Vrijeme za refleksiju

Starije osobe općenito pridaju velik značaj religioznim vjerovanjima i pona­šanjima, neovisno o tome koliko su re­ligiozni bili u ranijim životnim fazama. Nekoliko je potencijalnih tumačenja ove pojave – od činjenice kako starije osobe gube određene životne uloge, recimo rad­nu, pa samim time imaju potrebu nado­mjestiti ih ili imaju više slobodnog vreme­na. Sigurno je to povezano i s činjenicom da se u starijoj životnoj dobi odvija svoje­vrsna rekapitulacija života, ističe se po­ treba za davanjem  smisla  proživljenom te je veći naglasak na duhovnoj dimenzi­ji identiteta.

Religioznost je moćan faktor društvene inkluzije u svakom životnom razdoblju, a napose u starijoj dobi/ Izvor: Pixabay

Veliki problem starije populacije odnosi se na kroničnu usamljenost, koja postaje sve veći problem razvijenih zemalja

Sazrijevanje i iskustvo

Religioznost i duhovnost donekle su različite, ali i preklapajuće dimenzije šireg skupa ponašanja i osobina. Religioznost se više odnosi na prihvaćanje institucionali­ziranih i tradicionalnih religijskih uvjere­nja i običaja, dok je kod duhovnosti veći naglasak stavljen na prihvaćanje netradi­cionalnih religijskih uvjerenja i praksi. Drugim riječima, duhovnost je lišena in­stitucionalizirane  domene  i  usmjereni­ja na osobno duhovno iskustvo, stoga je povezana s višim razinama mišljenja i samoostvarivanjem.

I dok se religioznost, posebno ako govo­rimo o pohađanju obreda, može razvijati  i prakticirati od malih nogu, čini se kako je duhovnost više posljedica sazrijevanja  i životnih iskustava, uglavnom iz odrasle dobi kada se prolaze važne životne tran­zicije – prelazak na tržište rada, formiranje obitelji ili trajne partnerske bračne veze, roditeljstvo, profesionalni razvoj i slično. Prema psihodinamskom stajalištu, kak­vo je zastupao C. F. Jung, razvoj duhovnos­ti zahtijeva veliku razinu autonomije i svijesti, što se razvija tek negdje u sredn­joj dobi, dok drugi duhovnost promatraju kao izravnu posljedicu povezanosti s ljudi­ma, novih iskustava i stabilnosti identite­ta. Osobe koje dosegnu željenu razinu du­hovnosti u životu lakše pronalaze svrhu i smisao i u najtežim patnjama, a jedan od najboljih primjera toga je neurolog, psi­hijatar, sveučilišni profesor i utemeljitelj logoterapije – Viktor Frankl – koji je pro­živio strašno osobno iskustvo patnje u na­cističkim koncentracijskim logorima tije­kom Drugog svjetskog rata, nakon kojih je ipak uspio pronaći životni smisao i preni­jeti drugima ono što mu je pomoglo.

Najpoznatija razvojna teorija, ona Erika Eriksona, govori o razdoblju starenja kao o posljednjoj fazi psihosocijalnoga razvo­ja koja je usmjerena na refleksiju. To znači da se svi u toj fazi osvrću na svoj život kako bi utvrdili jesu li njime, generalno, zado­ voljni ili ne. Jesu li zadovoljni time kako su proživjeli život, koje su odluke požalili i slično. Pojedinci koji nisu zadovoljni re­zultatom te refleksije imat će osjećaj da im je život promašen i nepovratno izgub­ljen te će osjećati gorčinu, očaj, frustraci­ju. Oni koji budu ponosni postignutim imat će osjećaj osobnog integriteta, bit će zadovoljni unatoč svijesti o vlastitoj smrt­ nosti i posvetit će se tome da svoju mu­drost dijele s drugima, da budu od koris­ti društvu, što se jednom riječju naziva generativnost. Takvim pojedincima pro­tok vremena ne stvara toliki psihički pri­tisak kao onima koji smatraju da su neke životne prilike propustili ili izgubili.

Veliki životni izazovi

Duhovnost se značajno povećava na­kon srednjih 50­ih godina života. Zbog slabljenja tjelesnog zdravlja, a i činjeni­ ce da stariji imaju više vremena i  moti­va razmišljati o smislu života i srodnim temama, to ih potiče da se više okrenu duhovnosti. Uključenost u različite religij­ske aktivnosti i obrede postaje važan iz­vor unutarnje snage, daje smisao svako­ dnevnom životu, pomaže s prilagodbom te može biti dobra strategija suočavanja sa stresom i način dobivanja socijalne podrške, pogotovo za ranjive društvene skupine. U određenim okolnostima, vjer­ske zajednice postaju središta obrazovanja, zdravstvene i socijalne skrbi te društvenog života, a uključenost u religijske aktivnos­ti starijim osobama donosi niz koristi – od boljeg tjelesnog zdravlja, korisnih zdravst­venih navika, psihološke dobrobiti i po­drške – što im u konačnici može značajno produljiti životni vijek!

Postoje i određene razlike u religiozno­sti starijih osoba. Tijekom čitavoga života žene su religioznije od muškaraca, češće su pripadnice vjerskih zajednica i aktivni­je su u njima. Žene se češće okreću religi­ji radi socijalne podrške, pogotovo kada su suočene s velikim životnim izazovima kao što su siromaštvo, bolest, smrt partnera ili kada se nađu u posebno ranjivim skupina­ma. U srednjoj i starijoj životnoj dobi, po­jedinci više kritički promišljaju o vlastitim vjerovanjima i vrijednostima, ne doživljavaju svijet crno­bijelim kao mlađi ljudi i shvaćaju da nije jednostavno dono­siti životne odluke s kojima će okolina, ali prije svega i oni sami biti zadovoljni. Preispituju određena uvjerenja, posebno kako bi uštedjeli na vremenu kojega više nemaju u izobilju. U svojim se duhovnim promišljanjima, u prosjeku, usmjeravaju na širu sliku (čovječanstvo nasuprot „ja“), teže borbi protiv nepravde i promicanju općeg dobra, usmjeravaju se na to kakav svijet žele ostaviti mladim naraštajima. U tom smislu, duhovnost može biti ključ psihološke dobrobiti.

Žene su u prosjeku zainteresiranije za duhovni pristup životu/ Izvor: Duško Jaramaz, PIXSELL

Psihološka dobrobit u užem smislu od­nosi se na eudemonističku komponentu dobrobiti, koja se razlikuje od tzv. subjek­tivne dobrobiti. Eudemonistička kompo­nenta uključuje mnogo više od subjektivnog osjećaja zadovoljstva i sreće (ono što nam ljudi kažu kada ih pitamo jesu li sretni i zadovoljni). Ona se odnosi na pot­puno i bezuvjetno prihvaćanje sebe, ostva­rivanje vlastitih potencijala, autentičan život u skladu s vlastitom prirodom, raz­voj u svim fazama života te doživljaj smis­la. Kada se ostvari ta komponenta, posljedica je ono što nazivamo subjektivnom, odnosno hedonističkom komponentom dobrobiti. Ona u sebi sadržava pojmove poput zadovoljstva životom, sreće, ugo­de, pozitivnih (ugodnih) emocija i slično. Osjećaj dobrobiti se tijekom života mije­nja, ali ostaje relativno stabilan kada je osoba svjesna svoje zadaće u društvu, u obitelji i u vlastitom životu. Sve dok uspi­jeva pronaći smisao, održavanje dobrobi­ ti je jednostavno, a studije su pokazale da je psihološka dobrobit značajno pozitivno povezana s religioznošću osobe.

Opasnosti po mentalno zdravlje poje­dinaca u starijoj životnoj dobi su broj­ne. Primjerice, problem tjelesnog zdrav­lja može značajno utjecati na doživljaj autonomije, depresije i tjeskobe,  osobi­to kod žena. Posebno je štetno kada se us­poređuju s onima boljeg zdravlja. Unatoč slabljenju tjelesnog zdravlja, čini se da se stariji dobro nose s manjim poteškoćama sve dok su sposobni samostalno se kreta­ti i brinuti se za sebe. Problem se javlja ka­da postaju ovisni o drugima, posebno o vlastitoj djeci, zbog čega osjećaju krivnju i sram jer ne mogu ostvariti autonomiju. To uvelike utječe na njihovo mentalno zdrav­lje i osjećaj vrijednosti u društvu.

U srednjoj i starijoj životnoj dobi, pojedinci više kritički promišljaju o vlastitim vjerovanjima i vrijednostima, ne doživljavaju svijet crno- bijelim kao mlađi ljudi

Drugi veliki problem starije populacije odnosi se na kroničnu usamljenost, koja postaje sve veći problem razvijenih europ­skih zemalja. Dokazano je da se starenjem smanjuje socijalna mreža, zbog smrti bli­skih prijatelja, nemogućnosti kretanja i posjećivanja prijatelja te bolesti koje su česta prepreka u ostvarivanju željenih ak­tivnosti u starijoj odrasloj dobi.

Osjećaj zajedništva i svrhe

Odlazak djece iz roditeljskog doma kod starijih izaziva pojavu „sindroma praznog gnijezda“, odnosno svjesnost o prolaznos­ti života i moguću pojavu usamljenosti i depresije zbog gubitka smisla i svrhe odlaženjem djece. Iako je u pitanju prirodan i poželjan proces tranzicije, starijim je lju­dima potrebno vrijeme da se ponovno usmjere na sebe, a ne na svoju djecu koja su osnovala vlastiti život. Nažalost, neki­ma je ova tranzicija suviše bolna, zbog če­ ga se javlja intenzivan strah od napušta­nja i gubitka sigurnosti. Pokazalo se da u toj situaciji veliku ulogu imaju vjerske za­jednice i sudjelovanje u vjerskim obredi­ma koji starijima pružaju smisao, osjećaj zajedništva i utjehu kada je to potrebno.

Duhovnost i praktična religioznost nu­de se kao razvojno primjereni i relativno dostupni oblici podrške za ovu, posebnu ranjivu, društvenu skupinu te ih je kao takve potrebno još više poticati i/ili im­plementirati u socijalne politike prema populaciji starijih. Osjećaj zajedništva, sigurnosti i svrhe u vlastitoj društvenoj zajednici starijoj osobi predstavljaju iz­vor smisla i svrhe, želju za sudjelovanjem u aktivnostima tijekom  cijeloga  života  te rad na sebi unatoč težini proživljenih godina. Poticanje aktivnog i produktivnog starenja uvelike se temelji na vrijednos­nim sustavima osobe te njezinoj želji za napretkom i doprinosima u društvu.

Visoka dob prirodno je vrijeme za svođenje računa o životu/ Izvor: www.pxfuel.com

Religioznost i duhovnost

U istraživanjima se pokazalo kako je religioznost više dio našeg socijal­nog identiteta, odnosno služi ostvarivanju zajedništva, a očituje se u bri­zi za druge, prosocijalnom ponašanju i altruizmu. Duhovnost je više pove­zana s osobinama ličnosti i proaktiv­nošću – potrebom za djelovanjem, ostavljanjem traga na ovome svijetu, utjecanju na druge i  kreativnos­ti. Također, dokazano je kako je veza između religioznosti i generativno­sti vremenski stabilna kroz više od 40 godina, što znači da se generativnost u kasnoj odrasloj dobi može dosta do­bro predvidjeti na osnovi religiozno­sti u ranoj odrasloj dobi, ali tek nakon prijelaza u srednju dob.