‘Želim više od života’

„Ne smije se izjednačavati socijalna skrb s invaliditetom jer zašto bih ja kao slijepa osoba po defaultu bila socijalni slu­čaj?“ kaže Andreja Veljača, pravnica, izvrš­na direktorica Hrvatskog saveza slijepih, i nastavlja: „Ja to ne želim, želim radi­ti, doprinositi, dobiti svoju plaću i živjeti normalan život. I ja tako živim, ali ja sam iznimka.“

U evidenciji HZZ-a ove jeseni registrirano je 6345 osoba s invaliditetom, a od toga su 203 osobe s oštećenjem vida

U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapo­šljavanje početkom ove jeseni bilo je regi­strirano 6345 osoba s invaliditetom, a od to­ ga su 203 osobe s oštećenjem vida (3,2%). U prvih osam mjeseci ove godine, posredovanjem HZZ­a zaposleno je ukupno 1411 osoba s invaliditetom. Od ukupnog bro­ ja zaposlenih osoba s invaliditetom, 53 (3,8%) su osobe s oštećenjem vida. HZZ na­pominje kako se ovdje radi o osobama ko­ je su zaposlene isključivo putem ugovora o radu te nisu ubrojene osobe zaposlene na temelju drugih poslovnih aktivnosti. Također, prikazan je broj osoba koje ima­ju oštećenje vida, dok se dio osoba iz evi­dencije navodi kao osobe s kombiniranim/ višestrukim oštećenjima. Tijekom 2019. iz evidencije nezaposlenih osoba zaposleno je 2700 osoba s invaliditetom među koji­ ma je 87 s oštećenjem vida.

 Andreja Veljača, izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih/ Izvor: Hrvatski savez slijepih

Uvjeti za normalan život

Među nezaposlenim slijepim osobama je i Fran Skračić (32), diplomirani biblio­tekar i informatolog, koji je na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli završio i preddiplom­ski stručni studij Predškolskog odgoja.

„Priča s predškolskim odgojem nije uspje­la jer sam u međuvremenu oslijepio, a kao slijepa osoba ne mogu raditi u vrtiću, bez obzira na to što smo napravili program ra­da“, kaže Skračić kojemu nije bilo dano da polaže stručni ispit uz obrazloženje da kao slijepa osoba ne može biti odgojitelj, iako po svijetu ima slijepih odgojitelja. Time se našao u situaciji da traži posao kao tele­fonist, što mu je stručna kvalifikacija iz srednje škole.

„Gdje ću s tim zanimanjem u 21. stolje­ću naći posao?“ pita se Skračić. „Niti je mo­ja životna želja da cijeli život provedem na centrali. Želim više od života. S druge strane, u predškolskom odgoju, struci ko­ju volim i u kojoj sam htio raditi, nije mi dozvoljeno da radim“. U Zagrebu je stoga upisao sveučilišni diplomski studij biblio­tekarstva i informatologije. Položio je stručni ispit iz bibliotekarstva, a stručno osposobljavanje završio je na Edukacijsko­ rehabilitacijskom fakultetu. Od tada je prošlo više od godinu dana, no posao nije dobio. „Imam 32 godine, nemam prihoda, praktički nijednog dana radnog staža“, kaže Skračić. „I ja bih se isto htio maknu­ti od kuće, osamostaliti se, imati prihode i uvjete za normalan život i jednog da­ na normalnu mirovinu.“ Posao nisu sa­mo prihodi, smatra on, jer ga izostanak primanja dodatno isključuje iz zajednice. Pa tako, među ostalim, ističe kako mu je teško i nelagodno nekoga pozvati i na naj­običnije druženje uz kavu jer mu je neu­godno da taj drugi mora plaćati račun.

Gubitak samopouzdanja

Andreja Veljača izgubila je vid zbog bo­lesti. Upravo činjenicu da nije slijepa od rođenja ističe kao pogodnost koju brojne slijepe osobe nemaju. Kao osoba koja je dio života imala priliku vidjeti stvari oko sebe, oblike i boje, sada lakše percipira svijet i okruženje. Kao jednu od manje poznatih, ali nadasve važnih koristi zapošljavanja osoba s oštećenjima vida, Andreja Veljača navodi i problem „prezaštićivanja“, odnos­no situacije u kojoj skrbnici slijepe i slabo­vidne osobe drže predaleko od realnog svijeta: „Normalno je da se mama brine, ali micanjem od kuće i maminog skuta postajete samostalnija osoba spremnija za neovisni život.“

Nadalje, Veljača ističe i problem dugo­trajne nezaposlenosti koji stvara niz nega­tivnih posljedica, od gubitka kompetenci­ja do gubitka samopouzdanja. „Što je čovjek dulje doma, manje je svjestan što se oko njega događa i zaostaje za onim što je traženo na tržištu rada. Sve to počne utjecati na vaš život, sve ste više kod kuće, sva manje izlazite, sve manje imate konta­kata s ljudima, postanete depresivni, izgu­bite   samopoštovanje   i   samopouzdanje i sve više mislite da se nikad više nećete moći uključiti u tržište rada“, zaključuje Andreja Veljača.

Prepreka za uključivanje u svijet ra­da slijepih osoba većinom nije nedosta­tak kompetencija u struci, već nedosta­tak socijalnih vještina, pokazuju svjetska istraživanja. Slijepe osobe, tvrdi Veljača, nerijetko ne znaju što  reći  na  razgovo­ru za posao, niti kako se obući, a susreću se i s problemima gestikulacije i mimi­ke – svega onog što slijepi ne uče rutin­ski od roditelja, nego moraju učiti poseb­no. Slijepa osoba na razgovoru nikada neće ostaviti tako dobar dojam kao osoba ko­ ja vidi jer mora biti što sličnija videćima kako bi ju prihvatili. Kad dođe na razgo­vor za posao, slijepa osoba nije samostalna u nepoznatom prostoru, služi se štapom i netko joj mora pomoći. No kad prođe de­set puta nekim prostorom, slijepa se oso­ba može kretati i bez štapa. „Samo, treba im dati priliku za to“, ističe Veljača.

Hrvatski zavod za zapošljavanje provo­di mjere za poticanje zapošljavanja defi­nirane dokumentom Smjernice za razvoj i provedbu aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2018. do 2020. Potpore za zapošljavanje mogu se dodijeli­ti u obliku subvencije za plaće za zapošlja­vanje radnika u nepovoljnom položaju na tržištu rada i zapošljavanje radnika s in­validitetom, pri čemu su uvjeti i kriteri­ji za uključivanje osoba s invaliditetom povoljniji od svih ostalih skupina, te je iznos potpore za zapošljavanje najviši – poslodavcu se pokriva 75% bruto plaće, dok za ostale skupine potpora iznosi 50%. Osim potpora koje nudi HZZ, osobama s invaliditetom i poslodavcima dostupni su i poticaji Zavoda za vještačenje, profesio­nalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Andreja Veljača smatra kako bi se u su­stavu  obrazovanja  trebalo  dati  potpo­re kako bi se slijepi, kroz integrativno ili kroz specijalno školovanje, obrazovali za zanimanja koja su tražena. Demotivira­nost osoba s invaliditetom da budu uklju­ čene na tržište rada problem je s kojim se susreću u cijelom svijetu. U Švedskoj i Danskoj, primjerice, slijepi koji rade i do­prinose društvu imaju veći inkluzivni do­datak nego netko tko sjedi kod kuće. „Ako idete na posao, držite do sebe, idete među ljude i slično, vi ste stimulirani od države. Vaš inkluzivni dodatak je kompenzacijski novac za pokriće povećanih troškova živo­ta uzrokovanih invaliditetom, a iznosi 700 eura“, kaže Veljača i nastavlja: „Onaj tko sjedi doma dobije 200 eura. I to je sasvim logično. Međutim, mi u Hrvatskoj radimo suprotno, mi svrstavamo osobe s invalidi­tetom u socijalnu kategoriju. Zato što smo invalidi, moramo biti u socijali, a to nije u redu“.

Nezapošljavanjem slijepih i slabovid­nih osoba šalje se poruka ljudima s inva­liditetom da bi trebali prihvatiti odlazak  u mirovinu, smatra Fran Skračić: „I čo­vjek s vremenom počne razmišljati, mož­da je bolje da odem u mirovinu jer bar ću imati neke prihode, a ovako nemam ništa. Tražim posao, ništa se ne događa. Sve sam stariji, nemam ništa, ovako ću barem ima­ti mirovinu. I ljudi onda idu linijom ma­njeg otpora“. Kao da je državnim instituci­jama, mišljenja je Skračić, u interesu da se ljudi umirove.

Bibliotekar i informatolog Fran Skračić/ Izvor: Snimio Goran Stanzl, Pixsell 

To je život

Osim toga, kod nas postoje prihodovni cenzusi za ostvarenje određenih prava, pa ako imate plaću ili mirovinu, imat ćete manji doplatak od države zato što ste inva­lid nego da ne radite. „To je suprotno od onoga što rade razvijene zemlje“, kaže Ve­ljača koja smatra da je nužno motivirati osobu s invaliditetom – da bude aktivna, da radi i pomaže drugima te da ju se uklju­či u društvo, jer mogućnost zapošljavanja za slijepu osobu znači mnogo više od plaće. „Poslodavac preko Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju zapošljava­nja osoba s invaliditetom može ostvariti novčanu nanaknadu zbog smanjene radne učinkovitosti osobe s invaliditetom u po­stotku vještačenja, ali – od minimalne pla­će. Ono za što se mi zalažemo je da bude financiran u postotku smanjene radne učinkovitosti, ali od realne plaće“, isti­če Veljača. I Skračić smatra da se sustav u Hrvatskoj treba promijeniti: „Inkluzivni dodatak mora biti poticaj i motivacija za rad, a ne za sjedenje doma kao što je sad. Mislim da je preduvjet za to da se u društ­vu i kod poslodavaca makne negativna predrasuda prema slijepim osobama. Čast iznimkama, ali većina već u samom startu ima negativan pristup u smislu ‘pa kako ćeš ti to, ti to ne možeš’. Kad se ljudima da jednaka i ravnopravna prilika da dobiju posao, onda ovakav način inkluzivnog do­datka ima smisla.“

Skračić u sklopu udruge slijepih osoba trenutačno drži informatički tečaj za sli­jepe i slabovidne osobe te ide na eduka­ciju za wellness terapeuta. Bavi se spor­tom i zahvaljujući svim tim aktivnostima pokušava izbjeći ostanak u kući i gubi­ tak kontakta sa svijetom. Andreja Velja­ča također se bori: „Moj je izbor bio: Ne želim u mirovinu, želim raditi, imati svo­ju plaću. Digla sam kredit za stan koji ot­plaćujem, imam svojih 40 kvadrata i ra­dim što hoću. E, to je život!“

Fran Skračić, stručnjak je za informatiku/ Izvor: arhiva Hrvatskog saveza slijepih

Andreja Veljača, pravnica, izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih

Prvi i osnovni zahtjev

Bolna tema svih osoba s invalidi­tetom, posebice slijepih, jest pitanje inkluzivnog dodatka koji bi trebao bi­ti kompenzacijski novac za povećane troškove života. „To je dodatak koji mi kao osobe s invaliditetom tražimo od države kao dodatak koji ne bi trebao imati veze s našim prihodima, imovi­nom ili bilo čime što se povezuje uz socijalni status osobe, nego bi trebao biti nužno vezan uz težinu  ošteće­nja i invaliditet“, kaže Andreja Velja­ča i nastavlja: „To je naš prvi i osnov­ni zahtjev jer se inače gubi smisao inkluzivnog dodatka. Njegov je smi­sao da kompenzira ograničenja zbog invaliditeta, a ne da se gleda ima li netko plaću tisuću, dvije ili pet tisuća. To je već 15 godina prijepor s državom, bez obzira na to tko je na vlasti. Naša je intencija da kompenziramo troško­ve života i da se proba maknuti osobe s invaliditetom od socijale.“