Kad nije bolje, dobro je!

Gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes govori o obnovi zaštićene gradske jezgre (snimio: Goran Galić)

Banovinu je 28. prosinca 2020. pogodio potres od 5,2 stupnja po Richteru i, nažalost, tek najavio razorniji od 6,2 stupnja, koji se dogodio dan poslije. Taj je razornim učinkom uništio brojne sudbine tamošnjih žitelja. Od tada cijelu godinu mediji objavljuju što se tamo događa i radi, kako ljudi preživljavaju, kada će početi obnova... Što se sve učinilo i kako se tamo živi, točnije životinjari, pitanja su i razlog ovog putovanja u te prostore.

Iz Zagreba me ispratilo tmurno i maglovito jutro. Dok se vozim, na Hrvatskom radiju slušam vijesti, službeni spiker govori da se to područje zove Banovina, a jedan od sugovornika u ranijoj radijskoj emisiji naziva ga Banija. U koje od ta dva područja putujem? Dokumenti iz davnog doba spominju to područje kao Banovinu i kao Baniju, a od nastanka Jugoslavije, osobito druge, inzistiralo se i govorilo Banija. No, zašto u Jugovini mjesta – Banski Grabovac, Banska Struga, Banska Selnica, Drenovac Banski... – nisu postali Banijski?

Volonteri koje susrećemo uglas kažu da državne obnove nema, a da je obnovljeno rezultat privatnih donacija

Vozeći se mimo Velike Gorice, nazvao sam Vladimira Krpana, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Petrinji, koji će mi biti vodič. Sugerira mi da svratim u Žažinu i pogledam srušenu crkvu svetog Nikole i svetog Vida, prije nego što mi se pridruži.

Brzo sam prošao autocestu za Sisak – dio koji je izgrađen i dio koji je premijer prigodom godišnjice potresa obećao izgraditi – i skrenuo u Žažinu. Nedaleko od skretanja na desnoj strani uzbrdice je groblje s kapelom, a na lijevoj, sa sjevera zaklonjena šumom, crkva dvojice svetaca (fotografija na naslovnici). Do potresa žuta fasada sada je išarana sivim linijama i mrljama od kiša. Ulaz u crkvu zapriječen je žičanim vratima. Na podu crkve su mozaici, uništeni ili će biti uništeni. Nad apsidom i oltarom je improviziran krov. Pedesetak centimetara od zemlje zidovi su sanirani, a ormari i stilska vitrina u sakristiji stoje kako ih je potres ostavio. Zidne slike vape za reastauracijom.

Istočno od crkve je montažna dvorana u kojoj se obavljaju obredi. Dok sam razgledao župni ured u kojem nema nikoga, stigao je Vladimir. Pokazao mi je mjesto na kojem je u crkvi 29. 12. poginuo orguljaš. Jedna od osam žrtava potresa. Drugi potres orguljaša je zatekao u raščišćavanju crkve od prvoga.

Od Žažine, što sam više ulazio u prostor, koji je iza sebe ostavio potres, prizori oštećenih ili srušenih kuća, kontejneri, kamp kućice... bivali su sve češći. Poslije Bresta prešli smo most na Kupi i krenuli put Gline.

Zimski život u kontejnerima donosi mnoge teškoće jer ih je teško zagrijati i skuplja se vlaga (snimio Marko Lukunić/PIXSELL)

Od Petrinje do Gline i okolo

Dok se vozimo, Vladimir mi ukratko govori o mjestima kroz koja prolazimo. U selu Gora pokazuje napola srušenu gotičku crkvu Uznesenja BDM ograđenu bijelim četverokutnim zidom s četiri stražarnice – također oštećene – kakve su građene u srednjem vijeku. Crkva je replika gotičke, izgrađena na temeljima barokne koja je isprva bila gotička. Izgradila ju je Sisačka biskupija čiji se Caritas i godinu nakon potresa, s Crvenim križem, brine o potrebitima.

Putovanje nastavljamo cestom izgrađenom za vojnog službovanja carskog pukovnika, Josipa Jelačića, zapovjednika I. banske pukovnije u Glini. Kasnijega bana. U Jelačićevu čast uz cestu u mjestu Župić podignut je 1846. Banov kamen, koji je uništen 1947. – istoga dana kada je u Zagrebu uklonjen spomenik banu Jelačiću. Na kućama pored kojih prolazimo zjape posljedice potresa. To, naravno, ne vide šleperi koji bezobzirno jure natovareni trupcima iz tamošnjih šuma. Za dvadesetak minuta projurilo ih je desetak. Da se tkogod zapita tko i zašto toliko uništava tamošnje šume, vjerojatno bi i obnova išla brže.             

Ušli smo u Glinu. O sadašnjoj njezinoj ljepoti uvredljivo je govoriti, ali se vidi da je grad planiran u arhitektonskim biroima austrijske carevine. Zaustavili smo se u centru i svratili u kafić, popiti čaj. Kafić je pun, nitko ne strahuje od potresa. Prisluškujem razgovor trojice muškaraca za susjednim stolom. 

„Na potres smo se naviknuli, samo se još moramo naviknuti da će obnova dugo trajati. I da će cijene obnove rasti. Građevinari ih dižu, a nitko da ih onemogućuje.“

„Kako ih onemogućiti?“ pita drugi. 

„Dovođenjem konkurencije“, kaže treći.

Ugrijani čajem, izlazimo u prohladan dan i nastavljamo put Majskih Poljana, vidjeti što se obnovilo. Putovi su loši i uski. Ni na nedavno asfaltiranom ne mogu se mimoići dva automobila, a kamoli nešto veće. Srušene kuće su u raspadajućem stanju, kao i one koje bi se mogle popraviti. Tu i tamo netko se pojavi pa izgleda da sve nije mrtvo.

Na kraju niza mrtvih kuća zeleni se bunker zaglađen betonom, s dva otvora za puškomitraljez i čudnim dimnjakom. Smirujući moje čuđenje, Vladimir kaže da je to jedan od brojnih bunkera – izgrađenih uz Kupu sve do Karlovca za vrijeme trajanja Male antante – kao obrana prve Jugoslavije od mogućih agresora. Možda su bili planirani i kao bunkeri kojima je još tada zacrtana granica Velike Srbije. Iste takve bunkere kasnije mi je pokazao u Petrinji...

Roditelji i djeca u Petrinji apeliraju na ubrzanje obnove (snimio Marko Lukunić/PIXSELL)

Uspravna željezna vrata i Mali dom

U središte Gline vratili smo se ulicom koja se proteže usporedno s glavnom. Zaustavili smo se negdje oko sredine, ispred uspravnih korodiranih željeznih vrata kroz koja se nekada ulazilo u crkvu svetog Ivana Nepomuka, izgrađenu između 1824. i 1827. godine, a srušenu 1991. godine. Slika se čini nestvarnom.

Odatle smo produžili u kontejnersko naselje Mali dom. Dočekala su nas širom otvorena vrata najvećeg kontejnera. Iz unutrašnjosti se čuo ženski smijeh i širio dim cigareta. Kada sam rekao da sam novinar, zašutjeli su. Na inzistiranje, ipak su rekli da su volonteri koji svakodnevno raznose ručak i dijele ga stradalnicima Gline i okolnih sela. Samo što nisu krenuli, jer je upravo stigla hrana iz Petrinje, gdje ju sprema ugostiteljstvo Pleter. Ne žele reći svoja imena.

– Naše ime je naš rad, kažu.

Naselje ima četrdeset kontejnera, a u gradu ih je još devet, postavljenih pokraj dviju stradalih zgrada. Uglas kažu da državne obnove nema, a da je obnovljeno rezultat privatnih donacija. Od njih ulazim među kontejnere. Ispred prozora jednoga sjedi stariji čovjek i puši. Pitam ga kako je. Sliježe ramenima i kaže:

– Dođite! Na drugu stranu.

Vrata su bila otvorena. Desno od ulaznih vrata je umivaonik i tuš kabina, lijevo stol i stolica, u dubini krevet i poviše ležaja televizor.

– Zar vam nije hladno? – pitam.

– Pušim. A i zbog vlage, koja se slijeva s plafona i zidova, vrata moram držati otvorena.

– Jeste iz Gline?

– Ja sam Rajko Vujaklija iz Gornje Čemernice kod Topuskog. Imam 63 godine i beskućnik sam. Nekada sam živio od poljoprivrede, a sada živim od socijalne pomoći. Kada je dobijem. Preživio sam 17 operacija i još sam živ. Neće me ni Bog.

– Imate li rodbine?

– Imao sam brata. Kad je počinjao rat, on me je pozvao u Njemačku, gdje je radio. Kada se on razbolio i umro, ja se vratio u selo, gdje smo imali drvenu kućicu u ratu zapaljenu. Brat je imao sina i kćer. Odselili su u Australiju. Ne javljaju mi se.

Oči su mu zasuzile, jako je uvukao dim cigarete i uzdahnuo.

Vis a vis Rajkova kontejnera hodala je starija žena. Na pitanje kako je, odgovorila je:

– Nikako. Tu smo kći Jasmina i ja. Imam 82 godine, muž mi je umro prije tri godine. Da se nije srušio dimnjak u mojoj zgradi, ja bih se vratila u stan pa taman se sve srušilo na mene. Ali nema dimnjaka...

Za vrijeme rata u BiH krile su se po Banjoj Luci. Kći je početkom rata imala 19 godina i tek je počela studirati. Iz Banje Luke su protjerane 1995. Nakon izbjegličkih i prognaničkih naselja u Varaždinu, Čepinu kod Osijeka i Maloj Gorici kod Petrinje, dobile su stan u Glini.

– Moja muka je drukčija od muke ljudi pogođenih potresom. UNHCR zna kako sam preživjela rat, govori Jasmina dok briše vlagu sa zidova kontejnera.

– Zašto se ne vratite u Banju Luku?

– U što? I biste li se vi vratili tamo gdje su vas maltretirali, mučili... Nisu me silovali, kao druge, ali ..., kaže Jasmina i dalje brišući zidove.

Ispred kontejnera do njihova razgovarale su dvije žene. Jedna od njih, tješeći drugu, rekla je:

„Kad nije bolje, dobro je!“

Strašnik je bio Stražnik

Glinu ostavljam njezinim brigama. Žurimo preteći kratki dan i posjetiti stradala sela između Gline i Petrinje. Žurbu nam opet usporavaju šleperi s trupcima, oni jure više od nas. Žure li se da što prije prodaju posječeno ili zato što vole raditi, pitam Vladimira.

– Žure da bi pobjegli od pustoši koju za sobom ostavljaju. Koja je veća i opasnija od potresa! – odgovara on.

Prošli smo Glinsku Poljanu, Goru, skrenuli u Graberje, nakon toga pošli u Strašnik. Svugdje ruševine ili oštećene kuće. Najviše ih je u Strašniku. Vladimir upozorava da se davno Strašnik zvao Stražnik, po stražama hrvatskih vojnika koji su čuvali granicu prema Turcima. Nisu bili prestrašeni, kako današnje ime sugerira.

Jer je bio epicentar potresa, prema Strašniku su se za desetke centimetara približili i Glina i Petrinja i Sisak. Kuće su oštećene, neke i teško. Da u potresu nije sravnjen sa zemljom spasila ga je poslijeratna obnova, kada je izgrađeno cijelo selo koje su srpski pobunjenici spalili do temelja. Cinik bi rekao, pravda dođe na svoje i kada se sve uroti protiv nje!

Unutar kulturno-povijesnih cjelina u županiji je više od 500 oštećenih povijesnih građevina

Odlazak iz Strašnika nije tmuran kao dan, ali ulazak u Petrinju jest. Kako bi mi nakratko ublažio depresiju, Vladimir me vodi u Hrastovicu, koja se smjestila na obroncima Zrinske gore, pet kilometra južno od Petrinje. Tijekom vožnje, objašnjava mi da centar Petrinje povezuju četiri glavne ulice: Majdanci, koja je dobila ime po doseljenicima iz Majdana pokraj Jajca; prema Glini je Kaniža; prema Sisku Duga ulica i četvrta je Nova cesta u kojoj su nekada živjeli lončari. Recitira mi pjesmu U Kaniže bele hiže, gde moj dragi perom piše.

U Hrastovici se zaustavljamo ispred izvora Bartolovac i crkve svetog Bartola. Crkvu su srpski pobunjenici 1991. sravnili sa zemljom, šutu odvezli, prokopali brijeg na kojem je bila crkva i napravili cestu. Ispred sadašnje crkve, replike stare, koja je od potresa malo šprungirala, postavljena je bista Vilima Cecelje, župnika koji je ondje bio uoči Drugoga svjetskog rata. Nasuprot crkvi su betonski bijeli križ, Hrvatski dom i kuća s crnom granitnom pločom na kojoj piše da je „12. veljače 1905. u Hrastovici održana u kući Stjepana Šimunovića, člana Glavnog odbora stranke, prva skupština HSS-a (tada HPSS-a)“.

Živjeti u Petrinji

Brzo smo se vratili u Petrinju, u centar u kojem nema ljudi. Ako i naiđu, jedni hodaju bez cilja, drugi žure, treći ne znaju kamo bi sa sobom... Pokraj gradskog parka s crkvom svetog Lovre, razorenoj u ratu pa obnovljenoj, kojoj je ovaj potres oštetio toranj, susrećemo u prolazu po prilici 60-godišnjaka, tužnog izraza lica i sa štapom. Predstavlja nam se kao Zvonko Horvatinec. Kasnije doznajemo da ga Petrinjci znaju kao Popaja, bio je hrvatski branitelj. Pitamo ga kako je prošao u potresu, a kroz suze nam odgovara:

– Živim s ocem, on je u kamp-kućici, ja sam u garaži. Moj cucak i ja, i štakori koji me obilaze.

Zvonko Horvatinec živi u garaži, a njegov otac u kamp kućici (snimio Goran Galić)

– Jeste li dobili neku pomoć grada i države, znate li što će vam biti s kućom?

– Nitko mi nije rekao obnova će biti tada. Došli su, pogledali s ceste i nalijepili na kuću crvenu naljepnicu i nikom ništa dalje.

– Što očekujete, imate li neku poruku za javnost i nadležne?

– Gospodin iz stožera, kojem su moji prijatelji koji su pokušali putem njega da mi pomognu, javio je što ti hoćeš, veli, pa ti ljudi imaju sve. Imam. Dođite dolje u Voćarsku 4 pa ćete vidjeti što imam.

Takvih je priča u Petrinji i u cijeloj Banovini na svakom koraku. Ljudi su ostali bez krova nad glavom i čekaju obnovu, povratak u svoj dom i povratak života u Petrinju.

A života ni identiteta grada nema ni bez povijesnih građevina koje su teško stradale. Unutar kulturno-povijesnih cjelina u županiji je više od 500 oštećenih povijesnih građevina, što lakše, a što razorno. Uz to su 153 oštećena pojedinačno zaštićena kulturna dobra. „Ovisno o posljedicama svakog novog potresa, razina štete se progresivno mijenja“, kaže Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku. Zbog preciznih podataka predlaže da o štetama na kulturnim dobrima i spomenicima kulture u Banovini pogledam izvještaj Ministarstva kulture.

Na gornjoj fotografiji Petrinja na dan potresa, a na donjoj danas - malo se toga promijenilo (snimio Marko Lukunić/PIXSELL)

Na stranicama Ministarstva piše da su na području SMŽ oštećene „povijesne gradske jezgre Siska, Petrinje, Gline te gotovo sva pojedinačno zaštićena kulturna dobra“. I da je karakter oštećenja u Sisku i Glini sličan oštećenjima nastalim u Zagrebu, a od ukupno 1188 zgrada u povijesnoj jezgri tih gradova oštećeno je oko 800 zgrada u kategorijama štete od lakših do znatnih i teških oštećenja. Obnova gradske jezgre gradova pod zaštitom je konzervatora i Ministarstva kulture.

„Stare kuće i zgrade u užoj jezgri, gdje su u prizemlju bili poslovni prostori, a na katovima stanovi – radi se o 32 objekta – financirat će Ministarstvo kulture. Na nekim objektima postojeća pročelja bit će ostavljena, a neke zgrade prenamijenjene. Imamo sreće da je velik dio dokumentacije sačuvan pa će biti lakše obnavljati. Dio novca za konstruktivnu obnovu osiguran je iz Fonda solidarnosti, a na raspolaganju će biti ostali fondovi i izvori financiranja“, tvrdi gradonačelnica Petrinje, Magdalena Komes.

Arhitekt Davor Salopek, projektant brojnih petrinjskih kuća i zgrada, o obnovi kaže:

„Jedan je način da se zgrade obnove kakve su bile, drugi je da se sačuvaju prednje fasade nekadašnjih građevina, a do fasada na novim temeljima izgrade nove kuće u novim materijalima. Tipske kuće, koje predlaže Ministarstvo obnove, moraju raditi arhitekti i od predloženih izabrati više različitih tipova. Pozicije na terenu diktiraju različita rješenja. Nije isto brdo i dolina, padina i ravan teren. Moj ideal je sačuvati ambijentalni identitet prostora.“

Zamišljajući obnovljenu Petrinju, krenuo sam na Sajmište, gdje je najveće kontejnersko naselje. U njemu žive oni koji od države nisu dobili zamjenske stanove i oni kojima država ne plaća najam tamo gdje su se nastanili do ponovnog povratka u Petrinju.

Do naselja je šareni trgovinski centar na kat, otvoren na godišnjicu potresa. U sredini centra je trg sa stubama za kat, a okolo su trgovine u koje malo tko od stanara kontejnera zalazi. Oni koji zađu, jer nemaju novca, uglavnom razgledaju i uzdišu. Krenuvši iz centra prema kontejnerima, sustigao sam dvije starije gospođe. Starija se oslanjala na štap i govorila:

– Andrija, Andrija! Dala sam ti glas jer sam mislila da si dobar, a sada vidim da sam pogriješila. Kajem se zbog toga. Da nije donacija, bila bih gladna i smrznuta.

Gospođa ima 80 godina i zove se Ana. Mlađa prijateljica je Anđelka. Obje žure kući, u kontejner.

– Uskoro ćete se useliti u svoje kuće, kažem.

– Dok sam živa, nećemo. Odavde su neki otišli na groblje, tako ću i ja, odgovara Ana.  

– Tko ima veze, taj se može nadati, dodaje Anđelka.

– Sviđa li vam se novi trgovinski centar?

– Šaren je k'o šarena laž, rekla je Ana.

Na rastanku su mi pokazale kako izići iz razorenog grada. Dok se vozim u Zagreb, pitam se što njima znači Vladino izvješće pod naslovom Aktivnosti obnove na Banovini u kojemu piše da je do 29. 12. 2021. zaprimljeno 9.568 zahtjeva za obnovu, 8.193 zahtjeva za nekonstrukcijsku obnovu, uklonjeno 460 objekata koji su prijetili sigurnosti i da su radovi nekonstrukcijske obnove završeni na 1.126 objekata, a u tijeku radovi na 876 kuća...?

Šareni trgovinski centar otvoren na godišnjicu potresa (snimio Andrija Tunjić)

Tomislav Dujmenović, ravnatelj Opće bolnice Sisak

Nemojte nas zaboraviti

Jedan je od simbola potresa Opća bolnica dr. Ivo Pedišić Sisak, koja je bila središnje mjesto u koje su dopremani ranjenici. Potres je teško oštetio bolnički kompleks u Sisku i Petrinji, medicinsku opremu, ali srećom nije bilo poginulih. O stanju na obljetnicu potresa razgovarali smo s ravnateljem bolnice, dr. Tomislavom Dujmenovićem.

Snimio Nikola Čutuk/PIXSELL

– Protekla je godina za bolnicu bila teška i nepredvidiva. Zbog pandemije covida i katastrofalnog potresa nije bilo lako pružiti zdravstvenu skrb žiteljima županije, a pogotovo proširiti i podići kvalitetu zdravstva. Iako je poslije prvih potresa dio liječnika i medicinskih sestara otišao raditi u druge gradove, mi smo to uspijevali.

Unatoč posljedicama od potresa?

– Da. Na sreću, novu zgradu središnjeg paviljona, koju smo uspjeli dovršiti početkom godine, potres nije oštetio i radi punim kapacitetom. Obnovili smo i osposobili za rad zgradu kirurgije, odjel oftalmologije, a obnavlja se i zgrada dermatologije. Dobili smo i dva montažna objekta u Mošćenici u kojima će se privremeno smjestiti odjel pulmologije, palijative i dugotrajnog liječenja. Sve ambulante i čekaonica za pacijente rade u zatvorenom prostoru. No obnova četiriju zgrada tek je pred nama.

Kada bi mogle biti obnovljene te zgrade?

U tijeku je izrada projektne dokumentacije za te četiri zgrade koje ćemo obnoviti kako bi bolnica mogla raditi punim kapacitetom. Početak i dinamika radova ovisit će o sredstvima s kojima ćemo raspolagati. Pomažu nam brojni donatori, ljudi dobra srca. Zato im iskreno zahvaljujem. Želim posebno zahvaliti našoj Vladi, Ministarstvu zdravstva, našem županu Celjaku te brojnim pojedincima, udrugama i tvrtkama iz Hrvatske i inozemstva na brojnim donacijama, ali i opet zavapiti, još smo potrebiti, još ne možemo sami, nemojte nas zaboraviti.

Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline

Država ima novca, ne znam zašto se obnova ne vidi

Za izjavu smo pitali dogradonačelnicu Gline, Branku Bakšić Mitić, a na pitanje o obnovi odgovorila je:

– Ja je ne vidim. Vidite li je vi? Država popravlja kuće sa zelenom naljepnicom, dimnjake i zabate. Niti jednu kuću s crvenom i žutom naljepnicom nisu počeli popravljati. A u općini je oštećeno ili uništeno više od 1500 kuća. Toliko je bilo pri prvom pregledu. Sada bi statičari opet trebali pregledati sve kuće jer je bilo još potresa. Ljudi su ludi. Jučer mi je došao jedan stariji čovjek i kaže, kada vidim sve oko sebe, dođe mi da se upucam u glavu. 

Snimio Luka Stanzl/PIXSELL

Zašto nema sustavnije obnove?

– Ne znam. Država ima novca. Nije u pitanju međunacionalna priča, jednako je Srbima i Hrvatima. Skopje je 1963. potres sravnio i za godinu je sve obnovljeno. Usporedite li tadašnju i današnju tehnologiju, ovdje je sve trebalo biti gotovo.

Što na to kaže potpredsjednik Vlade, Boris Milošević?

– Obećaje. Bio je obećao da će obnova početi 1. 11. 2021, sada govori da će početi 1. 3. 2022. Živi bili pa vidjeli. Cijene idu u nebo. Za obnovu oštećene kuće prošloga proljeća u prosjeku je trebalo 85.000 kuna, sada treba 150.000, a na ljeto će stajati 200.000 kuna. Treba uvesti radnu snagu da bude konkurencija građevinskim pljačkašima.