Invaliditet je umjetnost

Neil Marcus, jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika kojima invaliditet ne samo da nije omeo karijeru nego je upravo invaliditet učinio svojom prednošću, preminuo je u Kaliforniji u 67. godini života. Bio je dramaturg i glumac, čiji je rad bacio novo svjetlo na invaliditet općenito i koji je čitav svoj život doživljavao kao umjetnost izvedbe, a najpoznatiji je bio po drami Storm Reading, što bi se približno moglo prevesti kao Čitanje oluje, koja se širom svijeta izvodila od 1988. do 1996.

Dramaturg i glumac Neil Marcus čitav je svoj život doživljavao kao umjetnost izvedbe

Izlazak iz potištenosti

Rodio se 1954. u državi New York, a djetinjstvo je proveo u Kaliforniji. Oboje roditelja imalo je umjetničke sklonosti: majka mu je bila glumica te voditeljica na televiziji i radiju, a otac voditelj odnosa s javnošću za CBS i Polaroid, ali i strastveni fotograf; bio je najmlađi od petero djece, a u dobi od osam godina bila mu je dijagnosticirana distonija. Njegova biografkinja Carrie Sandhal zapisala je da je bio aktivno dijete koje je voljelo boravak na svježem zraku i tjelesnu aktivnost, što je sve prekinula bolest. Na početku puberteta Neil Marcus borio se s depresijom te je počeo voditi dnevnik, bilježeći frustracije i radosti. Uz pomoć terapeuta, s kojim se savjetovao od 14. godine, izašao je iz potištenosti i stvorio temelje svoje izvedbene estetike: kao što je on uz pomoć savjetnika otkrio sebe i uspio se nositi s emocijama, tako je shvatio i odnos s publikom kao oblik zajedničkog savjetovanja u kojem je s nazočnima, kako to piše Sandhal, „razmjenjivao iskustva na putovanju otkrivanja sebe i drugih“.

Na fakultetu u državi Washington počeo je pisati, a pošto se preselio u Berkeley, postao je aktivan u Pokretu za prava osoba s invaliditetom. Početkom 1980-ih pokrenuo je časopis Special Effects (Posebni efekti) s pomoću kojega je izražavao ono što je doživio i naučio u samostalnom životu i aktivizmu. List je spajao umjetnost, kulturu i humor u politički diskurs invaliditeta, a distribuirao se kao ulični časopis. Drama Čitanje oluje, u suradnji s Rodom Lathimom i Rogerom Marcusom te trupom zvanom Access Theater (Pristupno kazalište), bila je izvedena u Kennedy Centru, ali i prikazana na televiziji, čak i u emisiji NBC-ja Today Show. U zborniku Tijela u komešanju: invaliditet i izvedba, koji je 2005. objavilo Sveučilište u Michiganu, a koji su uredili Carrie Sandahl i Philip Auslander, stoji da je Čitanje oluje izazvalo publiku da ponovno procijeni konvencionalne ideje o invaliditetu i postavi standard za izvođače s invaliditetom i tehnologije pristupa nastupima. Časopis DramaLogue proglasio je glavnog glumca i ansambl najboljim izvođačima 1992. Za svoj rad Art of Human Being (Umjetnost ljudskog bića) Marcus je 1994. dobio plesnu nagradu Isadora Duncan za izvanredna postignuća – iako je mogao nastupati samo u invalidskim kolicima.

Na svakoj izvedbi svoje drame Čitanje oluje Neil Marcus ponudio je publici podsjetnik: „Invaliditet nije hrabra borba ili hrabrost u suočavanju s nedaćama. Invaliditet je umjetnost. To je genijalan način života.” Marcus je imao distoniju, neurološki poremećaj koji uzrokuje nevoljne mišićne kontrakcije i utječe na govor, ali ipak je glumio u predstavi koja je na humorističan način opisivala jedan njegov tipičan tjedan, u malim skečevima u kojima razgovara s prodavačima, liječnicima ili prolaznicima.

Godine 1988, kada je predstava praizvedena u kazalištu Lobero u Santa Barbari u Kaliforniji, ljudi su češće nego danas odvraćali pogled od osoba s invaliditetom. „Uvijek su nas kao djecu učili da ne pokazujemo prstom, ne smijemo se, već ih jednostavno ignoriramo“, rekao je Rod Lathim, redatelj filma snimljena po Čitanju oluje. Nasuprot tome, Čitanje oluje potaknulo je publiku da se smije s Marcusom dok prepričava svoja iskustva. „Neil je pozivao ljude i pozdravljao ih, a u nekim slučajevima čak i zahtijevao da ga ljudi pogledaju“, rekao je Lathim. „I tako ih je doveo u svoju stvarnost, koja nije bila stvarnost invaliditeta; to je bila stvarnost njegove definicije života.” Uspjeh i dugovječnost predstave pretvorili su Neila Marcusa u pionira pokreta za kulturu osoba s invaliditetom. Svoj je rad nazvao obnavljanjem osobnosti u svijetu koji je odlučio osobama s invaliditetom uskratiti njihovu autonomiju.

Postoje talentirani umjetnici kojih svijet nije svjestan

Da umjetnost nije rezervirana samo za ljude sa savršenim zdravstvenim kartonom pokazala je i Rhiannon Lucy Cosslett, britanska književnica i novinarka, pišući o neobičnom umjetničkom kolektivu Project Art Works (Projekt umjetničkih radova) iz obalnog engleskog grada Hastingsa – koji su se čak našli u igri za najprestižnije priznanje za modernu umjetnost, Turnerovu nagradu. Neobičnom jer okuplja umjetnike koje obilježava neurorazličitost, a taj je termin 1998. godine skovala sociologinja Judy Singer. Termin označava neurološku različitost unutar ljudske populacije, odnosno ukazuje na to da postoje ljudi koji odudaraju od tipičnog razvoja; autistične osobe ili osobe s ADHD-om, Touretteovim sindromom, disleksijom ili diskalkulijom.

Izvan okvira

Project Art Works utemeljen je 1996, a surađuje s neuroraznolikim umjetnicima i onima sa složenim potrebama podrške, osiguravajući im studijski prostor, materijale i voditelje. Njihova umjetnička direktorica Kate Adams kaže da su se susreli s mnogo predrasuda: „Prije šest godina voditelj izložbe rekao nam je: 'Mislim da nije u redu da ljudi s teškoćama u učenju budu na izložbi u prizemlju, a umjetnik od kalibra na katu. Ne bi trebali ni biti u istoj zgradi.” Adams je osnovala Project Art Works s kolegom umjetnikom Jonathanom Coleom nakon što je sa svojim sinom, s teškoćama u razvoju, pohađala učionice s neuroraznolikostima. Specijalne škole bile su „fantastična anarhična mala kraljevstva”, kaže Adams; one stvaraju talentirane umjetnike kojih svijet umjetnosti nije bio svjestan i kojima je nedostajala podrška. Krenula je s dva cilja: pomoći pojedincima da stvore veze i promijeniti percepciju publike kada im pokaže rad tih umjetnika.„Zaista je važno unutar izložbe kurirati postupni uvid u to odakle rad dolazi”, kaže Kate Adams. „To ima jako dobar utjecaj na ljude, jer su zavedeni ovim nevjerojatnim umjetničkim djelima, od kojih su mnoga izvanredne, apstraktne, živahne slike. A onda dolazi do dubljeg uvida u to kako su napravljene i tko ih je napravio.“

Iz postave londonske izložbe Williama Scotta kojega autizam i shizofrenija nisu omeli u društveno angažiranu stvaranju

Project Art Works godinama je nastojao otvoriti vrata institucija. „Bilo je jako teško otvoriti kulturni sektor“, kaže Adams. „Nevjerojatno je konzervativan, posebno suvremena vizualna umjetnost, jer je toliko limitirana teorijom, trgovinom i egom“, kaže Kate Adams. Ona vjeruje da su imali koristi od onoga što ona naziva „egzistencijalnom krizom u kulturnom sektoru“ jer je pandemija koronavirusa potakla umjetnički menadžment da se upita čemu služi. Nominacija za Turnerovu nagradu bila je velika novost, jer su mnogi do tada njihov rad stavljali u rubriku humanitarnih akcija, a ne prave umjetnosti.„To je bilo veliko ponižavanje. To je također način da nas stave u okvir koji kaže da ovo nije stvarno. Ne trebamo ih shvaćati ozbiljno, oni nisu pravi umjetnici“, kaže Kate Adams. „Kritičari su“, kaže, „jako puno uložili u ideju umjetnika s velikim U pa im se čini da naša suradnička praksa jednostavno nije dobra. No činjenica je da autizam ne sprečava osobu da bude umjetnik. Zato mi nikad ne govorimo o svojem radu kao o autsajderskoj umjetnosti. To je jednostavno umjetnost, a ljudi, nadamo se, to počinju prepoznavati.“Britanska galeristica Sarah Galender Meyer smatra da je u posljednjih desetak godina došlo do prihvaćanja neurorazličitih umjetnika i da ih se više ne smješta u okvire autsajderske umjetnosti: „Mislim da su oni samo suvremeni umjetnici. Oni jamče istu vrstu upita kao i drugi umjetnici. U središtu toga prihvaćanja može biti očito shvaćanje da neuroraznoliki umjetnici nude nešto novo i uzbudljivo. Kolekcionari, institucije i galerije, svi su stvarno zainteresirani za proces neuroraznolikih umjetnika. Jer njihov rad ne sliči ni na što što je itko prije vidio.“ Ona je također rekla Rhiannon Lucy Cosslett da neuroraznolike umjetnike često otkriju drugi umjetnici: „Uobičajeno je da su suvremeni umjetnici prvi koji otkrivaju i pozdravljaju rad samoukih umjetnika. I sami su ogrezli u umjetničkom procesu i privlače ih drugi umjetnici koji utjelovljuju inovativne prakse. No čak i na velikim izložbama nisu uvijek prihvaćeni kao suvremeni umjetnici, što dodatno marginalizira njihov rad. Postoji pretpostavka da osim ako umjetnik nije prošao formalnu obuku i ne odgovori na kanon, njihov proces nije legitiman.“

Novi gradovi

Jedan od poznatijih američkih neuroraznolikih umjetnika, William Scott, rođen 1964, koji ima dijagnosticiran i autizam i shizofreniju, upravo izlaže u Londonu, u Studio Voltaireu. Izloženo je 80-ak utopijskih prikaza alternativnog San Francisca, poznatog kao Praise Frisco, inkluzivnog mjesta bez kriminala i nasilja, kao i Scottovi portreti afroameričkih političara, sportaša, poznatih osoba i aktivista; izložba je tako koncipirana da nije usredotočena na njegovu bolest, nego na njegovu umjetničku zabrinutost za zajednicu, aktivizam i urbani razvoj: „Bilo je previše nasilja u vijestima, zato crtam nove gradove... Mogu napraviti novi svijet kada slikam“, kaže umjetnik.