Volim topao i mekan zvuk violončela

Naš je sugovornik dječak Petar Đula Vr­banić, mlad devet i pol godina, koji u Za­grebu polazi osnovnu i glazbenu školu. Ovaj mali violončelist iza sebe ima već ne­koliko uspješnih violinističkih natjeca­nja i nagrada – 2019. prvu nagradu na 17. Međunarodnom gudačkom natjecanju Rudolf Matz u Čakovcu i posebnu nagradu Stjepan Hauser u Rijeci, na Međunarod­nom natjecanju glazbene mladeži za XXV. Grand Prix Lions Club, a dobio je i poseb­nu diplomu za najmlađeg sudionika 12. Međunarodnoga violinističkoga natjeca­nja Antonio Janigro ove godine. Jedan dio godine provodi u Dubrovniku, u rodnom gradu svoje majke, Ivane Đule, uspješ­ne dramaturginje, prevoditeljice i glazbe­nice, gdje žive i Petrovi none i nono, tj. dubrovački djed i baka. Školski, nastavni dio godine provodi u Zagrebu, u rodnom gradu svojega oca, liječnika Luke Vrba­nića, pulmologa, također uspješnog glaz­benika. Ivana Đula i Luka Vrbanić bave se niz godina i glazbenom pedagogijom, od 2014. pokrećući i vodeći platformu za izvedbene umjetnosti ARTAREA. U sklopu platforme surađuju s brojnim festivali­ma, primjerice na otvaranju Festivala pra­va djece, te sa školama, vrtićima, centrima za kulturu. Kao gostujući voditelji djeluju i u sklopu Restartove Filmske početnice. Sku­pa skladaju glazbu za kazalište, a 2019. su nagrađeni za najbolju glazbu u predstavi Zamrznute pjesme.

Kao i sva djeca, naš mali sugovornik Pe­tar Đula Vrbanić doživljava pandemiju ko­ronavirusa na svoj, iskren i lucidan način. U Zagrebu je, s roditeljima i malom se­strom Dešom, kojoj je danas osamnaest mjeseci, u njihovu stanu u središtu gra­da doživio i razorni potres 22. ožujka. Pe­tar Đula Vrbanić osvaja i plijeni svojom vedrinom, radošću i inteligencijom, spojem dječačke jednostavnosti i velike na­darenosti u svim područjima kojima se bavi dječje zaigrano i razigrano, topli­nom i iznimno šarmantnom komunika­tivnošću, dobrotom i divnom ljudskom toplinom.

Petar Đula Vrbanić na natjecanju Antonio Janigro u Zagrebu 2020/ Snimio: Damil Kalogjera   

Petre, što od svojih izvanškolskih aktiv­nosti najviše voliš: sviranje, glumu u ka­zalištu, film?

Pa zapravo, budući da najviše vremena pro­vodim svirajući violončelo, nemam toliko velikog iskustva s ostalim aktivnostima. Glumu jako volim, ali cello mi je nekako najbliže. Mogu za njega reći da ga baš vo­lim svirati.

Zašto voliš violončelo?

Volim violončelo zato što su me oduvijek privlačili gudački instrumenti i ima tako nekako topao zvuk, mekani, kako bih rekao, koji ja jako volim. Može oponašati mno­ge instrumente, proizvesti različite zvukove.

Koliko vremena provodiš u vježbanju?

Vježbam svaki dan. Najčešće vježbam oko sat vremena, kad imam više vremena, du­že sviram, no tada volim improvizirati.

Kako surađuješ sa svojim profesorima glazbe?

Moja prva profesorica s kojom sam zavolio violončelo jest Dobrila Berković Magda­lenić, a moj je profesor u muzičkoj, u Glaz­benom učilištu Elly Bašić, Andrija Šimić. Jako volim svoje profesore i volim s njima raditi. Ne mogu to baš opisati, trebali biste doći na sat i vidjeti.

Početkom ove godine sudjelovao si na Međunarodnom violončelističkom natje­canju Antonio Janigro. Kako si se osjećao?

Prije toga sam imao još dva natjecanja, ali na Janigru sam se najbolje osjećao. Upo­znao sam djecu iz cijelog svijeta, slušao sam jako puno čelista i to je natjecanje na mene ostavilo najbolji dojam. Na njemu sam bio najopušteniji, takva je bila cijela atmosfera natjecanja. Kao najmlađi sudio­nik dobio sam ogromnog plišanog med­vjeda i to mi je najdraža nagrada (čak dra­ža i od prve nagrade).Taj medo stoji u mojoj sobi i zove se Janigro.

Znaš li tko je Janigro?

Osim što je moj medo, Janigro je poznati talijanski čelist i dirigent koji je osnovao ansambl Zagrebački solisti i u Zagrebu ra­dio kao profesor violončela.

Koji ti je skladatelj najdraži?

Nemam zasad najdražeg skladatelja. Do­ sad sam najviše svirao Antonija Vivaldija, s kojim sam započeo svoj čelistički život. Najčešće sam svirao Allegro stavke, što me je ponekad frustriralo, zbog brzog tempa, ali i dalje ga sviram i koliko god da je brz, na kraju je zabavan. Volio sam svirati Pe­tra Iljiča Čajkovskog, iako sam svirao sa­mo jedno njegovo djelo. Dosta sam svirao i Rudolfa Matza, većinom etide, ali lijepe. I jednu jako lijepu kompoziciju, Iz male suite, s kojom sam osvojio prvu nagradu. Od svih kompozitora koje sam dosad svi­rao mislim da mi je Antonin Dvořak bio najdraži.

Zašto?

Imao je lijepe melodije, dojmile su me se njegove teme i uživao sam svirajući ga. Na Janigru sam slušao starije čeliste, jako mi se svidio David Popper, Joseph Haydn, Dimitrij Šostakovič i Carlo Alfredo Piatti.

U predstavi Mali princ, prema djelu Anto­inea de Saint­Exupérya, u Hrvatskom na­ rodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci u režiji Renate Carola Gatica izvodiš jed­nu pjesmu. Kakva je to pjesma?

Tu sam pjesmu zapravo snimao za pred­stavu u Puli, u Istarskom narodnom kaza­lištu, kad sam imao pet godina. S tom sam pjesmom jako povezan, zato što jako vo­lim tu predstavu i bilo mi je jako lijepo na njoj raditi. Pjesma govori o tome što je u životu stvarno važno.

Ovoga smo ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama u Lazaretima gledali predstavu Marta i sedam strahova prema tekstu Iva­ne Vuković u režiji Natalije Manojlović. Predstava je premijerno izvedena u Za­grebu, u KunstTeatru. Objasni nam svoju ulogu u toj predstavi. U Dubrovniku si na poklonu u Lazaretima poslije predstave doživio velik pljesak.

Ja sam u toj predstavi bio Mukost, strah od nemogućnosti pronalaska prave riječi. Bio sam jedan od sedam strahova koji su se pojavili tijekom Martina odrastanja. Taj je strah Martu dosta plašio i tjerao ju je da donese odluku. Bilo mi je jako uzbudljivo snimati za tu predstavu.

Čujem da voliš čitati. Jesi li pročitao knji­gu francuskog autora?

Knjigu sam pročitao i jako je volim. Dosta je poučna, što mi se sviđa, i mislim da je ta knjiga jako važna za sve ljude.

 Kako bi je prepričao svojim prijateljima i prijateljicama?

Tu priču nikada nisam pokušavao prepri­čati pa mi je teško odgovoriti na ovo pita­nje. Mislim da bi je svi trebali pročitati. Moji najbliži prijatelji već jesu.

U Dubrovniku ljeti živiš unutar zidina. Sudjelovao si u projektu svojih roditelja La musica di notte 2019. – Usred buke grada ili Ako si pošla spavat, sretno! Kako si doživio taj projekt u kojem sviraš klavir? Je li ti smetala buka u Gradu?

Meni buka u gradu zapravo uopće nije smetala. Jer kad je krenula ta najveća bu­ka, kasno u noć, ja sam već duboko spa­vao. Kada je moja mama planirala radi­ti taj projekt, ja sam u školi svojeg učitelja zamolio da slušamo tu pjesmu i zatim, kad sam kod kuće bio slobodan, improvizirao sam na tu temu. Sâm sam se snimao, zato što sam htio imati svoju verziju te pjesme. To mi je jako drag projekt i za njega sam napravio čak i plakat.

Ove je godine naš Dubrovnik bio manje bučan. Koji ti je Dubrovnik draži?

Draži mi je zapravo ovaj tu, manje bučni Dubrovnik, zato što smo se osjećali više kao kod kuće. Bilo je manje ljudi i mo­gli smo ići van sami i igrati se po cijelom gradu.

 Bio si gost u videu PocoLoco. Što si tamo točno radio?

Na tom sam spotu snimao reperski dio pjesme s albuma PocoLoco Orkestra u ko­jem svira moja mama.

Sudjelovao si na Reviji hrvatskoga film­skog stvaralaštva 2019. u Sisku. Kako je došlo do snimanja filma Prijatelj filmske skupine tvoje škole, Osnovne škole Pet­ra Zrinskog iz Zagreba? Voliš li kameru?

Upoznao sam u školi na stubištu profeso­ricu koja je vodila filmsku skupinu i  ona me pozvala da s njima snimam film. Bilo je to jako lijepo iskustvo. Volim kameru. Pred kamerom se osjećam jako ugodno.

Tvoja je škola u Zagrebu, ako se ne va­ram, stradala u potresu. Pretpostavljam da sad u „zamjensku” školu putuješ. Što misliš o školi prije korone i potresa, a što poslije potresa i za vrijeme pandemije?

Škola prije korone i potresa bila mi je jako draga i svaki vikend sam iščekivao novi tjedan. I u školi mi je bilo jako zabavno. Puno vremena smo provodili u  knjižni­ci, to sam jako volio. Sada nakon potresa jednako se veselim školi i iščekujem kada ćemo se u nju vratiti, budući da smo tre­nutačno zbog pandemije doma. U novoj školi nemamo svoju knjižnicu i to mi naj­više nedostaje. Naša se knjižničarka po­brinula da naša škola ipak ima knjige pa sada imamo veliku kutiju s knjigama ko­je možemo posuditi. Nedostaje mi naše lijepo dvorište, nedostaju mi izvannastavne aktivnosti, dramska, zbor i filmska.

Što bi općenito u školi i na nastavi pro­mijenio, a što bi ostavio isto?

Rado bih da se vratimo u svoju školu, osta­lo ne bih mijenjao. 

Kako si ti doživio potres u zagrebačkom stanu?

Jako sam se preplašio. Kad sam se probu­dio, nisam znao što se događa. Ne mogu opisati taj osjećaj. Bio sam izbezumljen.

Koga i što najviše voliš u Dubrovniku, a koga i što u Zagrebu? Voliš li more, voliš li kamen?

U Dubrovniku najviše volim svoju nonu, nona i svoje dubrovačke prijatelje. I jako se radujem moru. Volim svako jutro ići brodom na Lokrum, posjećivati dubrovač­ku knjižnicu, igrati se s prijateljima, ku­pati se, jesti  sladoled  od  maline,  sluša­ti razne koncerte… U Zagrebu volim svoje zagrebačke prijatelje i obitelj, svojeg Uču, svoju sobu, volim školu, snijeg, zoološki…

Zanima li te više mamina i tatina umjet­nost ili tatina medicina?

Više me zanima umjetnost. Medicina me pretjerano ne zanima, više zoologija. Jako volim životinje. 

Što ćeš reći svojoj maloj sestri Deši kad malo odraste: kakav je ovaj naš svijet?

Raznolik.

Hvala ti, Petre. I puno sreće, smijeha, zdravlja i radosti u životu.