AKTUALNO
Život u zajednici, kao i jednakopravno korištenje svih njegovih pogodnosti i su djelovanje u svim njegovim obvezama, temeljno je pravo svakog pojedinca. Unatoč tako široko postavljenim granicama društvene uključivosti – u kojoj isključenosti gotovo da i nema mjesta – podatak da društvo isključuje određene skupine unutar sebe, katkad nenamjerno i posve nesvjesno, ne dolazi kao novo otkriće kakvog sociološkog istraživanja. Štoviše, o malim koracima prema uključivosti marginaliziranih skupina u hrvatskom se javnom diskursu već dugo, ali prilično segmenti rano, razgovara. Udruga za promicanje inkluzije osnovana je još 1997, no njezini su napori usmjereni ka uključivanju osoba s intelektualnim teškoćama u zajednicu pa se kroz prizmu njihova angažmana može promatrati i 2008. ustanovljen ured Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, uz ured Pravobranitelja za djecu i Pravobranitelja za ravnopravnost spolova, jednog od triju aktivnih pravobraniteljskih ureda na području Republike Hrvatske. Za njihova je razmjerno kratkog djelovanja, kako često ističu iz Ureda, mnogo učinjeno na području povećanja vidljivosti te osvještavanja, potom i zadovoljenja, primarne razine potreba osoba s invaliditetom. Stoga smo sad, kao društvo koje na tom polju sazrijeva, spremni poduzeti sljedeći korak i uključiti ne samo osobe s invaliditetom već i pripadnike svih drugih isključenih ili marginaliziranih skupina društva u procese društvene nadgradnje, kulturne i kreativne razmjene.
Predstavljanje Priručnika o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama u Zagrebu / Izvor: Rijeka 2020 d.o.o.
Na tragu tog shvaćanja je i Priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama autorica Tatjane Aćimović, producentice i predavačice na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i Sanje Bojanić, izvanredne profesorice na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, nedavno objavljen u izdanju Rijeka 2020 d.o.o. Cilj priručnika je, kako se navodi u uvodnom dijelu, izlaženje u susret svima koji na praktičan i izravan način žele upoznati, prepoznati i razvijati vlastitu različitost, pristup raznolikosti i inkluziji te širiti ili pospješiti svoje djelovanje, odnose i prakse različitosti, raznolikosti i inkluzije. Što, dakle, inkluzija jest? Kako bi čitatelju pregledničaru približila pojam inkluzije, općenito definiran kao radnju ili stanje uključivanja ili uključenosti nečega unutar određene skupine ili strukture, natuknica u Hrvatskoj enciklopediji nudi pojašnjenja: matematičko, kao relaciju sadržavanja među skupovima, i logičko gdje inkluzija označava sadržanost posljedice u razlogu ili obuhvaćenosti pojedinačnoga određenom klasom. Ili klase klasom.
Premda vrlo doslovni, egzaktni, iz prirodnih znanosti izvedeni zaključci pojam inkluzije koji posebno danas osvještavamo i pokušavamo živjeti predstavljaju vrlo koncizno i u svojoj su sažetosti, naravno, više nego dostatni. No poznata je odlika društvenih, a napose humanističkih znanosti da teorije širi, definicije pomiče i u mnogostrukosti značenja otvori prostor različitim interpretacijama te time, ponovno, dodatno uključi, ali i usložni situaciju. Slično je i s pojmom kulture. Od antropološke, Tylorove definicije s kraja devetnaestog stoljeća koja kulturu vidi kao složenu cjelinu znanja, vjerovanja, umjetnosti, moralnih načela, zakona, običaja i svih drugih sposobnosti i navika koje čovjek posjeduje kao dio zajednice pa do one Williamsove, nastale u odgovor usponu nacionalnih država i raznolikosti njihovih kultura i upisane u temelje kulturalnih studija, prema kojoj je kultura opći proces duhovnog, estetskog i intelektualnog razvoja, poseban način života koji se odvija unutar određene skupine, određenog razdoblja ili je uočen u čovječanstvu u cjelini. Williams kulturu vidi i kao radove i prakse intelektualnih i umjetničkih aktivnosti, no za njezino postavljanje na tračnice inkluzije možda je naj važnije što kulturu vidi u množini, zbiru, kao ukupnost.
Zakonska regulativa na nacionalnoj, kao i na razini Europske Unije, postoji, nešto se od nje već i provodi, no kako ne koga doista uključiti, ne samo kao stavak unutar članka kakvog zakona ili podzakonskog akta, ne samo kao jednokratan primjer dobre prakse već kao temelj bolje kulturne, kreativne i društvene razmjene? Nužno je, prije svega, organizirati aktivnosti vezane uz izgradnju publike i komunikacije s tom istom publikom. Naime, kultura je u širem javnom diskursu često shvaćena kao „isključiva“ ili „elitistička“ upravo stoga što njezini dionici svoje sadržaje komuniciraju na način nerazumljiv skupinama izvan uskog kruga „ciljanih korisnika“. Nerazumijevanje i šum u komunikacijskom kanalu često dovode do toga da kultura ostane na marginama jednako koliko na njezinim marginama ostaju oni koji su iz nje isključeni.
Dobar primjer kako razvoja publike tako i podrobnog uvida i dubinskog razumijevanja potreba zajednice unutar koje se kulturna razmjena odvija programi su namijenjeni migrantima i tražitelji ma azila. U 18 mjeseci ogranak knjižnične mreže zagrebačkih gradskih knjižnica – Dugave održao je čak 85 projekata inkluzivnih praksi. Sve je započelo „multikulti kutićem“ za najmlađe, a „kutić“ je uskoro postao brzorastući krug čiji su sudionici, lokalno stanovništvo i tražiteljice azila, kulturu razmjenjivali kroz izmjenu recepata za tradicionalna jela i puštanjem tradicionalnih glazbenih napjeva iz domicilnih im zemalja. Premda sudionice tih druženja u domicilnim zemljama većinom nisu bile članice knjižnica, takav im je pristup kulturi pomogao da i knjižnicu počnu promatrati kao središnje mjesto u zajednici. Knjižničarke su za njih, također u vrlo neformalnom okruženju, organizirale korisne i praktične radionice poput one o osnovama uporabe osobnih računala i računalne pismenosti, što se u konvencionalnom smislu ne može smatrati „proizvodnjom kulturnog sadržaja“, ali je doprinijelo osjećaju sigurnosti korisnica i ponukalo ih da u sigurnom prostoru knjižnice, koristeći slikovnice i jednostavnije dječje knjige, savladaju osnove hrvatskog jezika. U tom se primjeru jasno zrcali i potreba da se stvaranje kulturnih sadržaja odvija u suradnji s njegovim korisnicima, a ne „za njih“, ali od ne koga izvana. Posebno je to važno u skupini korisnika s invaliditetom, zanimljivoj i važnoj i stoga što, promišljajući o njima i njihovim potrebama, stvaratelji sadržaja moraju imati u vidu kako se ne radi o jednoj, homogenoj skupini, već da „invaliditet“ podrazumijeva različite oblike fizičkih, mentalnih ili psiholoških oštećenja, katkad i njihovu istodobnu mnogostrukost. U tom je smislu, također, važno u obzir uzeti k pojedincu usmjerenu razumnu prilagodbu, postupak kojim se osobu s invaliditetom uključuje u kulturu, kao i u svakodnevicu – poput primjera iz liječničke ordinacije u kojem se liječnik obraća izravno osobi s teškoćama u razvo ju, a ne osobi u pratnji – kao i još uvijek, i unatoč svim nastojanjima goruće pitanje dostupnosti i pristupačnosti. Premda, naime, zakonske regulative, kao i preporuke za gradnju primjerenu osobama s poteškoćama u kretanju postoje, tom se pitanju još uvijek, pri prenamjeni postojećih ili izgradnji novih prostora, ne posvećuje dovoljno pozornosti. Pozornost su na to, za nedavnog otvaranja 3. bijenala industrijske umjetnosti u riječkom MMSUu, pokušali skrenuti eminentni domaći umjetnici, smjestivši popratni program uz otvorenje u potkrovlje muzejske zgrade kako bi time dodatno ukazali na činjenicu da su mnogi iz kulture još uvijek isključeni.
Kako doskočiti problemu i može li se uopće? Priručnik o inkluziji i raznolikosti u kulturnim i kreativnim industrijama nije, kako je više puta u tekstu istaknuto, kuharica s receptima, ali je vrlo kvalitetan popis namirnica za čije je slaganje i pretvaranje u maštovit i kvalitetan proizvod potrebno i mnogo osobnog i kolektivnog angažmana, ali i uvažavanja vanjskih silnica koje svaku, pa i najmanju kulturu i zajednicu, nesumnjivo oblikuju. Priručnik je, bez sumnje, dobro mjesto upoznavanja odrednica po kojima se, i zbog kojih, može biti različitim; no inkluzija, kao i empatija ključna za njezino ostvarenje, proces je posebno razvijan u svakoj pojedinoj zajednici i stoga ga nije moguće svesti pod jednostavne i jednoznačne okrive. Oni su, kao smjernice, ipak dobrodošao prilog koračanju po stazi inkluzije.
Priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama
Postoje li granice ukupnosti, iz množina izostavljene jednine? Vrlo je lako saplesti se o zamku nominalnosti pretjerane uključivosti i reći kako su uključeni svi, što se vrlo rijetko u praksi pokazuje točnim, no možda i važnije od težnje da svi budu uključeni u sve jest nastojanje da se unutar jedne kulture otvori prostor mnogostrukosti „malih“ kultura i tako stvori prostor za različitost, ozna ku svake dimenzije iskoristive da bismo skupine, pojedince ili pojedince unutar skupina razlikovali jedne od drugih, i njezino uvažavanje jer lako je, ovako postavljenom definicijom, upasti u kaljužu diskriminacije. Možda su se baš stoga pojmovi inkluzije, različitosti i raznolikosti u posljednje vrijeme tako neodvojivo združili. Barem u teoriji. No što možemo učiniti da oni zaista ožive u praksi, da inkluzija ne (p)ostane samo popis lijepih želja?
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak