Inkluzija 27

Inkluzija

MEDIJI I KATASTROFE

I novinari trebaju pomoć i potporu

Igor Kanižaj

Izvještavanje o izvanrednim događajima predstavlja jednu od najvažnijih tema u novinarstvu, ali najčešće je zanemarena


Stradalnici u potresu pod opsadom medija - novinarski rad također je izvor stresa (snimio Tomislav Miletić/PIXSELL)

Dok kao čitatelji suosjećamo sa žrtvama, upijamo njihova svjedočanstva i tražimo način kako im pomoći, zaboravljamo kako sve što vidimo i čujemo s mjesta nesreće ovisi o novinarima i medijskim djelatnicima. Bez njihova rada malo bismo toga znali, vidjeli i čuli. Ne samo nakon potresa, prisjetimo se izvještavanja o poplavama u Gunji, stradavanju vatrogasaca na Kornatima ili izazova izvještavanja o požarima na obali. Najduži i najveći događaj koji ulazi u ovu kategoriju je Domovinski rat koji je iznjedrio toliko vrhunskih profesionalnih novinarskih izvještaja kao protutežu srpskoj propagandi. Mi uistinu možemo reći kako u Hrvatskoj postoji veliki broj novinara koji svojim iskustvom i svjedočanstvima mogu potaknuti mlade novinare na novi pristup u izvještavanju, ali i progovarati o tome i izvan granica Hrvatske.

Kada te emocije sastave

Zato smo na kraju prošle godine u sklopu projekta Uključiva kultura održali radionice za novinare suradnike o izvještavanju u izvanrednim događajima. Prirodno se nametnula tema potresa. Kao publika prisjećamo se brojnih slika i emocija dok smo gledali izvješća s Banovine. No scena koju vjerojatno najviše pamtimo jest javljanje novinarke Ane Mlinarić uživo, neposredno nakon potresa, kada u pozadini čujemo jecaje i krik majke koja je upravo saznala da je izgubila svoje dijete.

Prisjećajući se tih trenutaka, Ana Mlinarić napisala je na Twitteru 29. 12. 2021. sljedeće: „Bio je to najzahtjevniji teren koji smo do sada radili. Prvi put nakon toga dana jutros sam opet osjetila nelagodu i strah. Tužno je vidjeti da je godinu nakon potresa – prošlo samo vrijeme. Obnove nema, 5000 ljudi ima samo kontejner, nekima je hladno, neki nemaju sanitarije.“ To je bilo više od običnog novinarskog zadatka. Primijetit ćete kako novinari nerijetko ostave kamere na zemlji i priskaču u pomoć. Više je to od same potrage za informacijama.

Hana Ivković Šimičić obranila je prošle godine diplomski rad Specifičnosti izvještavanja o kriznim događajima – stavovi i iskustva hrvatskih novinara, na diplomskom studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti. U ovome radu prvi put u Hrvatskoj možemo vidjeti stavove novinara koji su izvještavali o potresu u Banovini. Do vrijednih rezultata Hana Ivković Šimičić došla je provodeći polustrukturirane intervjue s deset novinarki i novinara koji su izvještavali o potresima u Zagrebu i Banovini u hrvatskim redakcijama (RTL, Nova TV, HRT, N1, Večernji list, Jutarnji list, 24sata). Istraživanje je potaknuto prethodnim znanstvenim radom Puente i suradnika koji su na sličan način istraživali izvještavanje o potresima u Čileu 2013. godine. U središtu njihova istraživanja također su bile četiri kategorije na kojima se temeljilo istraživanje: psihoemocionalna, logistička, informacijska i moralna.

Važan dio rada svakako se odnosi na osnovne logističke preduvjete za izvještavanje koje je opet pokazalo kako su novinari prilagodljivi i dosjetljivi u prvim trenucima nakon potresa kada gotovo nijedan sustav ne funkcionira. Posebno su dragocjena svjedočanstva ispitanika o tome u kolikoj su mjeri bili pripremljeni za izvještavanje: „Zapravo se snalaziš u trenutku, to su stvari koje su nepredvidive. Nemaš nekakav posebni recept da znaš – aha, sad ću tako. Katastrofa je zapravo drukčija na svoj način. Ne može te poplava pripremiti za potres” (novinarka 1, tiskani medij). Stoga je posve očekivan iskaz prema kojem većina ispitanika smatra kako bi se takve edukacije trebale održavati na studijima novinarstva ili u samim redakcijama. O kolikim se promjenama radi možda najbolje ilustrira ovaj citat: „Sve se te emocije slože i poslože i onda ti, ono, nastane totalni kaos. Pojedu te. Sastave te u stvari emocije. Dobro te sastave. A ne smiješ ih pokazati, ne smiješ ih izbaciti jer trebaš i dalje raditi. Onda kad dođeš kući, tražiš neki ispušni ventil sa svojim društvom...“ (novinarka 4, TV kuća). Ali i među ispitanicima su postojale razlike, pogotovo u načinu na koji su se nosili sa stresom, što možemo svrstati u kategoriju psihoemocionalnih reakcija. „Meni je zapravo bilo najgore, onako kada bih se probudila, perem zube i spremam se i povraća mi se od muke. To mi se događalo. Baš, ono, mislim da sam imala neki PTSP” (novinarka 4, TV kuća). Svakako treba istaknuti pojedinačne primjere novinara.

Važnost informiranja

„Mi smo se sabrali, prebrojili noge, ruke – živ sam, zdrav sam. Onda sam jednostavno uletio u tu prašinu i počeo vikati: ‘Kome treba pomoći?’ Nije mi tada padalo na pamet ni gdje mi je mikrofon, ni gdje je kamera, ni gdje su nam stativi, ništa. Ništa. Mi smo samo krenuli tu pomagati koliko možemo pomoći” (novinar 2, TV kuća). Zanimljivo je prisjetiti se kako je u 19. stoljeću i August Šenoa ostavio olovku i redakciju Vienca i priskočio u pomoć stradalima u velikom zagrebačkom potresu. Ubrzo je obolio i stradao od upale pluća jer se bezrezervno brinuo o stradalima te 1880. godine. Slične primjere nesebičnog pomaganja novinara mogli smo vidjeti i u Domovinskom ratu.

'Ne smiješ pokazati emocije, ne smiješ ih izbaciti jer trebaš i dalje raditi'

Uvijek iznova valja pročitati ovo svjedočanstvo, a pogotovo u trenucima kada smo nezadovoljni mamilačko-senzacionalističkim pristupom uređivanju ili kada smatramo da su novinari otišli predaleko razotkrivajući privatnost ljudi u traumi. Da, i takvih primjera ima, ali za takve su primjere većim dijelom odgovorni oni koji već dugo nisu bili na terenu, koji nisu osjetili prašinu na svojoj koži niti uživo slušali krikove nevino stradalih…

Posebna vrijednost rada Hane Ivković Šimičić jest u zornom prikazu važnosti izvora informacija i surađivanja sa službenim institucijama, kako bi se spriječila nagađanja. Istraživanjem je utvrđeno i kako je većina redakcija ponudila pomoć svojim zaposlenicima. Daleko je to od trajne i sustavne pomoći. Posttraumatski stresni poremećaj očekivana je posljedica u takvim situacijama i vjerojatno nijedan medijski djelatnik ne može biti u pravom smislu riječi pripremljen za to, ali ono što mi kao društvo možemo napraviti jest osmisliti programe edukacije u kojima će uz suradnju sa službenim izvorima informacija i iskusnim novinarima i medijskim djelatnicima koji su u Domovinskom ratu stekli neprocjenjivo iskustvo, a sada vrlo rijetko imaju priliku prenositi svoje znanje mlađim generacijama.

Što smo propustili?

Nijedan od novinara koji su pratili potrese nije bio na to pripremljen. Sustav ih na to jednostavno nije pripremio. Propuštena prilika može se vidjeti i kroz nepostojanje posebnih predmeta i edukativnih programa koji će buduće studente novinarstva i komunikologije na vrijeme pripremiti na sve specifičnosti izvještavanja u takvim situacijama. Posebne upute i pravila o takvom tipu izvještavanja nisu dobili ni u svojim redakcijama ni u strukovnim udrugama. Naravno da uvijek možemo reći kako ih nitko na to nije ni mogao pripremiti, ali nije tako… Kad već imamo tako veliko iskustvo iz Domovinskog rata, vojnih misija i drugih izvanrednih događaja, zar nismo mogli temeljem iskustva ljudi koji su prošli te teške trenutke, ali i inspirirani primjerima mnogih koji su izgubili svoje živote izvještavajući na terenu, osmisliti jedan poseban program edukacije? Možda će netko reći kako je to sve izvanredno i nepredvidivo. No već toliko toga možemo predvidjeti: za potrese znamo da će se dogoditi, ali ne znamo kada, požare također znamo da možemo očekivati… Ne postavljamo li uvijek ista pitanja kada npr. gledamo poplave, evo u ovim zimskim mjesecima najviše ponovno u Lici i uvijek ista retorička pitanja: „Pa zar nam se nije ista stvar dogodila i prošle godine?!“

Možda najmanje što u međuvremenu možemo učiniti jest okupiti sve medijske djelatnike koji su od 1991. do danas skupili iskustvo rada u takvim okolnostima i dati im priliku i prostor da progovore mladim generacijama, i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire. Ako je u novinarstvu išta sigurno, onda je to činjenica da će možda već danas krenuti u nove zadatke izvještavanja o izvanrednim događajima. Intuicija i emocije sigurno nisu dovoljne, a ni dugoročno održive kao glavni oslonac u izvještavanju. Kada već imamo toliko iskustvo, bilo bi suludo ne iskoristiti ga i pomoći onima koji će biti u žarištu kriza, dok će većina građana i čitati tekstove u svojim foteljama i gledati izvještaje u najgledanijim minutama jer će im mediji ostati temeljni izvor informacija u izvanrednim događajima.

Hana Ivković Šimičić: 'Emotivno, inspirativno i frustrirajuće'

„Iskustvo razgovora s kolegama koji su prilikom izvještavanja o potresima u Petrinji i Zagrebu prošli kroz traumu i neugodna iskustva, a istodobno ostali pribrani i profesionalni, bilo je emotivno, inspirativno, ali i frustrirajuće. Emotivno jer sam u razgovorima doživjela njihovu osobnu tugu, ljutnju i nemoć dok su hodali razrušenim domovima i ulicama i promatrali svijet oko sebe. Inspirativno jer je njihov rad za mene kao novinarku bio dokaz da se ovakve priče mogu obaviti etično i profesionalno i dali su mi nadahnuće da svoj posao obavljam jednako predano i kvalitetno. Frustrirajuće, jer sam u izradi ovoga rada naučila koliko su hrvatski novinari nepripremljeni na rad u izvanrednim situacijama i prepušteni sami sebi u ovako izazovnim zadacima. Kolegice i kolege u redakcijama kroz svoj rad mogu učiniti mnogo za svoju struku, no na fakultetima je i strukovnim organizacijama dužnost i obveza pobrinuti se da sljedeće generacije novinara budu spremnije – psihički i fizički – na rad u traumatičnim okolnostima i neljudskim uvjetima.“

Inkluzija 27

27 - 13. siječnja 2022. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak