Varijacije fontova za disleksiju

Grafički dizajner Petar Reić, začetnik ideje o digitalnoj pomoći osobama s disleksijom (Arhiva OmoLab komunikacija)

„Posebno mi se u pamćenje urezala priča jednog dečka čija nam se djevojka javila nakon što je on isprobao našu aplikaciju. Rekla nam je da je zahvaljujući našem Omoguru Readeru on prvi put, s 35 godina, uspio pročitati knjigu u cijelosti. Sve dotad bilo mu je to teško, nepristupačno“, prisjeća se Vanja Andrić, voditelj poslovnog razvoja u tvrtki Omolab, skupini sačinjenoj od kreativaca visokog stupnja društvene osviještenosti, jedne od prvih reakcija nakon što su aplikaciju namijenjenu olakšavanju čitanja osobama s poteškoćama u čitanju predstavili javnosti.

20.000 korisnika

„Bio je to pionirski pothvat, ali mi smo u njega strašno vjerovali“, govori Andrić. Kao i sve dobre priče izrasle u pozitivne primjere, i ova je zamašnjak imala u kreativnom entuzijazmu nekolicine pojedinaca; uz Vanju, bili su tu logopedinja Maja Hmelina i stručnjak za financiranje putem europskih fondova Zoran Birimiša, a začetnik ideje bio je grafički dizajner Petar Reić, čijoj je kćeri u petom razredu osnovne škole dijagnosticirana disleksija. Suočen s nemogućnošću pronalaska brzog rješenja ili snažnije institucionalne podrške, počeo je istraživati utjecaje različitih vrsta fontova na čitanje i u svojem je istraživačkom procesu shvatio kako je, zbog svoje nezgrapnosti, većina disleksiji navodno prilagođenih slovnih tipova zapravo neupotrebljiva. Vođen profesionalnom znatiželjom, u suradnji s dizajnerom Markom Hrastovcem, odlučio je razviti poseban font.

Tako je nastao OmoType, font temeljac aplikacije Omoguru reader. Pa premda je do trenutka svojeg punog razvoja postala nedostatnom za potrebe pokretačeve kćeri, ipak zahvaljujući njoj otprilike 20.000 korisnika danas može ono što im je nekoć bilo nezamislivo. Čitati. Nije, kako objašnjava Andrić, riječ o samo jednom fontu. „Bit Omoguru readera individualan je pristup. Zato postoji cijeli sustav fontova s mnogo povezanih varijacija, različitih debljina i proreda među fontovima. Tako svatko može dobiti tekst kakav baš njemu treba, a aplikacija je onda bila logičan nastavak slijeda, kako bismo sve te fontove mogli posložiti i na najbolji ih način koristiti.“

U društvu vlada mišljenje da je osoba s poteškoćama u čitanju manje inteligentna što nije točno

Shvativši potom da fokus s knjiga žele proširiti i na suvremene vidove komunikacije, pitanje povećanja pristupačnosti odlučili su preseliti i u sferu digitalnog, a rezultat tog promišljanja widget je namijenjen osiguravanju pristupačnosti mrežnog sadržaja. Dosad su ga u primjenu stavili sustav E-građani i nekoliko tijela javne uprave, no Andrić ističe kako se broj korisnika povećava. Ipak, u toj su osjetljivoj točki naišli i na problem korporativnog nerazumijevanja važnosti pitanja pristupačnosti. „Shvatili smo da bi i korporacije koje imaju svoje mrežne stranice trebale preuzeti dio odgovornosti. Međutim, ljudi tome najčešće ne pridaju previše pažnje, vjerojatno zbog opsega i zahtjevnosti posla. Unatoč tome, naišli smo i na neka otvorena vrata.“

Inkluzivni projekti

Dodatno im je, kažu, u tome pomogao Zakon o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora donesen 2019, a koji je u primjeni od 2020. Zakonska je regulativa, kaže Birimiša, iznimno važna, a kao primjer navodi Zakon o graditeljstvu prije čije je implementacije svega nekoliko školskih zgrada imalo ukrcajne rampe za invalidska kolica, dok ih danas sve nove škole moraju predvidjeti projektom. Da se zakonskim legislativama mnogo toga može promijeniti pokazuje i primjerom iz Sjedinjenih Američkih Država. „Oni su vrlo uspješno od tijela javnog sektora pitanje pristupačnosti preselili u polje privatnog. Tvrtke imaju obvezu pristupačnosti, a kazne su drakonske. To je, dakle, dvojak pristup mrkve i batine, pri čemu kao batina figuriraju drakonske kazne, dok se kao mrkva navodi koncept društvene odgovornosti.“

A upravo je pitanje prelaska pristupačnosti iz privatnog, osobnim impulsom vođenog, u polje javnog interesa, jedno od ključnih. Birimiša, naime, smatra kako se legislativni pomaci, ključni za napredak u području, niti neće dogoditi ne izvrši li se prije toga dovoljan pritisak javnosti. „Danas se stvari pokreću ako, primjerice, netko u vrhu neke kompanije ima dijete s poteškoćama u razvoju. Zato je važno stvoriti društveni pritisak, kroz razne udruge roditelja, osoba kojima je to bitno, mora se progovoriti o problemu, učiniti ga još vidljivijim. Takve udruge moraju biti i dosadne nekom ministarstvu kako bi se s vremenom neke stvari omogućile njihovoj djeci. Tako se senzibilizira društvo, i manje udruge mogu nešto promijeniti“, uvjeren je Birimiša koji dodaje da su oni društvo s ograničenom odgovornošću te samo jedan dio svojeg vremena, profesionalnih i ljudskih resursa mogu posvećivati inkluzivnim projektima. „To je izrazito bitno jer, kada kroz inzistiranje postane dio standardne procedure, tada možemo sa sigurnošću reći da je nešto postalo dio sustava, da se ljudi senzibiliziraju za priču koja im nije bliska.“

Bit Omoguru readera individualan je pristup, zato postoji cijeli sustav fontova s mnogo povezanih varijacija

Iz potrebe za dokidanjem duboko ukorijenjene predrasude, članovi Omolaba drugi su dio svojeg društveno korisnog djelovanja usmjerili prema distribuciji knjiga i slikovnica s temom disleksije narodnim knjižnicama i školama. Jedna od takvih bila je i priča Najposebniji dar đakovačke osnovnoškolke Tene Kirchmayer. Vanja Andrić se prisjeća kako ih je prije dvije godine, nakon što su u sklopu obilježavanja Međunarodnog tjedna disleksije školama distribuirali slikovnice, kontaktirala Tenina učiteljica. „Radilo se o radu pripremljenom za LIDRANO, slikovnici kojom djevojčica opisuje svoj najposebniji dar, disleksiju. Piše o tome kako je shvatila da on, uz nedaće, donosi i mnogo toga novog i drugačijeg.“ Nakon što su tiskali slikovnicu, priča je, govore, jednostavno buknula. Tena je gostovala na lokalnom radiju i državnoj televiziji, o njoj su pisali kako lokalni tako i veliki mediji, a poruka svakog njezinog nastupa bila je ista – ništa nije neostvarivo.

Disleksija se može shvatiti i kao dar koji uz nedaće donosi i mnogo novog i drugačijeg

Možda niti inkluzija? Zoran Birimiša tek napola u šali kaže kako, ako ne funkcionira obična, možda će djelovati obrnuta inkluzija. Kovanicu posve drugih konotacija su, postavivši je kao pojavu pri kojoj nešto primarno namijenjeno maloj društvenoj skupini olakša određenu radnju svima, pretvorili u vlastiti životni i poslovni kredo. Vanja Andrić ne krije iznenađenje jer društveno još nismo osvijestili da pomoć određenoj skupini - u ovom slučaju čitatelja - čitanje može olakšati svima. Tako su licencu za korištenje njihovog OmoType fonta otkupili i hrvatski nakladnici Profil Klett, VBZ i Mozaik knjiga, a prema dobivenim komentarima zaključuju kako niti dio od gotovo 3000 korisnika što ih mjesečno ostvaruju nema poteškoća s čitanjem, no Omoguru Reader koriste zbog iskustva ugodnijeg i lakšeg čitanja.

OmoType iz aplikacije Omoguru reader

Tekst i govor

Dio stranih korisnika, iskreno priznaju, prigovorio im je zbog nepostojanja funkcije pretvaranja teksta u govor - text to speech - čemu su se isprva, želeći potaknuti korisnike na samostalno čitanje, opirali, no s vremenom i iskustvom shvatili su da takvo pomoćno sredstvo u sebi krije i brojne prednosti. Stoga će Lexie, nova napredna aplikacija čije će se predstavljanje održati krajem ožujka u Londonu, čitač e-knjiga i platforma za upravljanjem sadržajem, korisnicima ponuditi širi raspon digitalnog i tiskanog sadržaja, kao i stvaranje te dijeljenje vlastitog sadržaja. Jedna od novosti bit će i korištenje spomenutog alata za pretvaranje teksta u govor, što će aplikaciju učiniti dostupnom i slijepim i slabovidnim korisnicima, a zavrtjet će, zasigurno, i nove krugove inkluzije. Stoga nije, naposljetku, preuzetna izjava Vanje Andrića o tome da Hrvatska, zbog njihovog angažmana, na polju osiguravanja pristupačnosti vrlo dobro kotira. Jer za engleski je jezik osigurano mnogo sličnih alata, no za mnoge ih europske još nema. A moći čitati doista znači i moći ravnopravno sudjelovati u suvremenom društvu.

Problem je u dijagnostici

Logopedinja Maja Hmelina ukazuje na postojanje pozitivnih promjena. U posljednjih se dvadesetak godina kolektivna svijest bitno izmijenila, no dug je još put, smatra, do društvene razine inkluzivnosti. Utješno je, pak, što stanje nije mnogo bolje ni u drugim europskim državama. „Problem je u dijagnostici. U Hrvatskoj ne postoji standardiziran test za otkrivanje disleksije, postoji tek test koji ukazuje na mogućnost poteškoće, ali on se radi prije polaska u školu. Trenutačno su u izradi standardizirani testovi za prvi i drugi razred osnovne škole, ali tek se u trećem razredu može doista otkriti ima li netko disleksiju ili ne. Dotad možemo govoriti samo o riziku. Nedostaje nam i logopedske terapije, a najveći je problem, zapravo, u školstvu. Čak i kada dijete uspije od Gradskog ureda dobiti potvrdu o školovanju prema individualiziranom programu, teško je postići primjenu tog rješenja. Nastavnici i učitelji često nemaju znanja o radu s takvom djecu, ne znaju kako im pristupiti i pomoći. Školstvo nam se zasniva na čitanju, što je kamen spoticanja, a nastavnici za to nemaju razumijevanja. I, naravno, kada vam u petom razredu lošije ide čitanje, stvaraju se nesigurnosti. U okolini zavlada mišljenje da je osoba s poteškoćama u čitanju manje inteligentna što, naravno, ne može biti dalje od istine.“