Terapeutska moć kazališta

Naš proslavljeni kazališni redatelj Mario Kovač veoma je angažiran oko inkluzije u svojem umjetničkom djelovanju

Kazališni redatelj, glumac, skladatelj, scenograf i dramaturg Mario Kovač, 2015. doktorirao je s temom Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama, a onda i napisao knjigu Udahnuti svjetla pozornice, u kojoj piše o metodologiji kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama. Višegodišnji rad u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život u Zagrebu te rad s marginaliziranim skupinama i osobama s invaliditetom povod su razgovora s Mariom Kovačem.

Dobar glumac je dobar glumac, neovisno o invaliditetu

Zašto ste kao profesionalni kazališni redatelj počeli raditi s osobama s invaliditetom?

Do suradnje je došlo na poziv ravnatelja kazališta Novi život, Vojina Perića. Htio je osvježiti repertoarnu politiku njihovog kazališta novim redateljskim estetikama pa je pozvao mene. Naš prvi zajednički rad bila je predstava Smrtni grijesi po drami Felixa Mitterera. Nakon uspjeha te predstave nastavili smo dugogodišnju suradnju koja traje i dan-danas. Posljednja zajednička predstava bila nam je Ibsenova Nora, hrabra repertoarna odluka temeljena baš na kvaliteti glumačkog ansambla.

Poslije toga, gdje ste još radili?

Nakon početnog iskustva s Novim životom, uslijedili su pozivi različitih udruga i umjetničkih skupina osoba s invaliditetom pa sam se tako okušao u radu s gluhim glumcima, kao i s onima koji imaju različite tjelesne i mentalne invaliditete. Trenutačno radim u Slavonskom Brodu na projektu Vidim, čujem, osjećam umjetnost, koji je pokrenula Galerija umjetnina za korisnike udruga slijepih, gluhih i osoba s intelektualnim poteškoćama, a ovaj mjesec, u suradnji s Crvenim križem iz Zagreba, počinjem raditi na nizu scensko-glazbeno-likovnih radionica s njihovim korisnicima koji će na kraju sezone, nadam se, rezultirati predstavom Od Solferina do zvijezda.

Pročitao sam da kazalište Novi život godišnje producira tragediju, dramu, komediju i dječju predstavu... Za to je potreban kvalitetan ansambl, zar ne?

Unutar ansambla Novog života postoje glumci s osobnim afinitetima za različite kazališne forme, no smatram da je jako bitna raznovrsnost repertoarne ponude kako bi izbjegli smještanje u ladice gdje ih ionako smještaju oni s predrasudama. Osobno preferiram s njima raditi klasične dramske predstave jer smo međusobno najbolje kliknuli u tom žanru, no neki drugi kolege i kolegice redatelji s njima jako uspješno rade i ostale kazališne žanrove i forme. U posljednjih nekoliko sezona istaknuo bih predstave koje su režirale kolegice Ana Prolić i Petra Radin, koje su očito osjetile senzibilitet ansambla i uhvatila s njima pravu valnu duljinu.

Glede prave valne duljine, je li rad s takvim osobama drukčiji od rada s profesionalcima i osobama bez invaliditeta?

Najveća je razlika u tehničkom aspektu rada, načinu postavljanja scenskog kretanja, tzv. mize-en-scene, te prilagodbe scenskom prostoru. Što se tiče glumačkog rada na samoj ulozi i kreiranju lika, razlike ne postoje. Dobar glumac je dobar glumac, neovisno o svojem invaliditetu.

Kako slijepi glumci uspostavljaju kontakt s partnerima na pozornici? Kako oni gledaju?

Pojednostavljeno rečeno, gledaju ušima i tijelom. Svaka je predstava ispunjena zvučnim i taktilnim signalima, često nevidljivima publici, s pomoću kojih se slijepi i slabovidni glumci sigurno i precizno kreću unutar scenskog prostora. Prednost njihova scenskog prostora, u odnosu na onaj svakodnevni, koji nije njihov, jest u tome da je njihov potpuno kontroliran, na njemu se svi objekti uvijek nalaze na pravom mjestu te se slijepi glumac može kretati slobodno i bez straha. Na taj im način sva koncentracija može biti posvećena ključnim elementima glumačke igre, baš kao i kod bilo kojeg videćeg glumca ili glumice – geste, grimase, scenski govor, koreografija…

Mnogi imaju predrasude i sumnjaju u kreativne mogućnosti osoba s invaliditetom. Kakvo je vaše iskustvo?

Nema nikakve razlike u radu između glumaca s invaliditetom i onima koji ga nemaju. I među jednima i među drugima ima više, manje ili podjednako talentiranih, kao i onih koji to nisu. Svaki je glumac priča za sebe, individua kojoj treba posvetiti pažnju, a invaliditet je samo jedan manje bitan aspekt te priče. Meni otprilike na razini boje kose ili očiju. Kada me netko pita kako glume osobe s invaliditetom, odgovorim da je to kao da me pitao kako glume plavokosi ljudi ili kako glume ljudi rođeni u kolovozu.

Svaki glumac priča je za sebe, individua kojoj treba posvetiti pažnju, a invaliditet je manje bitan aspekt te priče.

Djeluje li vaš rad s osobama s invaliditetom i terapeutski? Oslobađa li ih kompleksa, koje neki vjerojatno imaju?

Prema mojem iskustvu, rad u kazalištu djeluje terapeutski i na osobe koje nemaju nikakav invaliditet. Gotovo bi se moglo reći da je kazalište jedna antropološka igra u kojoj stavljamo glumce u lažne životne situacije te ih promatramo kako se snalaze u tom umjetno stvorenom, neprirodnom staništu. Oni koji su odabrali glumu za poziv, već su se riješili dobrog dijela tih kompleksa. No vjerujem da uistinu ima i onih kojima kazalište služi i terapeutski, kao poligon na kojem hrabrije mogu biti netko drugi na sat ili dva. Ne bih išao toliko daleko da tome pridajem terapeutska svojstva, ali zasigurno na mnoge djeluje pozitivno na polju samopouzdanja i osobne prezentnosti.

Jeste li radili s osobama oštećenog sluha?

Vrlo često, ponajviše s udrugom Dlan koja njeguje svoj specifičan kazališni izričaj na snažnim gestama i vrlo angažiranim društveno-socijalnim porukama. Oni imaju potencijal doseći kvalitativnu razinu Novog života ako ne odustanu od umjetničkog razvijanja.

S obzirom na iskustvo, jeste li kada pomislili da postoji paralelni svijet koji normalni ne vide i ne čuju?

Uvjeren sam da postoji niz takvih paralelnih svjetova te da je umjetnost najbolja forma da možda jednom zavirimo u njih. Kreativci poput Helen Keller ili Birgera Sellina dali su nam priliku zaviriti u njihove svjetove i tako otvorili vrata brojnima koji dolaze.

Uz predstave radite i kazališne radionice...

Da. Pokušavam obuhvatiti što širi spektar glumačkih vježbi i tehnika, no naglasak je na vježbama povjerenja, orijentacije u scenskom prostoru, koordinacije različitih aspekata glumačke igre… Mnoge klasične glumačke vježbe nisu bile prilagođene osobama oštećena vida ili sluha pa je dio mojih napora usmjeren upravo na taj tip prilagodbe, a nekako se pokazalo da je najveći interes struke u tom aspektu rada.

Snimate i filmove. Kako, recimo, slijepa osoba može „vidjeti“ snimljeni film?

Zvučne prilagodbe postoje već na brojnim streaming servisima, a pionir tog tipa prilagodbe je definitivno BBC koji je to umijeće doveo gotovo do savršenstva. Njihove audiodeskripcije filmskih i vizualnih sadržaja. Kod nas se radom na tom aspektu filmske i televizijske produkcije najviše ističe udruga Zamisli s kojom sam imao prilike surađivati na nekoliko takvih projekata, a najzapaženije prilikom audiodeskripcije za televizijsku seriju Crno bijeli svijet u koprodukciji s HTV-om.

Radi li se gdje u svijetu prema vašoj metodologiji?

Dijelovi moje knjige prevedeni su na engleski jezik pa s njega na neke druge jezike i znam nekoliko projekata u svijetu koji su koristili iskustva iz moje knjige. Želja mi je da cijela knjiga bude prevedena na engleski ili neki drugi svjetski jezik kako bi bila dostupna što širem krugu ljudi. Moj izdavač, a to je Hrvatski centar ITI UNESCO – marljivo radi na tome. Svoju metodologiju promatram kao svojevrsni švedski stol s kojega zainteresirani mogu izabrati ono što im se sviđa i što drže korisnim za svoj rad, a ne kao neki set pravila i uputa kojih se treba slijepo držati.

Koliko ste do sada napravili predstava s osobama s invaliditetom?

Davno sam prestao brojiti. Riječ je sigurno o desetak cjelovečernjih predstava i još barem dvostruko toliko kraćih formi. To su bili igrokazi, zatim Boalovo kazalište potlačenih, performansi, hepeninzi…

Jeste li zadovoljni brigom i tretmanom slijepih i marginaliziranih skupina u Hrvatskoj?

U usporedbi sa zemljama iz naše neposredne okoline, Hrvatska i ne izgleda toliko loše kada je riječ o tome, no čim odem na neki seminar, kongres ili skup u neku od naprednijih država EU ili svijeta, tek onda vidim koliki nas posao na tom polju još čeka. Žalosno je da gotovo ni u čemu nismo pioniri iako imamo Novi život koji je najstarije redovno kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu, osnovano 1948. godine, dok su pitanja umjetničke inkluzije još bila u povojima u svim tim zemljama koje su nas pretekle u organizaciji i financiranju takvog aspekta umjetničkog rada.

Senzibilitet imaš ili nemaš

Postoji li razlika u doživljavanju kreativnog čina između zdrave i osobe s invaliditetom?

Ne, to je potpuno individualna stvar. Senzibilitet ni na koji način nije povezan s invaliditetom, jedno je stvar duha, a drugo stvar tijela. Naravno, postoje određene razlike u percipiranju određenih aspekata neke umjetnosti, kao i razlike između osoba koje imaju neki invaliditet od rođenja i osoba koje su ga stekle tijekom života. Ali volim vjerovati da je ono temeljno što odvaja umjetnost od zanata, a to je spomenuti senzibilitet, podjednako snažan kod svih koji ga posjeduju. Njega ili imaš ili nemaš, baš kao i stil – ne možeš ga kupiti svim novcem svijeta.