Je li moguća inkluzija u kulturi?

Život u zajednici, kao i jednakopravno korištenje svih njegovih pogodnosti i su­ djelovanje u svim njegovim obvezama, te­meljno je pravo svakog pojedinca. Una­toč tako široko postavljenim granicama društvene uključivosti – u kojoj isključe­nosti gotovo da i nema mjesta – podatak da društvo isključuje određene skupine unu­tar sebe, katkad nenamjerno i posve ne­svjesno, ne dolazi kao novo otkriće kakvog sociološkog istraživanja. Štoviše, o malim koracima prema uključivosti marginali­ziranih skupina u hrvatskom se javnom diskursu već dugo, ali prilično segmenti­ rano, razgovara. Udruga za promicanje inkluzije osnovana je još 1997, no njezini su napori usmjereni ka uključivanju osoba s intelektualnim teškoćama u zajednicu pa se kroz prizmu njihova angažmana može promatrati i 2008. ustanovljen ured Pra­vobranitelja za osobe s invaliditetom, uz ured Pravobranitelja za djecu i Pravobra­nitelja za ravnopravnost spolova, jednog od triju aktivnih pravobraniteljskih ureda na području Republike Hrvatske. Za njiho­va je razmjerno kratkog djelovanja, kako često ističu iz Ureda, mnogo učinjeno na području povećanja vidljivosti te osvješ­tavanja, potom i zadovoljenja, primarne razine potreba osoba s invaliditetom. Sto­ga smo sad, kao društvo koje na tom polju sazrijeva, spremni poduzeti sljedeći korak i uključiti ne samo osobe s invaliditetom već i pripadnike svih drugih isključenih ili marginaliziranih skupina društva u procese društvene nadgradnje, kulturne i kreativne razmjene.

Predstavljanje Priručnika o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama u Zagrebu / Izvor: Rijeka 2020 d.o.o.

Prakse različitosti

Na tragu tog shvaćanja je i Priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama autorica Tatjane Aći­mović, producentice i predavačice na za­grebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i Sanje Bojanić, izvanredne profesorice na riječkoj Akademiji primijenjenih umjet­nosti, nedavno objavljen u izdanju Rijeka 2020 d.o.o. Cilj priručnika je, kako se na­vodi u uvodnom dijelu, izlaženje u susret svima koji na praktičan i izravan način žele upoznati, prepoznati i razvijati vlasti­tu različitost, pristup raznolikosti i inklu­ziji te širiti ili pospješiti svoje djelovanje, odnose i prakse različitosti, raznolikosti i inkluzije. Što, dakle, inkluzija jest? Kako bi čitatelju pregledničaru približila pojam inkluzije, općenito definiran kao radnju ili stanje uključivanja ili uključenosti neče­ga unutar određene skupine ili strukture, natuknica u Hrvatskoj enciklopediji nudi pojašnjenja: matematičko, kao relaciju sa­državanja među skupovima, i logičko gdje inkluzija označava sadržanost posljedice u razlogu ili obuhvaćenosti pojedinačnoga određenom klasom. Ili klase klasom.

Kultura je, nažalost, previše često shvaćena kao isključiva ili elitistička

Premda vrlo doslovni, egzaktni, iz pri­rodnih znanosti izvedeni zaključci pojam inkluzije koji posebno danas osvještava­mo i pokušavamo živjeti predstavljaju vr­lo koncizno i u svojoj su sažetosti, narav­no, više nego dostatni. No poznata je odlika društvenih, a napose humanističkih zna­nosti da teorije širi, definicije pomiče i u mnogostrukosti značenja otvori pros­tor različitim interpretacijama te time, ponovno, dodatno uključi, ali i usložni situaciju. Slično je i s pojmom kulture. Od antropološke, Tylorove definicije s kra­ja devetnaestog stoljeća koja kulturu vi­di kao složenu cjelinu znanja, vjerova­nja, umjetnosti, moralnih načela, zakona, običaja i svih drugih sposobnosti i navi­ka koje čovjek posjeduje kao dio zajednice pa do one Williamsove, nastale u odgovor usponu nacionalnih država i raznoliko­sti njihovih kultura i upisane u temelje kulturalnih studija, prema kojoj je kultu­ra opći proces duhovnog, estetskog i inte­lektualnog razvoja, poseban način živo­ta koji se odvija unutar određene skupine, određenog razdoblja ili je uočen u čovječan­stvu u cjelini. Williams kulturu vidi i kao radove i prakse intelektualnih i umjet­ničkih aktivnosti, no za njezino postavlja­nje na tračnice inkluzije možda je naj­ važnije što kulturu vidi u množini, zbiru, kao ukupnost.

Izgradnja publike

Zakonska regulativa na nacionalnoj, kao i na razini Europske Unije, postoji, nešto se od nje već i provodi, no kako ne­ koga doista uključiti, ne samo kao stavak unutar članka kakvog zakona ili podza­konskog akta, ne samo kao jednokratan primjer dobre prakse već kao temelj bolje kulturne, kreativne i društvene razmjene? Nužno je, prije svega, organizirati aktiv­nosti vezane uz izgradnju publike i komu­nikacije s tom istom publikom. Naime, kultura je u širem javnom diskursu če­sto shvaćena kao „isključiva“ ili „elitistič­ka“ upravo stoga što njezini dionici svoje sadržaje komuniciraju na način nerazu­mljiv skupinama izvan uskog kruga „cilja­nih korisnika“. Nerazumijevanje i šum u komunikacijskom kanalu često dovode  do toga da kultura ostane na marginama jednako koliko na njezinim marginama ostaju oni koji su iz nje isključeni.

Kulturu valja razumijevati u množini, u zbiru, kao ukupnost

Dobar primjer kako razvoja publike tako i podrobnog uvida i dubinskog ra­zumijevanja potreba zajednice unutar ko­je se kulturna razmjena odvija programi su namijenjeni migrantima i tražitelji­ ma azila. U 18 mjeseci ogranak knjižnične mreže zagrebačkih gradskih knjižnica – Dugave održao je čak 85 projekata inklu­zivnih praksi. Sve je započelo „multikulti kutićem“ za najmlađe, a „kutić“ je usko­ro postao brzorastući krug čiji su sudio­nici, lokalno stanovništvo i tražiteljice azila, kulturu razmjenjivali kroz izmje­nu recepata za tradicionalna jela i pušta­njem tradicionalnih glazbenih napjeva iz domicilnih im zemalja. Premda sudio­nice tih druženja u domicilnim zemlja­ma većinom nisu bile članice knjižnica, takav im je pristup kulturi pomogao da i knjižnicu počnu promatrati kao središnje mjesto u zajednici. Knjižničarke su za njih, također u vrlo neformalnom okruženju, organizirale korisne i praktične radionice poput one o osnovama uporabe osobnih računala i računalne pismenosti, što se u konvencionalnom smislu ne može sma­trati „proizvodnjom kulturnog sadrža­ja“, ali je doprinijelo osjećaju sigurnos­ti korisnica i ponukalo ih da u sigurnom prostoru knjižnice, koristeći slikovnice i jednostavnije dječje knjige, savladaju os­nove hrvatskog jezika. U tom se primjeru jasno zrcali i potreba da se stvaranje kul­turnih sadržaja odvija u suradnji s njego­vim korisnicima, a ne „za njih“, ali od ne­ koga izvana. Posebno je to važno u skupini korisnika s invaliditetom, zanimljivoj i važnoj i stoga što, promišljajući o njima i njihovim potrebama, stvaratelji sadrža­ja moraju imati u vidu kako se ne radi o jednoj, homogenoj skupini, već da „inva­liditet“ podrazumijeva različite oblike fi­zičkih, mentalnih ili psiholoških oštećenja, katkad i njihovu istodobnu mnogostru­kost. U tom je smislu, također, važno u ob­zir uzeti k pojedincu usmjerenu razum­nu prilagodbu, postupak kojim se osobu s invaliditetom uključuje u kulturu, kao i u svakodnevicu – poput primjera iz li­ječničke ordinacije u kojem se liječnik obraća izravno osobi s teškoćama u razvo­ ju, a ne osobi u pratnji – kao i još uvijek, i unatoč svim nastojanjima goruće pita­nje dostupnosti i pristupačnosti. Premda, naime, zakonske regulative, kao i pre­poruke za  gradnju  primjerenu  osobama s poteškoćama u kretanju  postoje,  tom  se pitanju još uvijek, pri prenamjeni po­stojećih  ili izgradnji novih prostora, ne posvećuje dovoljno pozornosti. Pozornost su na to, za nedavnog otvaranja 3. bijena­la industrijske umjetnosti u riječkom MMSU­u, pokušali skrenuti eminentni do­maći umjetnici, smjestivši popratni pro­gram uz otvorenje u potkrovlje muzejske zgrade kako bi time dodatno ukazali na činjenicu da su mnogi iz kulture još uvi­jek isključeni.

Osobni i kolektivni angažman

Kako doskočiti problemu i može li se uopće? Priručnik o inkluziji i raznolikosti u kulturnim i kreativnim industrijama nije, kako je više puta u tekstu istaknuto, ku­harica s receptima, ali je vrlo kvalitetan popis namirnica za čije je slaganje i pre­tvaranje u maštovit i kvalitetan proizvod potrebno i mnogo osobnog i kolektivnog angažmana, ali i uvažavanja vanjskih sil­nica koje svaku, pa i najmanju kulturu i zajednicu, nesumnjivo oblikuju. Priručnik je, bez sumnje, dobro mjesto upoznavanja odrednica po kojima se, i zbog kojih, može biti različitim; no inkluzija, kao i empatija ključna za njezino ostvarenje, proces je posebno razvijan u svakoj pojedinoj zajednici i stoga ga nije moguće svesti pod jednostavne i jednoznačne okrive. Oni su, kao smjernice, ipak dobrodošao prilog ko­račanju po stazi inkluzije.

       Priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama

Inkluzija, različi­tost i raznolikost

Postoje li granice ukupnosti, iz množina izostavljene jednine? Vrlo je lako saplesti se o zamku nominal­nosti pretjerane uključivosti i reći kako su uključeni svi, što se vrlo ri­jetko u praksi pokazuje točnim, no možda i važnije od težnje da svi budu uključeni u sve jest nastojanje da se unutar jedne kulture otvori prostor mnogostrukosti „malih“ kultura i tako stvori prostor za različitost, ozna­ ku svake dimenzije iskoristive da bis­mo skupine, pojedince ili pojedince unutar skupina razlikovali jedne od drugih, i njezino uvažavanje jer lako je, ovako postavljenom definicijom, upasti u kaljužu diskriminacije. Mož­da su se baš stoga pojmovi inkluzije, različitosti i raznolikosti u posljednje vrijeme tako neodvojivo združili. Bar­em u teoriji. No što možemo učiniti da oni zaista ožive u praksi, da inkluzija ne (p)ostane samo popis lijepih želja?