Beskrajni sati zabave i radosti

„Jack ima 8 godina, najslađe je dijete na planetu, a dijagnosticiran mu je autizam“, napisao je otac u pismu koje je nedavno uputio britanskoj tvrtki za videoigre sa sjedištem u Guildfordu, Hello Games. Tvrtku su osnovali Sean Murray, Grant Duncan, Ryan Doyle i David Ream 2008. godine, a dosad su razvili serije Joe Danger, No Man's Sky i The Last Campfire. Pismo je bilo u vezi s igrom Joe Danger, uz koju se Jack vezao: „Jack VOLI Joea. On voli sve na njemu. Ima kolekciju motocikala igračaka od kojih je svaki njegov Joe Danger; svaki motocikl koji vidimo na ulici je Joe Danger”, nastavlja se u pismu. “Jedna od stvari koje su Jacku i meni omogućile da se povežemo jest naša zajednička ljubav prema videoigricama, posebno prema Joeu Dangeru”, kaže otac koji svaki dan, kada prođe kroz kućna vrata po povratku s posla, čuje iste riječi: „Hajde, tata, idemo igrati Joe Danger!“ Kako je napisao otac: „Već je izgovoriti tu rečenicu ogroman uspjeh za dijete s autizmom.“

Najbolje umjereno

Joe Danger je videoigra koja prati hrabrog i drskog motociklista, a igrači ga nastoje pomicati tako da u ograničenom vremenu ispuni dovoljno ciljeva za nastavak daljnjih rundi; u igri nema nasilja, nego je naglasak na vratolomijama i održavanju brzine. „Joe Danger bila je naša prva igra, dok smo nas četvorica još radili u garaži i pokušavali uspjeti“, rekao je Sean Murray o njihovim počecima, koji nisu bili lagani: „Izdavači nisu bili zainteresirani, a mi smo čak i kuće davali pod hipoteku kako bismo ju dovršili. Joe nam je pomogao da se probijemo, i s njim smo naučili raditi računalne igre.“ Igra je 2010. bila izdana za PlayStation 3, posebno izdanje za Xbox 360 objavljeno je 2011, verzija za iOS objavljena je 2013, a 2015. i verzija za Android u trgovini Google Play.

„Kao što znate“, napisao je Jackov otac programerima, „djeca s autizmom imaju mnogo toga s čim se moraju boriti, a najviše poteškoća imaju s društvenim interakcijama. Međutim, Jack i ja smo se uspjeli povezati putem naše zajedničke ljubavi prema videoigricama. Joe Danger je omogućio Jacku interakcije i zabavu s prijateljima i članovima obitelji, bilo da se utrkuje s drugima, bilo da sam skuplja bodove. Ukratko, igranje s Joeom omogućilo je Jacku da bude poput obične djece. Kao roditelj, teško mogu opisati riječima kako se osjećam kada vidim čistu radost na Jackovu licu, radost koju mu donosi Joe, posebno kada znam kakva ga iskušenja očekuju svakoga dana. Ali, uvjeravam vas, to je veoma dobar osjećaj.“

Dječaci s autizmom (ASD) izloženiji su većem riziku od ovisnosti o videoigrama nego dječaci koji se razvijaju prosječno, pokazalo je istraživanje provedeno 2013. na 150 dječaka. Oni s poremećajem iz autističnog spektra (ASD) igrali su videoigrice svaki dan značajno dulje od dječaka koji se tipično razvijaju – u prosjeku 2,1 sat naspram 1,2 sata. Dječaci s poremećajem pažnje (ADHD) u prosjeku koriste 1,7 sati videoigara dnevno. „Djeca s ASD-om i ona s ADHD-om mogu biti izložena posebno velikom riziku od značajnih problema povezanih s igranjem videoigara, uključujući pretjeranu i problematičnu uporabu videoigara“, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu Pediatrics. „Dječaci s ADHD-om i dječaci iz spektra autizma imaju poteškoća u odnosu s vršnjacima“, rekao je dr. Andrew Adesman, šef razvojne i bihevioralne pedijatrije u Dječjem medicinskom centru Stevena i Alexandre Cohen u New Yorku u New Hyde Parku za WebMD, internetski portal posvećen zdravlju. „Videoigre pružaju zanimanje koje ne zahtijeva interakciju s vršnjacima ili braćom i sestrama“, dodao je. Serena Gordon u istom je članku dobila i drugi komentar stručnjaka, o tome kako videoigre same po sebi nisu problem. „Mora postojati struktura oko uporabe videoigara. Kao i sve drugo, najbolje je u umjerenim količinama“, rekla je Dana Levy, docentica na odjelu za dječju i adolescentnu psihijatriju u NYU Child Study Centru u New Yorku. U Sjedinjenim Američkim Državama otprilike jedno od 88 djece ima poremećaj autističnog spektra, koji može varirati od blagog, kao kod Aspergerovog sindroma, do potpunog autizma s ozbiljno ograničenim komunikacijskim vještinama. Procjenjuje se da između 3 do 7 posto djece školske dobi ima ADHD. Dječaci imaju mnogo veću vjerojatnost da će imati bilo koju dijagnozu nego djevojčice.

Kada pritisnete gumb

Uobičajene značajke autizma uključuju oslabljene društvene i komunikacijske vještine te ponavljajući interes za ograničen broj aktivnosti. Ti simptomi mogu biti izravno povezani s problematičnom uporabom videoigara, tvrde istraživači sa Sveučilišta Missouri. Najčešći simptomi ADHD-a – nepažnja i hiperaktivnost – također se mogu odnositi na problematičnu uporabu igara, istaknuli su istraživači. Prethodna studija pokazala je da kada su mladi s ADHD-om počeli uzimati lijekove za svoje stanje, njihova je uporaba videoigara opala, istaknuli su autori. Studija je uključila informacije od 56 dječaka s poremećajem iz autističnog spektra, 44 dječaka s ADHD-om i 41 dječaka u tipičnom razvoju. Njihova se dob kretala od 8 do 18 godina. Roditelji su ispunili upitnike o uporabi videoigara svoje djece. Simptomi nepažnje – ali ne i hiperaktivnosti – među dječacima s autizmom ili ADHD-om bili su snažno povezani s problematičnom uporabom videoigara. Sklonost igranju uloga videoigricama među djecom s autističnim poremećajem također je vjerojatnije vodila do ovisnosti o igranju videoigara. Levy je rekla da dosljednost videoigara privlači djecu s autizmom. „Kada pritisnete gumb, svaki put učini istu stvar”, istaknula je. A za dječake s ADHD-om, „videoigre su vrlo vizualne, vrlo zanimljive i uzbudljive“, dodala je.

Studija je pokazala da je više djece s autizmom i ADHD-om imalo sustave za videoigre u svojim spavaćim sobama nego dječaci u tipičnom razvoju. To je nešto što Levy ne savjetuje. „Roditeljima je teško staviti nešto tako privlačno u spavaću sobu i ograničiti njegovu uporabu“, primijetila je Levy. Adesman je dodao da nije nužno dobra ideja da se djeca s poremećajima iz spektra autizma izoliraju igrajući se u svojim spavaćim sobama. Ali uporaba videoigara možda i nije loša, primijetilo je oboje stručnjaka. „Svladavanje videoigre dječaka s ASD-om može dovesti do poboljšanja samopoštovanja“, rekao je Adesman. Studija nije navela koliko se vremena provedenog u igri kvalificira kao problematično, ali, sve u svemu, rekla je Levy, „jedan do dva sata dnevno za videoigre je u redu. No najbolje je da prvo obave druge stvari. Pogledajte cjelokupni dan svojeg djeteta“, preporučila je ona. „Ako im ide dobro u školi i ako se brinu o svojim drugim obvezama, videoigre su u redu. No ako se videoigre počnu miješati u svakodnevni život, tada postaju briga.“

Joe Danger dobio je općenito pozitivne kritike, bilo je prodano 100.000 igrica u samo prva tri mjeseca, bio je nominiran za glavnu nagradu na Festivalu nezavisnih igara 2010. – ali sve je to bilo vrlo davno u svijetu koji se ubrzano mijenja. Međutim, ažuriranja Appleova iOS-a ugasila su tu mobilnu igru, a nema je više ni u App Storeu, što je navelo Jackova oca da potraži pomoć programera. „Ne samo da je Joe Danger pomogao Jacku da održava prijateljstva, nego je postao i važan mehanizam za njegovu vlastitu borbu. Verzija Joea Dangera za iPhone postala je nagrada koja Jacku pomaže nadvladati situacije koje su onima bez autizma prirodne. Sjedenje u glasnom restoranu, ulazak u nagužvanu sobu, mirno sjedenje u razredu za njega može biti veoma stresno, a ja sam otac koji kaže: Izdrži pa ćeš dobiti telefon da se malo poigraš – možda vam se to ne sviđa, ali baš me briga, jer njemu pomaže. Ne mogu nabrojiti koliko je bilo slučajeva kada sam znao da je Jacku teško, a on bi me pogledao i pitao: 'A onda ću moći igrati Joe Danger?' To je njegov način da kaže da mu se stvar ne sviđa, ali da će još malo izdržati. I izdrži, a Joe Danger mu pomaže.“

Slomljeno srce

Budući da djeca s autizmom imaju poteškoća s promjenama, druge igre mu nisu koristile. Očevo pismo potaknulo je programere da vrate igru da i dalje bude online. Sean Murray rekao je da im je pismo „slomilo srce i natjeralo ih da isprave stvar“. Tim koji je stajao iza originalne igre prošao je kroz nju detaljno i nadoknadio čitavo desetljeće tehnoloških promjena: „Kao razvojni programeri igara, lako podcijenimo utjecaj čak i naših najmanjih igara“, napisao je na Twitteru Murray, i nastavio: „Oduševljen sam time da je nešto što sam napravio nečija prva igra koju je igrao, da mu je bila važna u nekom važnom trenutku ili da je nekome bila omiljena stvar.“ Igra je prošloga tjedna ponovno pokrenuta na iOS-u, remasterirana i s poboljšanim vizualima, s velikom brzinom kadrova i podrškom za Gamepad. „Želim vam zahvaliti na beskrajnim satima zabave i radosti koje ste dali mojem sinu, kao i za to što smo toliko puta moj sin i ja mogli zaboraviti na poteškoće, sastanke s terapeutima, liječničke posjete, kao i na tome da je mogao biti obično dijete. Mogu vam iskreno reći da ste mu promijenili život. Možda niste imali na umu pomaganje djeci s poteškoćama kada ste stvarali igricu Joe Danger, ali pomogli ste im, a ja sam vam zahvalan za to.“