Djeci treba nabildati mišiće

Snimio Tomislav Miletić/PIXSELL

Socijalna pedagogija pedagoška je disciplina koja povezuje različite funkcionalne odgojne utjecaje u svrhu oblikovanja cjelovite čovjekove osobnosti. Njezine su se metodologije i sadržaj tijekom vremena mijenjali, ali od svojih samih početaka ona je sadržavala teorijsku i praktičnu svrhu i zadaću – da ljudima s poteškoćama, problemima u prilagodbi i onima koji se nalaze u rizičnim skupinama pomaže, no ne samo kroz rad s pojedincima koji su već zahvaćeni teškoćama već i sustavnim radom na prevenciji takvih poteškoća.

Takva nova škola misli radi na promicanju pozitivne komunikacije u nenarušenim uvjetima te na socijalnoj prevenciji kroz sve stupnjeve i vertikale odgoja, razvijanja kvalitete i kulture ponašanja u različitim životnim okolnostima. U Hrvatskoj postoji od 1962. kada se kao struka razvila u tzv. defektološkoj školi, koja 1972. postaje Fakultet za defektologiju, a od 1998. mijenja naziv u Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. O struci i stanju struke, njezinim izazovima, prevenciji i o rehabilitativnom radu s ugroženim skupinama razgovarali smo s Almom Rovis Brandić, predsjednicom Hrvatske komore socijalnih pedagoga.

Pomoć pojedincu

Alma Rovis Brandić predsjednica je Hrvatske komore socijalnih pedagoga i viša savjetnica za stručne suradnike defektologe. U struci radi od 1985, a od toga je 13 godina radila s djecom s intenzivnim poremećajima u ponašanju kao odgajateljica, pet godina kao socijalna pedagoginja u čak tri osnovne škole, 11 godina kao stručna suradnica Osnovne škole Petra Zrinskog te već osmu godinu radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje kao viša savjetnica za socijalne pedagoge i savjetnica za preventivne programe na državnoj razini.

„Ono što je važno istaknuti jest da je socijalna pedagogija kao struka tražila svoju funkciju u Hrvatskoj nekih tridesetak godina, a tek su se od 1999. ulagali veći napori u njezinu regulaciju. Važno je razumjeti da je redefiniranje te donošenje regulativa i zakona trajalo godinama, ali 2019. Hrvatski sabor donio je sve potrebne odredbe te je osnovana Hrvatska komora socijalnih pedagoga – tada sam se uključila u stručni tim, radila na Statutu i ostalim potrebnim odredbama za osnivanje Komore te sam na poticaj drugih kolega prihvatila kandidaturu za predsjednicu same Komore“, govori nam Alma Rovis Brandić. „Socijalna pedagogija je specifično zahtjevna struka – da, ona se bavi pojedincima koji imaju određene probleme ili poremećaje u ponašanju, no njezina primarna funkcije nije 'gašenje požara', već preventivno djelovanje. Zato se radi sa svima – od onih najmlađih koji su u specifičnim rizičnim skupinama, npr. nesređene obiteljske situacije, genetsko i biološko nasljeđe određenih defekata ili mentalnih bolesti, do odraslih koji već imaju razvijene rizike. Uvijek je cilj da se ti rizici ne razviju ili da ako se već moraju razviti, da se razviju na najblaže moguće načine“, zaključuje Alma Rovis Brandić.

Socijalni pedagozi rade u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama, svim ustanovama socijalne skrbi, u pravosuđu, sudstvu, u zdravstvu pri području zaštite mentalnog zdravlja, u nevladinim organizacijama, ali i u penalnom sustavu. „Toliko socijalnih pedagoga koliko je potrebno da bismo namirili potrebe našeg sustava jednostavno nema. Događa se da na radnim mjestima osmišljenim i predviđenim za socijalne pedagoge rade pojedinci drugih profila, koji jednostavno nikada nisu adekvatno obrazovani za obavljanje tih dužnosti. No ne očajavamo, već baš zato tu vidimo priliku za rast i rad Komore – kako bismo tim pojedincima pružili osnovne kompetencije za obavljanje tih dužnosti i osnažili ih, nužno je da djelujemo; interes struke nije svojatanje nekih mjesta, već je fokus uvijek na pomoći ljudima i na pomoći korisnicima tih usluga“, nastavlja socijalna pedagoginja.

Najviše potrebe kod djece

„Trenutačno je u Komori registrirano stotinjak socijalnih pedagoga, no vjerujemo da će taj broj svakako narasti do listopada 2022. do kada su upisi. Međutim, činjenica je da nas nedostaje u svim sustavima, ponajviše u onima koji najintenzivnije provode tretmane – u dječjim domovima, ustanovama preodgoja i penalnom sustavu. Zašto je to tako, teško je reći, no neki se zaključci nameću sami. Takva radna mjesta nisu atraktivna, ako to tako možemo reći; emocionalni teret iznimno je velik te uopće ne čudi da se ljudi odabiru ne izlagati takvim situacijama. Posebno je teško u penalnom sustavu iz više razloga – taj je posao iznimno težak, emocionalno ga je nemoguće odvojiti od svakodnevnog života, a postoji i druga problematika. Iako su prisutni stručnjaci, nema dovoljno specijalista za rad s pojedincima u zatvorima; prisutni su i psiholozi i socijalni radnici koji su potpuno stručni i profesionalni u svojim zadaćama, izvrsno odrađuju svoj posao, no nedostaje dimenzija socijalne pedagogije. Idealno bi bilo kada bi bili prisutni timovi sastavljeni od svih navedenih stručnjaka“, zaključuje Alma Rovis Brandić.

Situacija je manjkava i u drugim sustavima – određene slavonske županije jedva imaju dovoljno socijalnih pedagoga kako bi se pokrila mjesta stručnih suradnika, a nerazumijevanje struke i njezinih funkcija i dalje je prisutno; prevencija, koja je temeljna aktivnost socijalne pedagogije, navodi se kao jedan od ostalih poslova koji se obavljaju. „Najviše potrebe ipak postoje kod djece te ih je kod njih najlakše dijagnosticirati. To je potreba za radom na svim razinama, rad s cijelim ekološkim sustavom tog djeteta. Dakle, ako je dijete u potrebi, treba raditi sa svima koji su mu blizu – s roditeljima, djedom i bakom, učiteljima, odgajateljima, ali i ostalim učenicima“, govori Alma Rovis Brandić.

Hiperfokusiranost na mentalno zdravlje i hiperaktivnost oko tog su kontraproduktivni

Uz to, kada se u obzir uzmu podaci iz nedavnog istraživanja koje je provela Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom iz Zagreba, ta je potreba još jasnija – 20 posto djece u hrvatskim redovnim školama u riziku su za kasnije razvijanje problema u ponašanju, a svako peto dijete u redovnoj populaciji ima neku vrstu problema u ponašanju. Ti problemi nisu samo aktivne prirode, odnosno da su to ponašanja koja odudaraju od ponašanja određene sredine, opasna i štetna za pojedinca i okolinu, već su i pasivne prirode, koja kasnije vode prema anksioznosti, depresiji i težim oblicima mentalnih oboljenja. Uz to, čak 13 posto djece ima teže poremećaje u ponašanju, no Alma Rovis Brandić navodi kako se s tom populacijom radi intenzivno te da su već nakon godine dana takvog rada problemi značajno manji.

Pretjeranost modernog društva

„Polazišna premisa socijalnog pedagoga je da čovjeku mora prići s empatijom, ali ljudski osjećaji nisu nešto što se isključuje na kraju radnog dana. Baš zato, mentalno zdravlje i rad na njemu velika su komponenta socijalne pedagogije“, tumači nam Rovis Brandić. „No hiperfokusiranost na mentalno zdravlje i hiperaktivnost oko tog su kontraproduktivni – problematično je to što socijalni pedagozi stalno gase požare – sustav prevencije kao takav je kod nas nepostojeći; prevencija je minimalno korak prije pojave problema. Mentalno zdravlje je stalno u fokusu, ali sada smo došli do te razine da smo čak i pretjerali – previše se glorificira i pojednostavljuje, postavljaju se simptomi za svakodnevne probleme kao simptomi mentalnih oboljenja“, navodi Alma Rovis Brandić.

„Prevencije kroz osnaživanje emocionalno-socijalnih vještina sasvim sigurno nedostaje, nema života bez prepreka, svi ćemo doživjeti neugode, padove, razne teške situacije i rizike. Djeci treba nabildati mišiće da se znaju nositi s time, oboružati ih emocionalno-socijalnim vještinama da prepoznaju i odbacuju rizike, da budu dovoljno čvrsti da se odupru, da znaju postaviti granice, zauzeti se za sebe, ali i da problemi postoje, neće nikada u potpunosti nestati te da znaju kako ih riješiti. U svemu tome postoje brojni pristupi, a sve se češće promiče rad s drugim sredstvima. Naši pedagozi uvijek streme tome da se dalje obrazuju i da na sve više načina mogu pružiti djeci ono što im treba – tako postoje i organiziraju se razne edukacije o dramskom odgoju, kreativni umjetnički smjerovi, a muzikoterapija je čak i zaseban edukacijski smjer na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu“, ističe Rovis Brandić.

Alma Rovis Brandić

Bogata karijera

Alma Rovis Brandić viša je savjetnica za defektologe u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Zadužena je za školske preventivne programe na nacionalnoj razini. Ima 33 godine radnog iskustva, a do dolaska u AZOO radila je u neposrednom radu u tretmanu s djecom ili mladima s intenzivnim poremećajima u ponašanju te u osnovnim školama kao stručna suradnica. Niz godina vodila je županijsko stručno vijeće socijalnih pedagoga i vijeće za preventivne programe. Do dolaska u AZOO bila je voditeljica školske sekcije u Hrvatskoj udruzi socijalnih pedagoga. Zadnja dva desetljeća bila je predavačica u nizu edukacija za djelatnike koji se bave odgojem. Vodila je školu za uspješnije roditeljstvo i surađivala u pripremi radnih priručnika iz kemije, hrvatskog i engleskog jezika za učenike s teškoćama u razvoju. U više mandata bila je članica povjerenstva za procjenu projekata organizacija civilnog društva pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja i Gradskog ureda za obrazovanje. Koautorica je Priručnika za zdravstveni odgoj u OŠ i SŠ (modul prevencija ovisnosti), publikacije Komunikacija odgaja, odgoj komunicira.