Inkluzija 31

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

O, kapetane! Moj kapetane!

Boris Beck

Toksičke škole su neinkluzivne i poučavaju samo konformizam

Film Petera Weira Društvo mrtvih pjesnika gledao sam u kinu 1989. i otada još mnogo puta, a zadnji put neki dan, s najmlađom kćeri. Sama je to tražila, na što sam se rado odazvao iako znam film napamet – ili baš zbog toga što sam mogao u miru promatrati zbivanja i primijetiti ono što mi je do sada izmicalo.

Inauguracija kao sprovod

Film je u to staro doba bio najavljivan dramatičnim foršpanom, u kojem se izdvajao noćni prizor kada dečki trče šumom s ručnim baterijskim svjetiljkama; u filmu ta scena nije bila ni po čemu značajna, ali u najavi je ostavljala dojam jezovitosti, koji se na koncu pokazao sasvim ispravnim. Uostalom, smrt se spominje već u naslovu pa nije neobično da se očituje i na kraju. Pomalo nepošteno za takvu tragediju, američki foršpani prikazivali su samo vedre strane đačkog života 1959. godine u Weltonu, izmišljenom elitnom internatu u Vermontu, koji kao da se sastoji od sporta, učeničkih nestašluka i zabavnih primjedbi profesora Johna Keatinga, kojeg je tako maestralno utjelovio Robin Williams. Zbog toga sam se pomalo i brinuo: nije li moja kći zavedena lažnom reklamom, misleći da je riječ o zabavnom tinejdžerskom filmu?

Za naše današnje pojmove, kada kinima vladaju kostimirani stripovski junaci i specijalni efekti, nevjerojatno zvuči da je Društvo mrtvih pjesnika bilo te godine peti najgledaniji film u svijetu, zaradivši impresivnih 235 milijuna dolara. Priča o nekoliko srednjoškolskih smušenjaka bila je toliko duboka da je fascinirala svijet, a fascinira ga i danas; scenarist Tom Schulman dobio je Oscara za originalni scenarij, a film je osvojio nagrade BAFTA i César za najbolji film. Početak mu je genijalan. U toj strogoj školi, koju đaci zovu Hellton (hell je, podsjetimo, pakao na engleskom), ali se zato 70 posto polaznika upiše na Ivy League sveučilišta, imaju poseban obred na početku školske godine. Obijesni stariji školarci, s uplakanim novajlijama koje su roditelji dopratili prvi put, nagurani su u podzemnoj školskoj dvorani, gotičkih svodova. U dvoranu stupa procesija sa svijećom, koja simbolizira svjetlo znanja, praćena četirima stjegonošama, na čijim su zastavama ispisani stupovi škole: Tradicija, Disciplina, Izvrsnost, Čast. Sve sliči na sprovod.

U toj procesiji očituje se kultura organizacije; procesija je obred koji pokazuje vjerovanja, vrijednosti, značenja i stavove škole. Tradicija, Disciplina, Izvrsnost i Čast očituju se na svakom koraku u Weltonu, u ritualima, običajima, simbolima, jeziku, načinima rješavanja problema, definiranju prihvatljivih i neprihvatljivih oblika ponašanja i pravilima – a naročito pravilima. To je muška škola jer društveni uspjeh nije za žene; nisu isključene samo žene nego i svi koji dovode u sumnju Pravila – tjelesno kažnjavanje ondje je normalno; zadaće su opsežne i intenzivne, svakodnevne i iz svih predmeta – oni najbolji uče do ponoći. Tradicija je predala Disciplinu, ona osigurava Izvrsnost, a nagrada je Čast.

Budući da znamo kako je sve to završilo, i da je stroj Weltona jednostavno samljeo mladog Neila Perryja, kojeg je glumio Robert Sean Leonard, možemo odmah reći da su ta četiri stupa smrtonosna. Perry je bio najperspektivniji mladić; odličan đak, kojem je strogi otac namijenio studij medicine, međutim imao je umjetničke sklonosti – uređivao je školski list i glumio u amaterskoj predstavi. Ali Izvrsnost je bila na ozbiljnom sveučilištu, a ne na daskama koje život znače, zbog čega je bila prizvana Disciplina: otac je Neila prisilio da napusti list i teatar, a da se od tih strahota ubuduće lakše čuva, poslat će ga na vojnu akademiju – dečko se slomio pod tiranskim ocem i ubio njegovim pištoljem.

Traži se krivac

Samoubojstvo Neila Perryja nije značilo katastrofu samo za njegovu obitelj, taj je metak pogodio i školu. „Zbog takvih stvari škole zatvaraju“, riječi su ravnatelja Galea Nolana, koji nije pokazao nimalo sućuti za mrtvog štićenika, ali je pokazao itekakvu zabrinutost za svoj položaj. U trenutku obračuna s profesorom Keatingom vidi se sva toksičnost Weltona. Toksične zajednice su inertne i pasivne; snažno se odupiru promjenama; odnosi među zaposlenicima, a pogotovo između uprave u zaposlenih, teško su narušeni; roditelji su isključeni iz rada takvih škola jer profesori znaju sve najbolje; povjerenje uprave u napredak drugačije djece je slabo ili ga nema, a kada dođe do problema, energija se ne troši na unapređenje stanja, nego na traženje krivca.

Tradicija, Disciplina, Izvrsnost i Čast dobro zvuče, ali mogu biti smrtonosne

Krivac je bio onaj drugačiji, Keating, koji nije tražio da ga nazivaju profesorom, nego da ga oslovljavaju stihovima iz pjesme Walta Whitmana posvećene Abrahamu Lincolnu: „O, kapetane! Moj kapetane!“ On je mladiće odveo u predvorje škole, pred fotografije prethodnih generacija, izložene u vitrinama. Ukazao im je na prolaznost života, sažet u latinski izraz carpe diem, što znači iskoristi dan, i pozvao ih da „učine svoje živote izvanrednim“. Na satu književnosti pozvao ih je da naizmjence stoje na njegovom stolu kako bi shvatili da se život može gledati i na drugačiji način, jer sve je stvar perspektive. Umjesto da ih tjera da štrebaju, natjerao ih je da istrgnu štreberski uvod iz svoje čitanke i da sami iskuse izravno Poeziju, bez pseudoznanstvenih formula koje bi trebale računati njezinu vrijednost.

Umjesto Tradicije Keating nudi Inventivnost; umjesto Discipline nudi Kreativnost; umjesto Izvrsnosti nudi Zanesenost; umjesto Časti nudi Ljubav. Otkriva se da kultura Weltona ne priprema slobodne duhove, nego stvara konformiste. Konformizam ispunjava sve pore Weltona, sve norme i očekivanja djelatnika ustanove, njihova prava i obveze, uloge i međusobne odnose, formalne i neformalne odgojno-obrazovne procese i interakcije između profesora i učenika. Keating je, međutim, inkluzivan. Sramežljivi Todd Anderson, koji na početku filma stiže u Hellton kako bi se ondje pripremio za fakultet, teško se snalazi; u školi se vrlo teško otvara i gotovo je nesposoban usmeno odgovarati. Njegov je odnos s ocem depresivan. U jednoj od najdojmljivijih scena tog filma, Todd, kojeg glumi Ethan Hawke, turobno sjedi uz kožnu mapu s blokom i tintarnicom, kakve se drže na pisaćim stolovima. Znatiželjnom Neilu objasni da je to očev dar za rođendan, a da to čak i nije najgore – najgore je što je identičnu mapu dobio i za prošli rođendan. Neil, duhovit i kreativan, pokazao mu je da je mapa vrlo aerodinamična i ohrabrio ga je da ju zavitla u zrak, tako da se sve razleti. Dok su uokolo lepršali listovi notesa, ironično je utješio Todda: „Ne brini se, dobit ćeš nagodinu drugu mapu!“ Šteta za Neila – drugog je mogao osloboditi, a sebe ne.

Keating je u Todda uložio poseban trud. Zanemarujući donekle druge, neprestani se iznova angažirao oko mladića, ne dozvoljavajući mu da se zavuče u svoju puževu kućicu. Na zadatak da napišu pjesmu i recitira ju pred razredom, Todd uopće nije reagirao. Pa ipak ga je Keating izveo pred razred i provocirao sve dok iz Todda nije potekla bujica riječi, dirljivih i strašnih – čiste poezije, zatvorene u njemu. Kolika je suprotnost inkluzivnih i neinkluzivnih postupaka bilo je razvidno na kraju, pošto je nepoćudni Keating već bio odstranjen s nastave. Njegova predavanja iz književnosti preuzeo je strogi i suhi Mr. Nolan. Pred utučeni razred, traumatiziran zbog gubitka kolege, a potom unesrećen i tjeranjem omiljenog predavača, Nolan dolazi autoritativno i samouvjereno. Kao prvi čin svojeg prosvjetiteljskog djelovanja zahtijeva od Todda da pročita iz onog uvoda, koji im je baš Keating zapovjedio da ga istrgnu iz knjige. Todd je bio u neprilici i neodlučno je zinuo, ali Nolan ga je već bio prekinuo, nestrpljiv da krenu dalje, i prozvao sljedećeg učenika. Pa samo taj trenutak vrijedi čitavo poglavlje neke knjige: gdje se mladića na pragu života, koji je jedva došao do svoga glasa, rutinski preskače, pa se čak i ne primijeti da ga se preskočilo.

Nevažnost je temelj neinkluzivnosti – postoje oni važni za naše društvo, čak oni koji jesu naše društvo; i oni koji to nisu: spori, neodlučni, smeteni, zbunjeni, traumatizirani. Pa ipak je baš Todd podigao glas kada je vodstvo škole odlučilo svaliti svu krivnju na Keatinga. Toničke odgojno-obrazovne ustanove dinamične su, sklone razvojnim procesima, promiču povezanost i uzajamnu potporu zaposlenika; tamo gdje se sve zajednički planira, tamo se i sve zajednički vrednuje, pa se i odgovornost dijeli. Ali u Helltonu su tražili Pedra – takva im je bila tradicija. U odvratnom i okrutnom bijesu, nemilosrdno su se obrušili na vlastite učenike i ultimativno tražili od njih da potpišu presudu Keatingu, u stilu staljinističkih čistki, ili će biti izbačeni iz škole. Disciplina je ipak bila ispred Časti.

Ispiranje mozga

Kraj ipak nije tako crn. Dok Nolan ispire mozak njegovim učenicima, Keating se vraća u staru učionicu, kao duh, po svoje stvari. Todd – koji je našao svoj glas – pred svima otkriva Keatingu da su dečki bili zastrašivani, i da su pod prisilom potpisali papir koji je zapečatio njegovu sudbinu. Pred užasnutim Nolanom Todd se penje na svoju školsku klupu i pozdravlja Keatinga riječima: „O, kapetane! Moj kapetane!“ Nisu se svi u razredu popeli na klupe, no mnogi jesu. Profesor uči, možda i kažnjava, ali kapetan vodi i nadahnjuje.

Inkluzija 31

31 - 10. ožujka 2022. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Elizabeta Pernar

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak