Inkluzija 3

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

Kako beskućnici preživljavaju u epidemiji

Piše Boris Beck urednik Inkluzije

Suzana Sakić i Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar provele su ljetos zanimljivo istraživanje o našim sugrađanima bez krova nad glavom

„Znači, aha, neću sad više svaku stvar uzet. Recimo nekad, kad bi se išao luftat, a nemaš love, ideš po stolovima, i kaj na­đeš, kaj ostane od cuge, to uzmeš i piješ. E sad to više nema, sad znaš da možeš pokupit na taj način“ – to su riječi beskućni­ka kojega se zbog zajamčene anonimno­sti navodi pod imenom Janko, a govori o svojem strahu od koronavirusa i kako je utjecao na njegovo ponašanje. Razgovor s njim obavile su znanstvenice s Insti­tuta društvenih znanosti Ivo Pilar, socio­loginja Suzana Sakić i sociologinja i an­tropologinja Paula Greiner. Bilo je to u sklopu međunarodnog projekta CSRP­ IZHRZ0_180631/1 o istraživanju beskuć­ništva, a predstavile su ga koncem rujna na znanstvenom skupu održanom u Insti­tutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, pod naslovom COVID-19 u humanističkoj perspektivi: mutacije straha i kulturne promjene. Projekt na kojem surađuju naziva se Istraživanje beskućništva i putova prema društvenom uključivanju: usporedna studija konteksta i izazova u švicarskim i hrvatskim gradovima, a voditeljica hrvatske dionice istraživanja je Lynette Šikić­ Mićanović, znanstvenica Instituta Ivo Pilar.

Beskućnici u vrijeme epidemije imaju još manje mogućnosti da steknu prihode i nađu prenoćište nego inače/ Snimio: Igor Kralj, PIXSELL

Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj oko 2000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, bez krova nad glavom 

Njihov je projekt osmišljen da bi se ste­kli novi uvidi unutar društvenih istraži­vanja o beskućništvu i bolje razumjeli utjecaji društvene isključenosti i njezinih dimenzija na beskućnike. O interesu za tu temu Suzana Sakić kaže sljedeće: „Na tre­ćoj godini studija sociologije 2012. godine, u sklopu intervjua koji smo trebali prove­sti na kolegiju Kulturna antropologija, pr­vi put sam upoznala beskućnika. Njegova životna priča jako me dirnula i tada sam prvi put osvijestila koliko je tanka granica između imati i nemati i kako se takve situacije doista mogu dogoditi svakome od nas.“ Znanstvenice se u istraživanju slu­že etnografskim metodama – promatra­nje sa sudjelovanjem, intervjui, provođe­nje vremena sa sudionicima istraživanja, refleksivnost – a to uključuje i intervjue sa stručnjacima poput djelatnika u pri­hvatilištima i prenoćištima za beskućni­ke te predstavnicima udruga i ustanova koje beskućnicima pomažu.

Može se dogoditi svakom

Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj oko 2000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, bez kro­va nad glavom. No još oko 10 000 ljudi ži­vi u relativnom beskućništvu, odnosno žive u neadekvatnim uvjetima – bez stru­je ili vode, ili borave u institucijama pa nemaju kamo otići kad iz njih izađu, ili žive u prenapučenim prostorima. Unatoč zakonskoj obavezi velikih gradova i sje­dišta županija da organiziraju prenoći­šta i prihvatilišta, u deset županija takva usluga ne postoji, dok je smještajni kapa­citet svih prenoćišta i prihvatilišta u cijeloj Hrvatskoj manji od 500. Međutim, u statistiku o broju beskućnika u Hrvat­skoj ulazi samo podatak o broju ljudi koji su na smještaju, pa su tako u 2019. hrvat­ski centri za socijalnu skrb zabilježili sa­mo 584 beskućnika.

Ionako težak život beskućnika još se više zakomplicirao zbog epidemije, pa su Suzana Sakić i Paula Greiner, primje­rice, ljetos otkrile da su beskućnici osta­li bez mjesta za tuširanje i obavljanje higijenskih potreba, da su izgubili pro­store za spavanje i boravak, da im je ote­žan pristup hrani; osim toga, izostale su aktivnosti koje su se za njih organizira­ le, a nemaju više ni pristup računalu i internetu. „To što su trgovine malo radile, hladnoća, malo mogućnosti ljudima od strane udruga za ljude koje su zatvorene, puno manje usluga se pružalo beskuć­nicima, znači bili su samo najosnovniji uvjeti, znači hrana, čak se nije ni odjeća dijelila… To je bio najteži dio“, ispripo­vjedio im je beskućnik imenovan Niko o svojem doživljaju epidemije. Iako istraži­vanje još nije završeno, već je sada očito da su beskućnici posebno pogođeni pan­demijom, da im njihova nejednakost ote­žava pristup raznim resursima, kao i u svakoj prirodnoj katastrofi, a to znači da su ušli u zatvoreni krug marginalizacije.

U sklopu projekta Suzana Sakić i Paula Greiner provele su deset polustrukturira­nih intervjua i tri intervjua sa stručnjaci­ma te su analizirale dostupnost podrške beskućnicima, promjene u svakodnevici i strategijama preživljavanja te nastojale ustanoviti kako sve to utječe na njihovo mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje. Od djelatnika Hrvatske mreže za beskuć­nike doznale su, primjerice, da na zagre­bačkim ulicama postoji oko 700 ljudi bez krova nad glavom, od kojih prihvatilište u Velikoj Kosnici, uz svoje koje već ima­ju, može udomiti još 50 ili 100 ljudi. To znači da je još barem 600 ljudi vani sva­ke noći, kojima stoje na raspolaganju za noćenje vagoni i napuštene kuće – a vla­kovi su bili zatvoreni jer nisu prometova­li zbog epidemije, na što se nadovezao još i potres.

‘Gledam kak ću danas preživit’

Razgovarajući s beskućnicima, istra­živačice su otkrile i da malo ispitanika spontano spominje COVID­19 krizu kao nešto što ih zabrinjava, već se u svojim pričama fokusiraju na svoje svakodnevne probleme i strahove. Primjerice, bes­kućnik nazvan Jakov povjerio im je da misli da su beskućnici otporniji – „žive baš tim životom jer su već postali imuni“. Također, zamijetile su i rezigniranost: „Pa bojim se što, sve me manje i manje nešto brine, to je problem najveći, tak da postajem apatičan na tu situaciju, jedno­ stavno, baš se za ništa ne sekiram, a to je u biti najgore”, kako im je rekao beskuć­nik Kornelije. O iskustvima razgovora s beskućnicima, Paula Greiner kaže sljede­će: „Intervjui koje smo provodile za me­ ne su bili vrlo ispunjavajući i ostavljali su pozitivne emocije, osobito u slučaje­vima kada bismo se uspjeli povezati s ispitanikom ili kada bismo intervju provo­dile s osobom koju smo dobro upoznale ili koju smatramo prijateljem. Vrlo često bi osobe izražavale svoje zadovoljstvo in­tervjuom, pažnjom i interesom za njiho­vu priču. Sve u svemu, mogu reći da sam iz svega puno naučila.“

Na pitanje kako vidi budućnost, bes­kućnik nazvan Dorijan odgovara im is­kreno: „Nemam pojma. ‘Opće ne gledam tak daleko. Gledam kak ću preživit’ da­ našnji dan i ovaj sutrašnji.“ Jedan od pro­blema je, ističe Suzana Sakić, da beskuć­nici katkad nemaju osobne dokumente. Budući da se osobna iskaznica veže uz mjesto prebivališta, ljudi koji ga nema­ju, nemaju ni legitimacije,  pa  ne  mo­gu ostvariti prava u sustavu socijalne i zdravstvene skrbi ili pronaći legalno za­poslenje. U istraživanju su, primjerice, upoznale čovjeka koji zbog administra­tivnih komplikacija nema OIB; iako je narušena zdravlja, nema pristupa medi­cinskom ni bilo kakvom drugom obliku skrbi. Također, beskućnici su izloženi za­konskom progonu. Za sve koji borave ili spavaju na javnom mjestu, sukladno Za­konu o prekršajima protiv javnog reda i mira iz 1994, predviđena je globa od 50 do 200 DEM ili zatvor. Nadalje, osobe koje se zateknu izvan mjesta prebivališta bez valjanog osobnog dokumenta mogu do­ biti i izgon iz grada – a za takve su slu­čajeve također doznale Sakić i Greiner. Prema njima, to pokazuje da zbog nedo­stataka socijalnih i drugih usluga u ma­njim sredinama, ljudi dolaze u Zagreb i druge veće gradove. Također, premda po­stoje naznake da bi se u novom Zakonu o socijalnoj skrbi to moglo promijeniti, trenutačni iznos zajamčene minimalne naknade – tzv. socijalna pomoć – za rad­no sposobnog samca iznosi 800 kuna, a za radno nesposobnog samca 920 kuna. To je, kada se u obzir uzmu cijene najma, nedostatno da unajme stan ili sobu. Isto­dobno, osobe koje su smještene u prihva­tilištima na cjelodnevnom boravku, ne­maju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu.

Teško se izvući

„Prihvatilišta i prenoćišta za beskuć­nike“, kaže Suzana Sakić, „kao i druge us­luge poput dnevnih boravaka, u Hrvat­skoj vode neprofitne organizacije. One su ovisne o donacijama i prijavama na razli­čite natječaje za dodjelu bespovratnih fi­nancijskih sredstava, ali to je neodrživo jer se nerijetko događa da objave natječa­ja kasne ili da proces ocjenjivanja projek­ tnihprijava dugo traje. Onda dolazi i do diskontinuiteta u pružanju usluga, što u konačnici predstavlja veliku prepreku za socijalnu inkluziju osoba u beskućniš­tvu.“

Beskućnici su ušli u zatvoreni krug marginalizacije

U bezizlaznoj situaciji mnogi beskuć­nici skupljaju boce, a neki  i  preproda­ju ukradeno, to jest šaniraju, kako to opi­suje Janko, no koronavirus je i to otežao:

„Uđeš u dućan, pokupiš, to je  sve. Kad je krenulo s tim, mora bit maska, znači ograničen broj ljudi, znači, nema gužve u dućanu, znači moraš totalno promijenit stil samog tog rada. Ne ideš više na puno, ideš na malo. Ideš, na pet različitih mje­sta ćeš napravit’ što bi inače na jednom.” U vezi s tim i sličnim slučajevima istraži­vačice naglašavaju da su protiv ocrnjiva­nja pojedinih prekršitelja te da im treba pružiti organiziranu institucionalnu po­ moć. „Što sam više upoznavala ljude ko­ji su se našli u toj nepovoljnoj životnoj si­tuaciji, to sam više spoznavala i koliko je teško izvući se iz takve situacije jer se ra­di o osobama koje su na različite načine isključene uglavnom iz svih sfera druš­tvenog života“, kaže Suzana Sakić. Je­dan od zaključaka istraživanja nje i Paule Greiner jest da su osobe u beskućništvu orijentirane na život u sadašnjosti, no takav je život aktivan, a ne pasivan odgo­vor na uvjete marginalizacije i socijalne isključenosti. Sadašnjosti koju bi im nji­hovi sretniji sugrađani mogli olakšati – ali često i ne znaju da postoji.

Inkluzija 3

3 - 3. prosinca 2020. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Helena Tokić Jurković

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak