Drvena kuća nade

Humanitarka Doraja Ebrle (desno) i vlč. Petar Žagar kojem je drvenu kuću darovala udruga Bauern halfen Bauern (snimio Goran Stanzl/PIXSELL)

„Ne trebaš brinuti, dobro sam. Otac i ja živimo u stotinjak godina staroj drvenoj kući koja je poput lego kocaka, nekoliko puta sastavljana i rastavljana prije preseljenja na današnju lokaciju. Znaš i sama da je drvo kao građevinski materijal među najotpornijima na potres, a moja je kuća, zbog svega što je prošla, još i otpornija“, ne gubeći vedar duh našalio se nakon potresa moj poznanik, stanovnik jednoga malog mjesta na sisačkom području čiji je život, kao i živote tisuća drugih, 29. prosinca 2020. promijenio zauvijek. Dok su, kao i ostatak svjetske populacije, u niskom startu i s nadom u bolje sutra iščekivali svršetak najnesretnije godine dvadeset i prvog stoljeća, stanovnike Banovine, odavno unesrećenog i neimaštinom pogođenoga hrvatskog kraja, pogodio je najjači potres ikad mjernim instrumentima zabilježen na ovim područjima.

Najsigurnije kuće

Da sretnija sutrašnjica sporim korakom stiže gdje je najpotrebnija razvidno je bilo već na primjeru šepave obnove hrvatske prijestolnice čijim je zgradama, ulicama, fasadama i, ponajviše i najvažnije, ljudima petrinjski potres samo produbio rane zadobivene ranije te godine, 22. ožujka, no tužna je istina da obilježavanje godišnjice potresa, kada su pozornost državnog vrha, a samim time i svekolika medijska i pozornost šire javnosti, ponovno nakratko usmjerene na oštećeno područje, nije, osim za prebacivanje vrućeg krumpira već dovoljno posvađanih političkih stranaka i banalne rasprave o kašnjenju procesa obnove, poslužilo i za promicanje rijetkih, ali važnih poruka nade i projekata namijenjenih vraćanju krova nad glavom onima čiji su domovi nestali u samo desetak sekundi.

U ovoj akciji domove je dobilo 74 obitelji, mahom poljoprivrednika kojima je tako omogućeno da ostanu na svojoj zemlji

Jedan je takav i Kuća nade, projekt koji austrijska udruga Bauern helfen Bauern (Poljoprivrednici pomažu poljoprivrednicima) iz Salzburga provodi u suradnji s Udrugom Malteser Hrvatska, uz podršku Grada Petrinje, Caritasa Sisačke biskupije, sarajevske Kuće dobrih tonova te građevinskog tima Joze Ljubičića, a tiče se izgradnje za potresno područje najsigurnijih, drvenih kuća za obitelji iz porušenih ili crvenom naljepnicom označenih kuća. Samo dva dana nakon najjačeg udara, 31. prosinca 2020, nije, ipak, i prvi put da se austrijska humanitarka i osnivačica salzburške udruge, Doraja Eberle, našla na petrinjskom području.

Zimski uvjeti

To je učinila još 1996, nekoliko godina nakon što je sa suprugom Aleksandrom pokrenula udrugu za pomoć ratom najviše pogođenim područjima Republike Hrvatske. Kasnije će često isticati kako je shvatila da ljudima koji su izgubili sve u nekoj vrsti tragedije ili katastrofe, gotovo u trenutku, najprije treba vratiti dostojanstvo. Dostojanstven život, prije svega, znači život s krovom nad glavom, a ideja o izgradnji drvenih kućica rodila se, kao i stotine drugih zamisli čijom je primjenom mijenjano kretanje svijeta, posve slučajno. U emisiji prikazanoj na austrijskoj televiziji stotinu se sudionika suočilo s izazovom izgradnje stotinu drvenih kućica za samo stotinu sati, odnosno nešto više od četiri dana. Kako je jedan od natjecatelja stanovao u neposrednoj blizini doma Eberleovih, načelu je izgradnje poučio i bračni par, a oni su, shvativši da su drvene kuće odgovor na njihovu potragu za povratkom dostojanstva, krenuli u potragu za donacijama, drvnom građom i volonterskom radnom snagom.

Prva je takva kućica izgrađena 1996. u selu Slana pokraj Petrinje, a volontere je, s ponosom nam je kazao grof Georg Eltz Vukovarski, predsjednik Udruge Malteser Hrvatska i bratić gospođe Eberle, samim time ljudska spona dviju važnih humanitarnih udruga, posebno razveselilo što su mnoge od tih kuća na istom mjestu, potresom neoštećene, pronašli i danas, gotovo trideset godina po njihovu postavljanju. Tada je bilo važno ljudima koji su, unatoč blizini crte razgraničenja, poželjeli ostati na svojoj zemlji želju i ispuniti i tako ih spasiti od izbjeglištva pa je, osim na sisačkom i petrinjskom, ukupno 1300 drvenih kućica postavljeno na području Odžaka, Banje Luke i Srebrenice, a danas je imperativ ljude sačuvati od hladnoće i zime.

„Moja udruga, Malteser Hrvatska, nema niti desetak članova i bilo mi je jasno da sami teško možemo nešto napraviti. Stoga sam se povezao s udrugom Bauern helfen Bauern, pozvali smo na donacije i odlučili ponovno graditi drvene kućice na mjestu koje nam je, zbog pomoći za vrijeme Domovinskoga rata i nakon njega, bilo vrlo dobro poznato“, započinje grof Eltz te dodaje kako su, unatoč promptnoj reakciji, s gradnjom stambenih objekata započeli tek u veljači. Najveću su prepreku, kaže, predstavljali nepovoljni zimski uvjeti zbog kojih je i sad projekt nakratko zaustavljen.

Pregršt problema

Volonterska je energija zamašnjak projektu, a među ljudima pristiglima u pomoć Petrinjcima našle su se tri generacije jedne obitelji, kao i troje dobrovoljaca iz dalekog Brazila, no empatična nesebičnost najčešće nije dovoljna za suočavanje s izazovima svakodnevice. Iako bi hitna stanja zahtijevala postupanje u skladu s izmijenjenim i novonastaloj situaciji prilagođenim propisima, Georg Eltz ne krije suočavanje s brojnim problemima: „U početku nismo znali koga pitati za informaciju, postojao je stožer bez jasnih ovlasti i nismo znali smijemo li uopće išta raditi. Mnogo nam je u tom razdoblju pomogao vlasnik jedne tvornice u Glini za čije smo radnike izgradili dvije kućice, on je planove za naše kućice nosio u ministarstva. Budući da su svi oni bili prilagođeni bosanskim standardima, trebalo je nostrificirati stotine stranica projektne dokumentacije. Naposljetku smo doznali da bi svaka od useljenih obitelji za svoje kućice trebala izraditi i građevinsku dozvolu, no ta je odluka zbog ozbiljnosti situacije suspendirana na dvije godine.“

Grof Eltz ističe da su drvene kućice zbog konstrukcije posebno stabilne u slučaju potresa

Zbog suradnje s Gradom, Eltz se nada kako izdavanje dozvola neće predstavljati poteškoću, a ističe i kako je u hitnoj situaciji, kad su ljudski životi i osiguravanje dostojnog smještaja postavljeni na prvo mjesto, gotovo nemoguće udovoljiti svim birokratskim zahtjevima. A drvene su kućice, pokazat će se, mnogo bolji vid zbrinjavanja od drugih metoda alternativnog smještaja poput kamp-kućica ili kontejnera. No jesu li i trajno rješenje? „Ništa na svijetu nije trajno, trajnim se nije pokazao niti moj stan u Zagrebu, ali u kontekstu potresa drvene su kućice i način njihove konstrukcije posebno stabilni protiv potresa. Cigla je u trusnom području vrlo kritična i bilo bi dobro da država ima neki oblik tipske gradnje. Naše kućice to jesu, dovoljno su fleksibilne. Usto, provode li ljudi osnovne mjere opreza od, recimo, požara, mogu biti i prilično dugotrajno rješenje. Dovoljno su trajne da mogu izdržati barem jednu cijelu generaciju. Usto, država, mnogi hotelijeri i Caritas su se nakon potresa ponudili da ljudima pronađu mjesto za siguran san, ali njihovi se domovi ne bi mogli obnoviti u kratkom roku, a život zbijen u dvadesetak kvadrata kamp-kućice ili kontejnera svakako nije trajno rješenje. Naše su kućice male, ali šarmantne, a njihovih 55 kvadrata raspoređenih na dva kata sadržava sve što je potrebno za život. Osobno mislim da naše kućice poštuju dignitet čovjeka značajno više od kontejnera koji su sigurno mjesto za spavanje i daju neki krov nad glavom, ali nisu rješenje za jednu obitelj.“

Volja postoji

Njihovim svesrdnim angažmanom vraćeni su domovi 74 obitelji, mahom poljoprivrednika kojima je time omogućeno da ostanu na svojoj zemlji i brinu se o preostalim poljoprivrednim ili stočnim dobrima, a život u blizini nekadašnjih domova zasigurno predstavlja bolje rješenje od života u, makar i kratkotrajnom, izbjeglištvu. Planova je mnogo, no grof Eltz o njima nerado govori. „Često se više planira nego što se planovi provode u djelo. Mi želimo postupati obrnuto i, umjesto toga, govoriti o postignućima. Nadamo se da ćemo završiti iznad stotinu jer volja postoji, baš kao i potreba, ali ne ovisi sve samo o nama“, zaključuje te dodaje kako bi vrlo rado svoje područje djelovanja proširili i na izgradnju dječjih vrtića, domova za starije i nemoćne osobe i objekata za pružanje zdravstvene skrbi, ali potreba uvijek, nažalost, premašuje mogućnosti. „Ipak postoji nada jer u Hrvatskoj djeluju mnoge karitativne organizacije, sve u cilju pomoći potrebitima. Mi smo u ovom slučaju imali mogućnost uočiti problem i pomoći kako drugi nisu, ali naša je aktivnost, srećom, samo kap u moru dobrih djela.“

Zajednički interes

Grof Eltz prisjeća se kako su u tim, za lokalne vlasti predizbornim, trenucima dogovori o suradnji vrlo lako postizani: „Povezali smo se s Caritasom i Gradom Petrinjom, gradonačelnik je tada pokazao velik interes, a konstruktivnom se pokazala i njegova nasljednica. Naposljetku, imamo zajednički interes. S obzirom na sve birokratske zavrzlame na koje u Hrvatskoj možete naići, mnogo je već i to što imamo otvorena vrata, ali Grad je na početku financirao izgradnju temelja jer neizrecivo je važno da kućice imaju priključke za struju, vodu i kanalizacijski sustav, no nakon izbornih zamjena pokazalo se da novca u blagajni nema pa danas i to mi financiramo. Važna nam je suradnja i jer je sisački Caritas primatelj robe iz Bosne i Hercegovine gdje je, u danima nakon rata, udruga Bauern helfen Bauern pomagala biskupu Komarici, a njihovi stručnjaci, pak, danas pomažu nama.“