Odaziv na vjeronauk je masovan, mladi sjede i pred oltarom

Don David u Studentskom domu Stjepan Radić na Savi – mladi polaznici studentskog vjeronauka uvažavaju svaku njegovu riječ jer ga doživljavaju kao da je jedan od njih (Snimio Davorin Višnjić/Pixsell)

Srijedom uvečer crkva Sv. Mati Slobode na Jarunu, jedna od najvećih u zemlji, mjesto je gdje se okupljaju mladi Grada Zagreba i okolice na studentskom vjeronauku. No, reći da se okupljaju bilo bi podcjenjivački – kada bi u crkvu stalo više ljudi, broj okupljenih bio bi još i veći. Razgovarali smo s don Davidom Leskovarom, zagrebačkim studentskim kapelanom o radu s mladima, izazovima mladosti, njegovom životnom putu i budućim planovima. „Odaziv na studentski vjeronauk najbolje mogu opisati kroz jedan pridjev – masovan“, govori nam uz osmijeh Leskovar te nastavlja: „Iz kateheze u katehezu nema više mjesta u crkvi, mladi doslovno sjede po stubama, ispred i iza oltara, stoje sa strane… Prijatelji mi govore kako su tramvaji i autobusi koji dolaze u ovom smjeru krcati – i to mi je iznimno drago“, prenosi nam.

'Na srcu mi je razbijati predrasude i stereotipe u srcima mladih', govori don David Leskovar

Don David Leskovar svećenik je salezijanac koji obnaša dužnost studentskog kapelana u Zagrebu. Rođen je 5. kolovoza 1988. u Pregradi, kao najstariji od troje djece. U ranom djetinjstvu u prometnoj nesreći gubi oca nakon čega ga odgaja samohrana majka, a očinsku ulogu preuzima djed podrijetlom s Krka, čovjek u potpunosti predan Bogu, za kojega nam Leskovar govori da je bio „moralna vertikala, obrazovan, načitan, ali u potpunosti predan Bogu“. U svibnju 2016. redi se za svećenika u crkvi Sv. Mati Slobode gdje nastavlja službu kao voditelj oratorija i aktivnosti vezanih uz mlade te svoje daljnje školovanje nastavlja u Sjedinjenim Američkim Državama na studiju Teologije tijela kod Christophera Westa, katoličkog teologa specijaliziranog za pitanja ljudske spolnosti. Po povratku s dvogodišnjeg studija preuzima funkciju studentskog kapelana u Zagrebu.

„Isprva sam planirao kateheze držati u dvorani don Petra Šimića koja može primiti 300-tinjak ljudi, no već na prvom susretu postalo mi je jasno da će to biti nemoguće, odaziv je redovito višestruko veći“, govori Leskovar. Međutim, što se to zbiva na zagrebačkom Jarunu srijedom?

Studentska srijeda u crkvi

 „Studentski vjeronauk u Zagrebu, mogao bih reći, postao je određeni đir za studente, mlade katolike. Na njega se jednostavno odlazi, postao je dio studentskog života“, započinje Leskovar. „Kateheze pod mojom palicom počele su nedavno – nekako sam se odmah našao u fokusu zbivanja – prva kateheza mi je imala 500 studenata. Imao sam užasnu tremu, bio sam napet, nisam želio podbaciti. Studenti su pogotovo skupina koja je zahtjevna – njima se ne mogu prodavati neprovjerene priče i pričice, traže izvore, reference, provjerene stvari, zanimljiv sadržaj kombiniran s humorom, ali i duhovnu dubinu sadržaja“, govori. „S katehezama sam krenuo vođen savjetima mojih prethodnika, a započeo sam s prvom na temu Kako danas biti katolik?, za koju bih mogao reći da je abeceda katoličanstva. Nakon toga sam krenuo s ciklusom tema poput smrti, posljednjeg suda, raja, čistilišta i pakla, a sada je u tijeku ciklus Teologije tijela, područje koje me posebno zanima“, ističe Leskovar.

O zanimljivosti sadržaja govorili su nam i sami polaznici kateheza: „Idem na studentski vjeronauk kako bih slušao što Crkva ima reći za nas studente“, govori nam Marin Ćubela. „Nisam htio završiti s proučavanjem naše vjere sa završetkom srednje škole, nego čuti i razmišljati o različitim temama na zreliji način kako bih nastavio rasti u vjeri. Dolaskom u Zagreb, čuo sam za studentski vjeronauk na Jarunu i želio slušati o temama koje se tu obrađuju. Teme su uvijek bile bitne za nas vjernike, kontroverzne u društvu u kojem živimo i učile su nas o vlastitoj vjeri o kojoj dosta toga i nismo sigurni da znamo. Želio sam dobiti odgovore na pitanja koja muče mene, a i moje prijatelje. Trenutačno slušam don Davidove kateheze o teologiji tijela. Oduvijek me zanimao Božji plan za naše tijelo i kako bih se trebao odnositi prema sebi i prema drugima na pravi kršćanski način, kako se izboriti s napastima i iskušenjima s kojima se susrećem. Želim razumjeti zašto su neke stvari dobre, a neke ne, umjesto slijepog praćenja zapovijedi kako su nas najčešće učili. Tako se postaje i zrelija i mudrija osoba, a možda ću nekog jednog dana znati savjetovati po tom pitanju.“

Iskren i autentičan pristup

Mihaela Karla Palić s nama je podijelila da na studentski vjeronauk ide zbog odličnih recenzija koje su ga pratile još od Leskovarova prethodnika, don Damira Stojića. „Prije svega sam krenula na vjeronauk jer me don David zamolio da glazbeno animiram i to mi je najbolja ponuda koju sam prihvatila. Don Davida slušam jer je jako autentičan, ima odlične poruke, zanimljiv je, ne postavlja se iznad nas, nego se osjeća kako nas razumije. Otkako je vjeronauk počeo, nije bilo dosadne teme te toplo preporučujem barem jedan dolazak“, zaključuje Mihaela Karla Palić.

'Don Davida slušam jer je autentičan i ne postavlja se iznad nas', kaže studentica Mihaela Karla Palić

Jelena Franić, studentica komunikologije, prenijela nam je da su ju Leskovarove kateheze privukle zbog njegova iskrenog pristupa i truda koji se osjeti iz susreta u susret. „Don David polazi od naših cipela, pokušava razumjeti naše iskustvo i tako nam približava teme koje drži važnijima. Fascinantno mi je kako se kroz kateheze aktualizira vjerski nauk, realno stanje u svijetu i osvježuju primjeri poput Ivana Pavla II. koji razbija predrasude o shvaćanju onoga što mi jesmo i ne ostavlja ravnodušnim“, govori nam Jelena Franić.

Don David Leskovar, studentski kapelan u Zagrebu, propovijeda mnoštvu mladih u crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu (Arhiva Studentskog pastorala)

„U svojim promišljanjima, razmišljajući o tome u kojem smjeru želim ići, uvijek sam nekako težio Crkvi. Svećenički poziv osjećao sam još kao dijete – tada nisam niti poznavao bogatstvo različitih karizmi koje su u Crkvi, ali kada sam se susreo sa životom i putem sv. Ivana Bosca, znao sam da je to moj smjer. To je bio moj gorući grm, ono gdje mi se Bog objavio“, govori nam Leskovar. „U tome mi je neizmjerno mnogo pomogao put sv. Ivana Bosca koji je u trenucima kada je mladima najviše trebalo usmjerenja, kada su bili prepušteni sami sebi, bio na pravom mjestu“, prenosi Leskovar. „Rad s mladima je izazovan, ali i prekrasan – mladi su brutalno iskreni, zahtjevni, vape za istinom, traže ju… Mi salezijanci uvijek živimo dinamično, čak i u staroj životnoj dobi pozvani smo služiti mladima, ići među mlade, na sve načine na koje možemo – bilo kroz savjet, ispovijed ili nekako drukčije“, zaključuje.

Mladi su otvoreni za dijalog

„Ono što još mogu reći jest da imam jedan blagoslovljen posao, blagoslovljenu službu. Studentski kapelan najviše se susreće sa studentima, ali i sa srednjoškolcima i radničkom mladeži, a ono što je moja sreća i blagoslov je to što sam okružen mladima koji su otvoreni i za dijalog i za razgovor i za savjet. Oni traže više – ne bih rekao da su to nužno izazovi, barem za mene, ono što je meni izazovno jest kako doći do onih koji ne dođu sami, koji su marginalizirani, koji odbacuju zajednicu, koji zbog loših iskustava vezanih uz Crkvu, vjeru, svećenike i vjeroučitelje odbacuju sve ostalo, koji imaju predrasude. Na srcu mi je razbijati predrasude i stereotipe u srcima mladih – to mi je najveći izazov, koji ne mogu reći niti da sam samome sebi postavio, već ga osjećam u srcu, došao je prirodno. Izazovno je i kada znaju doći mladi koji ne vjeruju u Boga, koji dolaze s mnoštvom sumnji i pitanja, otkrivati im pravo lice i ljepotu Crkve, a to koliko je zahtjevno mi je i najljepše“, dijeli Leskovar.

 „Društvo danas, pogotovo u Hrvatskoj, mlade vjernike percipira kao veliki izazov. Usudio bih se reći i da mnogi imaju puno upitnika nad glavama i pitaju se što se događa. No to me ne čudi – mladi hrvatski katolici fenomen su u Europi, ako ne i šire – mladi koji stvarno vjeruju. U selima je to manje prisutno, zbog nešto tradicionalnijeg pristupa vjeri i Crkvi. Ondje broj mladih vjernika sigurno opada. S druge strane, mladi koji dolaze u gradove ponovno teže Crkvi, u gradovima ima duhovne ponude, osjećaju potrebu, traže i dolaze. Oni koji nas ne vole, percipiraju nas pomalo i kao prijetnju; mladi intelektualci koji ne vide nikakav problem s vjerom, nikakav problem u poniznosti i moralnom načinu života, mladi koje se ne može slomiti. Mislim da su takvi mladi najbolja slika Crkve“, zaključuje Leskovar.

Radost i igra

Don David Leskovar kaže da je odgajan u kršćanskom duhu, a svećenički poziv nije osjetio u klasičnom obliku tijekom svojevrsnog prosvjetljenja ili velike geste, već mu je dolazio postupno, kao želja, uslijed života bliskoga Crkvi. „Moj je djed doista živio svoju vjeru, a ja sam njegove riječi i ponašanje upijao kao spužva. Crkva me privlačila od malih nogu, sviđalo mi se biti tamo, redovito sam ministrirao, a djed nas je sve poticao da idemo na misu“, govori nam Leskovar. Prvi put o svojem pozivu koji je osjećao govorio je još u osnovnoj školi, na upit vjeroučiteljice salezijanske suradnice. Tako je i došao u doticaj sa salezijancima – poklonila mu je stripove o don Ivanu Boscu, koji mu je postao uzorom. Pred kraj osnovnoškolskog obrazovanja posjetio je hrvatsku misiju u Nürnbergu, gdje je, kako nam govori, prvi put vidio svećenike koji su svirali gitaru, igrali se s djecom i bili radosni te je od toga trenutka odlučio da ako ikada postane svećenikom, želi biti poput njih. Potom ide u salezijansko sjemenište u Podsusedu, a po završetku gimnazije odlazi u Italiju na dvogodišnji studij filozofije. Nakon toga, prema salezijanskom običaju, na dvije godine prekida školovanje i živi u zajednici – u Žepču u Bosni i Hercegovini – nakon čega se vraća na četverogodišnji nastavak studija teologije u Torinu.