Tišinu zamijeniti glasom

Mirna Sabljar: Pitanjem uključenosti osoba s invaliditetom u umjetnost i znanost počeli smo se baviti na višoj razini

Nedavno preminula njujorška aktivistica za građanska prava osoba s invaliditetom, Anne Emerman, u jednom intervjuu zbog spriječenosti odlaska na glasovanje izgovara: „Nisam odsutna, nisam na odmoru, dio sam svoje zajednice. Ako smo nevidljivi kao glasači, ignorirat će nas i političari.“ Uvriježeno promatranje invaliditeta kroz prizmu socijalne skrbi i udruga koje ih zastupaju ukazuje na to da je ne samo danas nego i nekad u prošlosti, a to će i zaključiti BBC-jev novinar Peter White, želja pojedinaca da iznađu vlastiti glas stalno prisutna. Jednako uvažavanje nije mitologizacija ako ima priču, jezik kojim je iskazano. Neki će reći, potreban je i kolektivni identitet.

Invaliditet nije bolest

Toga su već neko vrijeme svjesni i na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu gdje se drugi put u prosincu 2021. godine organizirala Međunarodna umjetnička i znanstvena konferencija Osobe s invaliditetom u umjetnosti, znanosti, odgoju i obrazovanju. Predsjednica organizacijskog odbora Mirna Sabljar u tom povodu ističe: „Željeli smo potaknuti akademsku zajednicu, ali ne isključujući ni širi društveni kontekst, da se pitanjem osoba s invaliditetom i njihovoj uključenosti u umjetnost, znanost te cjelokupni odgojno-obrazovni sustav počnemo baviti na višoj razini, da pokušamo znanošću i umjetnošću pridonijeti ostvarivanju prava na koje osobe s invaliditetom imaju pravo. Širi nam je cilj bio konferenciju postaviti kao platformu znanstvenicima i umjetnicima kako bi svoja djelovanja i aktivnosti mogli predočiti kolegama, a posredno i potaknuti daljnje znanstveno i umjetničko djelovanje i dijalog o aktivnostima koje mogu pridonijeti boljem obrazovanju, boljoj uključenosti osoba s invaliditetom u umjetničke programe, kao aktivne sudionike ili kao konzumente umjetničkih i kulturnih programa, a u cilju boljeg obrazovanja. Veće i bolje kvalitete života kakvu sudjelovanje u umjetnosti i njezin prijem omogućavaju.“

Jedna od plenarnih izlagačica na prvoj konferenciji održanoj 2019. godine, profesorica Kristina Peternai Andrić s Filozofskog fakulteta u Osijeku, bavi se relativno novom disciplinom istraživanja invaliditeta u humanističkim znanostima, točnije književnosti: „Devedesetih godina dvadesetog stoljeća ona je oslonjena na feminističke, queer, postkolonijalne i druge teorije koje se bave manjinskim identitetima. Riječ je o socijalnom modelu čija je glavna teza da je invaliditet, odnosno tjelesno ili psihičko oštećenje nesumnjivo ograničenje funkcionalnosti za svakoga pojedinca, međutim, invaliditet nastaje i kao rezultat društvenih procesa. Aktualna istraživanja ne govore o invaliditetu kao o bolesti, niti zagovaraju njezino liječenje ili korigiranje, nego prije svega upozoravaju na značenje, poziciju i ulogu koju invaliditetu ima u pojedinom društvu, na stigme vezane uz invaliditet, na mehanizme društvenoga isključivanja osoba, mehanizme njihove reprezentacije u umjetničkim praksama. U hrvatskoj su humanistici takva istraživanja u začetku, ali sve je više radova u časopisima, izlaganja na skupovima i okruglim stolovima, pa i čitavih konferencija posvećenih invaliditetu tako da će korpus uskoro, nadam se, biti obiman.“

U umjetnosti svaki pojedinac može izraziti emocije, ali i imenovati vlastito iskustvo

Prepoznatljivost tako profilirane konferencije, usmjerene na ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, ne bi bila moguća, prema riječima članice organizacijskog odbora, docentice Tatjane Ileš, bez podrške Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i brojnih njegovih sastavnica koje „bilježe sve veći broj osoba s invaliditetom koje su danas dijelom visokoobrazovnoga procesa, a što uvelike pomaže razbijanju predrasuda o osobama s invaliditetom te olakšavanju izazova s kojima se osobe s invaliditetom i tijekom razdoblja svojega visokoškolskoga obrazovanja svakodnevno susreću, od stereotipnih pa do primjerice onih prostornih.“ A kako se Akademija za umjetnost i kulturu prilagođava upravo izazovima izvođenja nastave za studente s invaliditetom, upoznata je profesorica Tatjana Bertok Zupković: „Naši nastavnici prilagođavaju izvedbu nastave, stječu dodatne kompetencije kako bi metode rada prilagodili studentima s invaliditetom, a da im se omogući jednako kvalitetno obrazovanje s krajnjim ciljem uspješnog ostvarivanja ishoda učenja za različite kolegije. Pratimo ih s posebnom pažnjom i nastojimo im, baš poput njihova jedinstvenog invaliditeta, a svaki invaliditet je jedinstven, organizirati potrebne uvjete koji su nužni kako bi mogli pratiti nastavu ravnopravno kolegama.“

Aktualna pitanja

Osiguravanje potrebnih uvjeta za posjet ili sudjelovanje, primjerice kazalištu, veća uključivost s obje strane rampe umjetničke i znanstvene, prisutna je posljednjih desetljeća: „Odnos invaliditeta i kazališta višestruk je i složen te uključuje pitanja invaliditeta kao teme, pitanje lika/glumaca s invaliditetom, uklanjanje prepreka i osiguravanje alternativnih oblika doživljaja, a da bi kazalište postalo otvoreno što većem broju subjekata. Pomaci su vidljivi, inkluzija je veća, u publici, ali i na pozornicama sve se češće pojavljuju osobe s invaliditetom, a to je dijelom pratila i znanstvena produkcija. Govorim tu o vrijednim nastojanjima Marija Kovača, Darka Lukića, Dubravke Crnojević-Carić, Ive Nerine Sibile, Ivane Slunjski i mnogih drugih“, ističe Kristina Peternai Andrić.

U hrvatskoj su humanistici ovakva istraživanja u začetku, ali napredak je vidljiv

Druga Međunarodna umjetnička i znanstvena konferencija Osobe s invaliditetom u umjetnosti, znanosti, odgoju i obrazovanju protekla je u znaku individualiziranog, mrežnog pristupa zbog pandemijskih okolnosti, čime se prema razmišljanjima Mirne Sabljar otežala razmjena novih ideja, promišljanja i kvalitetne interakcije među sudionicima, no to nije utjecalo na veličinu i bogatstvo programa: „Zbog velikog broja prijavljenih sudionika – bilo ih je nešto manje od četiri stotine – s više od osamdeset izlaganja i raznovrsnih sudjelovanja radilo se dva puna dana na tri usporedna kanala Zooma u kojima je bilo po šest sekcija, četiri plenarna predavanja, radionica, projekcija filma, promocija knjige i dva posebna predavanja. Koncepcijski smo razradili raspored sekcija da se ne preklapaju područja, nego da se paralelno događaju tematski suprotne sekcije.“ Na to će se nadovezati Tatjana Ileš te istaknuti: „Ponosni smo što je naša konferencija danas prepoznata na nacionalnoj, ali i međunarodnoj umjetničkoj, znanstvenoj i stručnoj sceni kao onaj prostor koji može i zna odgovoriti na važna i aktualna društvena pitanja kao što je, u ovom slučaju, problematika osoba s invaliditetom, a to je, među ostalima, prepoznao i Centar za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima te nas suorganizatorski podržao.“

Sudjelovanje u umjetnosti omogućuje veću i bolju kvalitetu

Ne tako davno u Hrvatskoj kao dijete s fizičkim poteškoćama u manjoj sredini niste imali, primjerice, pravo na obrazovanje. Zanimljivo, iz povijesnih pak vrela doznajemo da najveća znanstvena postignuća i opći prosperitet ne pridonose nužno i toleranciji, uključivanju onih koji su za nas drugi. Jedan od načina osluškivanja izgubljenih glasova iz prošlosti, ali i sadašnjosti jest književnost: „Jedan od potencijala književnosti jest da posreduje tuđa iskustva, ona može imati posredničku ulogu i tišinu zamijeniti glasom, dati glas onima čiji bi glasovi inače ostali nečujni te, posljedično, da pojedinačni ili kolektivni identitet otvori širem razumijevanju. Ako je određeno iskustvo ostalo neimenovano i neprikazano, ono ostaje i nepojmljivo“, iznosi Kristina Peternai Andrić.

Usmjerenost na čovjeka

Pritom će se osvrnuti i na ono što nas čini ljudima u vremenima iznimnih tehnoloških dostignuća: „Danas se favoriziraju informatičke, biotehničke, prirodne znanosti u smislu ulaganja u istraživanja i preporuka za studij. S druge strane, književnost, umjetnost i humanistika vide se kao nepotrebne i parazitske, uzaludno trošenje ekonomskih resursa. Međutim, pritom se ne uzima u obzir to da su mogućnosti tehnologije tim važnije ako je ona više usmjerena na čovjeka i s čovjekom u korelaciji, a to je izgledno kada se pojedinci međusobno razumiju, prihvaćaju te slušaju jedni druge.“

Umjetnost je neiscrpan pokretač

„Umjetnost je sama po sebi neiscrpan pokretač i medij izričaja kreativnih kapaciteta osoba“, kaže Mirna Sabljar, organizatorica Međunarodne umjetničke i znanstvene konferencije Osobe s invaliditetom u umjetnosti, znanosti, odgoju i obrazovanju Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, i zaključuje: „Promatrajući sada već dvije održane konferencije, rezultate znanstvenih istraživanja i prikaze primjera prilagodbe i prostora i umjetničkih izričaja osobama s različitim oblicima invaliditeta, vidljivo je da kod nas, ali i drugdje, postoje brojne inicijative, realizirani projekti u kojima su umjetnički izričaji ili prilagođeni da ih mogu pratiti osobe s invaliditetom ili postoji niz umjetničkih aktivnosti koje realiziraju osobe s invaliditetom: od glazbe, plesa, likovne ili kazališne umjetnosti. Kada se umjetnost kao medij izričaja djece s teškoćama u razvoju promatra u kontekstu obrazovnog sustava, vidljivo je da se upravo s pomoću likovnih ili glazbenih aktivnosti može itekako razvijati i inkluzivnost. Svaki pojedinac u nekoj od umjetnosti može izraziti emocije, umjetnošću komunicirati ili kao najviši rang umjetnost producirati.“