Potres, trauma, umjetnost

Najnoviji Disneyjev animirani film, Encanto, pušten u kina prošle godine s velikim uspjehom, govori o temi koju osjećamo na poseban način – o obitelji čija se kuća ruši, i koja je pokušava spasiti. U filmu je riječ o Almi Madrigal, mladoj ženi koja pred nasiljem bježi iz neke neimenovane južnoameričke zemlje, izgubivši na putu supruga, ali spasivši njihovo troje djece. U novoj domovini nastanjuju se u kući čarobnih moći, koje kuća prenosi i na Alminu djecu i unuke – encanto na španjolskom znači čarolija – no s vremenom te moći slabe, a s njihovim se slabljenjem i kuća sve više ruinira. Mogućnost da se novi dom uruši, kod Alme izaziva pravi PTSP jer ponovno proživljava šok prvoga gubitka doma i zavičaja.

Kad se zemlja pomiče

Šok uvijek nastaje kada naši obrambeni mehanizmi budu nadvladani vanjskim okolnostima, a posljedice koje tada ostanu na našem tjelesnom i duševnom zdravlju nazivamo traumom. Marin Kovačević Hora, psihijatar iz Kliničke bolnice Dubrava, pisao je o potresu kao traumatskoj situaciji jer je riječ o događaju opasnom za život nas i nama bliskih osoba. Izvor traume, smatra on, jest u tome da je tlo nešto za što je naša podsvijest naučila da je čvrsto i stabilno; zemlja se ne bi trebala micati – svakoga se jutra probudimo i spustimo noge na pod očekujući da će on biti tamo, sa svakim korakom očekujemo da će zemlja biti ispod naših stopala. O tome ne razmišljamo i uzimamo zemlju zdravo za gotovo. Vremenske prilike se mijenjaju, ljudi se prema nama različito odnose, ali zemlja je svakoga dana ista, kaže Kovačević Hora, tamna i čvrsta, drži našu kući, na nju uvijek možemo računati.

Umjetnost nas može učvrstiti tako da prikazuje ugodne objekte, a može i ispričati priču o traumi

Psihoanalitičar Erik Erikson, koji je veoma mnogo pisao o djeci i njihovu razvoju, pretpostavio je da je djetetu najvažnije da za prve dvije godine života razvije osjećaj temeljnog povjerenja. Radi se o povjerenju u sebe, povjerenju u bližnje i povjerenju u život, a razvija se kroz odnos s majkom. Zemlja je, smatra Kovačević Hora, također majka: ona nas hrani i štiti, zbog čega je i naš osjećaj osnovnog povjerenja povezan sa zemljom. „Drugim riječima“, nastavlja on, „kada se zemlja počne tresti, trese se i naš osjećaj bazičnog povjerenja, povjerenja u sebe, u bližnje i u život, ono što smo mislili da je sigurno i stabilno najednom više nije i to je razlog zašto potres kod nekih ljudi može izazvati jako veliki strah i osjećaj nesigurnosti s kojim se teže nose nego s većim i realističnijim opasnostima.“

Stephen W. Porges, ugledni sveučilišni znanstvenik s Instituta Kinsey, koji se nalazi na Sveučilištu Bloomington u Indiani, i profesor na odjelu psihijatrije na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, poznat je po polivagalnoj teoriji; prema njoj odgovori na stres mogu biti da povećamo društvenost, izaberemo između borbe i bijega ili se pak zamrznemo – kada nam se učini da ne možemo ni pobjeći niti boriti se, jednostavno se pravimo mrtvi, kao i tolike životinje u sličnim prilikama. „Povući ćemo se i odustati od sebe, od drugih, od nade da neki problem možemo riješiti“, kaže Kovačević Hora o reakcijama traumatiziranih, i nastavlja: „U tim situacijama ljudi često osjećaju preplavljenost, imaju dojam da se ne mogu nositi sa svim problemima, povlače se i odustaju, osjećaju kao da su zaglavljeni u određenom stanju iz kojeg ne mogu izići, kao da su im osjećaji zamrznuti pa se ne mogu ni razveseliti ni uživati. Naposljetku, stječu dojam da ih nitko ne razumije te se počinju otuđivati od drugih ljudi.“ Hrvatski psihijatar smatra da je u situacijama teškog stresa i traumatizacije uvijek najbolje potražiti stručno mišljenje, a prema potrebi i stručnu pomoć, ali puno toga ljudi mogu učiniti da bi sami sebi pomogli. Tu su tehnike relaksacije, boravak u prirodi, meditacija, ples ili druženje s ljudima, a napose umjetnost: „Umjetnost je još jedna jako bitna stvar u procesu oporavka od traume; dakle, crtanje, slikanje, modeliranje, slušanje ugodne glazbe i sviranje aktiviraju naš prednji vagus i vraćaju nam živčani sustav u normalni način funkcioniranja“, kaže Kovačević Hora.

Potencijal iscjeljivanja

„Kada bojim tijekom terapije, to mi stvara siguran prostor za izražavanje bolnih osjećaja iz prošlosti. Bojanje zahvaća drugi dio mojeg mozga, što mi omogućuje da svoju traumu procesuiram na drugačiji način. Čak mogu pričati o najtežim sjećanjima bez panike“, piše na portalu Healthline, koji recenzira sveučilišni profesor i psihoanalitičar Timothy J. Legg, Renée Fabian, kalifornijska novinarka specijalizirana za medicinske teme. „Ipak, umjetnička terapija više je od ispunjavanja bojanki za odrasle koje su toliko popularne“, kaže ona i nastavlja: „Likovna terapija, baš kao i terapija razgovorom, ima ogroman potencijal iscjeljivanja kada se provodi s obučenim stručnjakom. Zapravo, za ljude s posttraumatskim stresnim poremećajem, rad s likovnim terapeutom donosi spas.“

Trauma, međutim, može i onemogućiti uživanje u umjetnosti. „Trauma apsolutno utječe na kognitivnu sposobnost, koncentraciju, našu sposobnost učenja i da, čak i na našu sposobnost čitanja”, kaže Alyssa Williamson, psihoterapeutkinja specijalizirana za traumu. „Često imam klijente koji misle da imaju ADD, ADHD ili anksioznost, a često se zapravo suočavaju s traumom.” I opet je riječ o polivagalnoj teoriji i zamrzavanju, kada prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za čitanje, matematiku i druge zadatke dubokog razmišljanja, postaje nekoristan. „Ako netko razvije PTSP, taj mehanizam zaglavi. Tijelo više ne vjeruje da ste sigurni, bez obzira na to koliko dobro to kognitivno znate”, kaže Williamson. „Kao rezultat toga, mozak se ponaša kao da se opasan događaj događa iznova i iznova, stvarajući flashbackove i razne fizičke simptome te isključujući prefrontalni korteks u kojem se odvija čitanje.”

Trauma također može utjecati na način na koji se odnosimo prema drugima. Budući da čitanje često zahtijeva da budemo empatični ili da uđemo u kožu drugih likova, to može biti vrlo teško kada ste doživjeli traumu. „Čitanje je aktivnost više funkcije i ona od nas zahtijeva da dopustimo da nas upije um drugoga kako bismo upili to što nam govori”, kaže Mark Vahrmeyer, integrativni psihoterapeut. „Ali ako nosimo neprerađenu traumu, možda ćemo moći čitati riječi na stranici – mehanički, poput stroja – ali ne možemo koristiti višu moždanu funkciju da bismo ih shvatili. Također je teško dopustiti si da zamislimo um drugog kada osjećamo samo preplavljenosti – tada nema drugog, samo prijetnja.“ Drugim riječima, ako ne procesuiramo traumu, postajemo njome toliko svladani da se borimo s razmišljanjem, analizom i suosjećanjem s ljudima i emocijama o kojima čitamo, kaže, također na portalu Healthline, Sian Ferguson, južnoafrička spisateljica koja boluje upravo od tog problema – zbog duševnih poteškoća ne može više obavljati svoju profesiju koja se sastoji upravo od čitanja i pisanja. „Nije samo PTSP ono što može utjecati na vašu sposobnost čitanja“, kaže Williamson. „Problemi s koncentracijom javljaju se kod svih vrsta bolesti. Osim ADHD-a, to može uključivati i poremećaje raspoloženja poput depresije i bipolarnog poremećaja te gotovo sve anksiozne poremećaje, uključujući PTSP, OKP, opću anksioznost ili socijalnu anksioznost. Poteškoće s koncentracijom ili čitanjem također su uobičajeni pratioci tijekom tuge, osobito nakon neočekivanog gubitka”, objašnjava ona.

Ispitivanje osjećaja i misli

Za one koji imaju takvih problema, možda je izlaz umjetnička terapija koja koristi kreativne medije poput crtanja, slikanja, bojanja i skulpture. „Umjetnost omogućuje oporavak od PTSP-a jer pomaže procesuirati traumatske događaje i pruža izlaz kada riječi ne uspijevaju“, kaže Renée Fabian. „Da ljudi identificiraju strategije suočavanja kako bi započeli put iscjeljenja, mogu stvarati kolaže slika koji predstavljaju unutarnje snage. Ljudi ispituju osjećaje i misli o traumi tako što izrađuju masku ili crtaju osjećaj i raspravljaju o njemu. Umjetnost nas može učvrstiti tako da prikazuje ugodne objekte, a može i ispričati priču o traumi stvaranjem grafičke vremenske trake. Kroz metode poput ovih, integriranje umjetnosti u terapiju rješava cjelokupno iskustvo osobe.“

„Važno je od sebe ne očekivati promjenu preko noći i shvatiti da je oporavak od traume proces koji zahtijeva svoje vrijeme“, kaže hrvatski psihijatar Marin Kovačević Hora. „Potrebno je da se usredotočimo na male korake i napravimo dnevni raspored kako bi u svoj dan uključili nekoliko relaksirajućih aktivnosti i da ovladamo barem jednom tehnikom relaksacije.“ Možda umjetničkom?

PTSP i likovna terapija

Kada se pokrene, PTSP uzrokuje simptome poput ponovnog doživljavanja traume, panike ili tjeskobe, osjetljivosti ili reaktivnosti, rupa u pamćenju i ukočenosti ili disocijacije. „Traumatska sjećanja obično postoje u našim umovima i tijelima u specifičnom obliku, što znači da sadržavaju emocionalna, vizualna, fiziološka i osjetilna iskustva koja smo osjetili u vrijeme događaja“, kaže američka likovna terapeutkinja Erica Curtis. „To su u biti neprobavljena sjećanja.“ Oporavak od PTSP-a znači raditi na tim neprobavljenim sjećanjima sve dok više ne uzrokuju simptome, a tome može pridonijeti likovna terapija.