastavljena od osobnih priča korisnika, dijelova dramskog teksta Stjepana Komesa Uz šalicu kave iz knjige Život u staračkom domu, te poezije Stjepana Komesa, Dobriše Cesarića i Antuna Šoljana. I to uz pomoć profesionalaca u vidu operne pjevačice Ljiljane Čokljat i glazbenica Ane Krajnović i Vere Pfaff. Kao glumci amateri na svojim su plećima cijelu predstavu iznijeli korisnici Doma za starije Centar, i to: Magda Badovinac, Zlatan Marmelić, Hermina Hruškar, Zdenka Kopajtić, Jelena Zvonarek, Zlatna Polojac Belavić, Ivica Kraljić, Katica Poje, Darko Domić i Slavica Butković. Za glumce je predstava bila pravi užitak, kao i rad na njoj, te su ta isprepletenost dramskog i privatnog, uz humoristične trenutke, učinili to da su se sudionici na predstavi osjećali dobro, opušteno i zaigrano.

Oduševljenje sudionika

Zato vlada apsolutno oduševljenje u svakom trenutku razgovora s njima, što ističe i jedna od njih, gospođa Hermina Hruškar: „Svi su nas poslije predstave pitali jesmo li u prošlosti bili glumci. No većina nas glumila je prvi put. Nas osmero ili desetero odabrali su iz Doma i mi smo zatim sudjelovali u probama. Gospodin Borna je radio s nama, pomagao je i Vili Matula, a imali smo pomoć i operne pjevačice i klaviristice. Svatko je dobio scenarij po kojem smo učili i svatko je imao svoju ulogu. Tema predstave bio je život u Domu. Najprije smo recitirali pa je nekoliko nas pričalo svoja sjećanja o tome kako je tko došao u dom i kako se tko osjećao pri dolasku u Dom. Ja sam oduševljena time što sam sudjelovala u ovom projektu, i na kraju mi je žao što je to sve završilo. Zato se nadam da će uskoro biti još ovakvih predstava. Publika nas je izvrsno primila, uopće nisam imala tremu, a posebno je pomoglo to što smo imali probe gotovo godinu dana, izuzev stanke tijekom ljeta. Do Božića smo sve usavršili i onda smo imali premijeru, tu u Domu. Zatim smo gostovali i održali predstave u desetak domova. Svugdje su nas tako lijepo primili, bili su jako zadovoljni i svi su isticali da smo bili izvrsni.“

Tužno nam je da smo stali s tim, a taman smo se najljepše uigrali, složili, skompali

Njezina kolegica u predstavi, Jelena Zvonarek, isto ne krije oduševljenje: „Bilo je onih koji su govorili što nam to treba. Mi smo se stvarno zdušno prihvatili tog posla, studiozno. Nas je to veselilo i bili smo jako sretni kada smo vidjeli da smo uspješni i što je vrijeme više odmicalo, bili smo sve bolji i bolji. I to nam je bila jedna velika satisfakcija; kada smo znali da imamo probe, onda smo se i nasmijali i malo opustili i radili. To je bilo čak i za vrijeme pandemije kada se nije moglo normalno funkcionirati – mi smo pod mjerama radili, trudili se i uspjeli. Ja sam ovdje tek godinu dana i jako sam sretna zbog predstave. Sada osjetim jednu veliku prazninu, zapravo svi skupa, poslije svega što smo odradili po domovima. Bilo je i naporno, ali bilo je i jako puno entuzijazma.”

Na kraju je i lik svetog Petra iz predstave, kojega je utjelovio gospodin Ivica Kraljić, iznio svoje dojmove: „Uključio sam se naknadno, jer je glavni glumac odustao pa su me gospođe odabrale, ne izabrale, nego odabrale. Ja sam se s tom ulogom ispočetka borio, jer nikad u životu nisam glumio. No svi su zadovoljni sa mnom, i ja sam apsolutno zadovoljan. Ispunio sam neki životni san, a još je uz to bilo veselja i druženja. Mogu samo reći da nam je tako malo palo tužno da smo stali s tim, a taman smo se najljepše uigrali, složili, skompali. Mi svojoj glumi nemamo kaj prigovoriti, normalno da je bilo kikseva, ali taj naš kiks je pretvoren u jednu razonodu, u jedan poriv da to još bolje savladamo. Ispočetka je bilo teško, nismo mi profesionalci. Dobro je meni rekla gospođa Ivanka, kada solo nastupaš, nemoj gledati u publiku, nego gledaj u daljinu, jer onda zaboraviš tko te promatra – jedni kritički, jedni s veseljem i onda zablokiraš. Ispočetka nas je gospon Borna tako drilao kao prave glumce i htio je napraviti da to na nešto sliči. I uspio je, ima značaj to za bolju predstavu. Stvarno nam je bilo jako lijepo.“

Projekt Smijeh kao lijek uspješno je uključio naše sugrađane iz doma umirovljenika u rad na kazališnoj predstavi (Doringo Photography)

Sve troje glumaca ističe kako je im je ovo iskustvo bilo prekrasno, hvaleći pri tome svoje mentore, kao i projekt stvaranja predstave. Na kraju oni ne staju na tome, nego s ponosom govore kako njihov Dom već priprema Travanjske susrete Vesne Parun, manifestaciju koja se već tradicionalno održava svake godine i na kojoj iz svih domova u Zagrebu dolaze sudionici koji se natječu u izvedbi svojih autorskih pjesama ili recitaciji drugih autora. A oni će obilježiti i rođendan jednog korisnika Doma za starije Centar koji puni sto godina, naravno isto pjevajući i veseleći se.

Čeka se dokumentarac

Za to vrijeme projekt ide dalje, kako ističe voditelj projekta Borna Armanini. U bliskoj budućnosti čeka ih snimanje dokumentarca: „Za nekoliko mjeseci naša će umjetnička organizacija imati gotovi dokumentarac na temu Zdravi stilovi života kod starijih osoba, koji je također bio dio projekta Smijeh kao lijek. Ovaj dokumentarac okupit će i određene stručnjake te poznate osobe o pitanju zdravlja općenito. Na dokumentarnom filmu radit će i suradnik za animaciju te ćemo onda krenuti u promociju i prikazivanje dokumentarca. Tu je napravljeno dosta dobrih stvari, bila je to dobra suradnja i vjerujem u održivost projekta i nakon formalnog isteka njegova trajanja. Na Facebooku smo pokrenuli grupu Smijeh kao lijek gdje objavljujemo duhovite sadržaje te grupa danas broji nešto više od tisuću članova. Nakon završetka prošlog projekta Kultura online, ljudi su se nastavili družiti, vjerujem da će tako biti i ovdje. Kultura je lakmus papir, prijeko potreban tvrdo kuhanoj stvarnosti.“

Ljudi jedva čekaju novitete

Jelena Zvonarek kaže da su bili fantastična ekipa koja se toliko veselila i smijala: “Publika je bila oduševljena, jako su se veselili, a to smo vidjeli po tome što nas nisu puštali s pozornice silnim pljeskom. Čestitali su nam i dolazili osobno do nas, kritika je bila sjajna. To se vidi i po posjećenosti, dvorane su bile pune. U našem smo domu igrali dvije predstave i ljudi kažu da bi još. Ljudi jedva čekaju da dožive neke novitete, osobito nakon pandemije, da se druže. I ja se toplo nadam da ćemo mi produžiti suradnju s ljudima iz kazališta, s našim mentorima, koji su se uvjerili da smo to sjajno odradili. Ne zato što smo to mi pa se hvalimo, nego je doista dobro odrađeno. Kazališni radnici su došli, čestitali i rekli nam: 'Bravo, scenu ste napravili tako da bi vam i pravi glumci pozavidjeli.'“