Inkluzija 26

Inkluzija

SLIKANJE NA DRUGI NAČIN

Moguće je sve što poželiš

Mehmed Hatipović

Alen Kasumović diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, magistar je na Odsjeku za animirani film i nove medije te stipendist Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama

U većini slučajeva invaliditet predstavlja gubitak osobne slobode i nemogućnost osiguravanja egzistencije i samostalnog življenja. Društvo pogrešno prilazi tom problemu, izdvajajući osobe s invaliditetom i ne nudeći rješenja o njihovoj uključivosti u svakodnevni život. Jedan od modela uključivosti ponudila je Međunarodna udruga umjetnika koja obuhvaća slikare koji slikaju ustima i nogama – VDMFK (Vereinigung der mund und fussmalender Künstler aus aller Welt). Osnovao ju je slikar Arnulf Erich Stegmann koji je i sâm slikao ustima, u Lichtensteinu 1956. 

Akademski slikar Alen Kasumović jedan je od članova Udruge umjetnika koji slikaju ustima ili nogama/ Snimio: Marko Prpić/Pixsell

Razvijanje i usavršavanje

U Hrvatskoj postoji petero umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Među njima su Maria-Kristina Božičević, Marija Glavičić-Počuć, Stjepan Perković i Anka Slonjšak. Jedan od umjetnika iz Udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama je i Alen Kasumović. Rodio se u Zagrebu 1991. i od rođenja boluje od artrogripoze. Diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti 2018, magistar je na Odsjeku za animirani film i nove medije, a od 2011. je stipendist Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama: „Kako je sve to počelo? Pa slikarstvo je u mojem djetinjstvu bilo sveprisutno, nekako sam najviše volio crtati. Kada sam krenuo u školu i kada su učitelji i profesori primijetili darovitost, stavili su neki naglasak na to da crtam što više. Ustima sam se počeo koristiti u crtanju, pa i pisanju vrlo rano. Lijevu ruku sam mogao koristiti, ali samo dok sam na podu. To mi je dosadilo i jednoga dana odlučio sam pokušati nešto novo. Odlučio sam se koristiti ustima za crtanje i pisanje. S vremenom se ta tehnika razvijala i spontano usavršavala. Nije me nitko na to tjerao, niti mi to predložio ili išta slično.“

Kako je istaknuo Alen Kasumović, tijekom osnovnoškolskog obrazovanja na likovnom predmetu uvijek je imao posebne zadatke, neke dodatne izazove, što mu nije bilo naporno jer je volio crtati, a crtanje mu je dalo neku mogućnost izražavanja i istraživanja svoje osobnosti: „Glavni izazov bio je da radim nešto samostalno, da se tako izborim za sebe. Iako sam imao podršku okoline, znao sam da će o meni ovisiti što ću napraviti od svojega života.“ 

Na državnoj maturi defektologinja ga je upoznala s postojanjem Udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama te mu je predložila da se učlani. Tako je postao njihov stipendist. Kada je završio srednju školu – Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, grafički smjer – pitao se što će poslije škole, hoće li studirati i čime se uopće želi baviti. Namjeravao je studirati dizajn ili nešto slično, Akademiju likovnih umjetnosti nije uzimao u obzir, bila mu je predaleko i nedostižna, stavio ju je na svojevrsni pijedestal: „Prošao sam državnu maturu i kako su počele pripreme za fakultet, radije sam uzeo godinu pauze jer sam znao da mi trebaju dodatne pripreme. Našao sam mentoricu, koja je tada bila studentica na Studiju restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti, i ona mi je počela držati instrukcije dva, tri puta tjedno. Razmišljajući, pitao sam se zašto ne bih i sam probao studirati na Akademiji. Fakultet onako kako ga ja doživljavam ionako je samo pomoć i ne mora značiti da se čovjek bavi onim što završi, pogotovo u današnje vrijeme kada je potrebno imati više vrsta prihoda da bi se uopće moglo preživjeti.“ 

Jedan od radova Alena Kasumovića/ Snimio Marko Prpić/Pixsell

Udruga VDMFK je u početku okupljala svega šesnaest umjetnika, dok je danas dosegla više od osamsto umjetnika koji slikaju ustima ili nogama iz cijeloga svijeta. Stipendist Udruge umjetnika koji slikaju nogama i ustima može postati samo osoba koja se prema liječničkoj dokumentaciji ne može služiti rukama. U većini slučajeva radi se o tetraplegiji ili paraplegiji, odnosno osobama s invaliditetom, stradalima u prometnim nesrećama koji su doživotno osuđeni na invalidska kolica, te osobama s invaliditetom rođenima bez ruku. Većina umjetnika naučila je stoga slikati tako da kist drže u ustima ili s nožnim prstima. Svake godine slikari u Lichtenstein dostavljaju petnaest originalnih radova. Stručni žiri ocjenjuju pristigle radove, a odabrani radovi se potom reproduciraju na čestitke, kalendare, razglednice, puzzle, a s nekim od radova se čak i ilustriraju slikovnice. 

Život je dugotrajna igra

Budući da je najveći problem osoba s invaliditetom ovisnost o drugima, pa i u financijskom pogledu, slikanjem im se omogućuje prije svega mogućnost izražavanja, samim time i uključenja u društvo, a prije svega samostalnog uzdržavanja. Kada se odabrani radovi reproduciraju, oni se šalju kao neobvezujuća ponuda. Kako ističu, neobvezujuće ponude nisu zamišljene kao emocionalni apel za prikupljanje dobrovoljnih priloga, već kupnjom kolekcija i drugih proizvoda s motivima slikara koji slikaju ustima i nogama društvo podržava rad i daje poticaj za daljnje stvaralaštvo slikarima koji su i osobe s invaliditetom. Ono što je u cijeloj priči bitno jest da nitko tko dobije razglednice, kalendare ili slikovnice nije dužan dobiveni materijal kupiti ni vratiti ako to ne želi. 

Nadareni slikar diplomirao je 2018. pod mentorstvom profesorice Ivane Keser/ Snimio Marko Prpić/Pixsell

Kasumović je imao podršku roditelja u tome da se ostvari kao umjetnik: „Našli smo još dodatna dva mentora, tako da sam cijele godine samo crtao i slikao, jer znao sam da, koliko god su mi drugi tvrdili da lijepo crtam, to nije na nekoj razini koja bi bila po mojem standardu, vrijednostima i mjerama. Znao sam da ako sav uloženi trud tijekom cijele godine koju sam pauzirao bude nedovoljan, bit će u redu samo ako sam dao svoj maksimum. Bacio sam se u to. Ja sam tip osobe koji kada se uputi u neke stvari, ne razmišljam ni o kakvim ograničenjima, nego baš tvrdoglavo guram svoje. Ljudi zaborave da je život dugotrajna igra.“

Kroz studij je bio izvrstan student, sve je začinio s odličnim ocjenama te je imao pravo i na stipendiju. Diplomirao je 2018. godine na Odsjeku za animirani film i nove medije, pod mentorstvom profesorice Ivane Keser. Što se tiče njegovoga rada, Alen Kasumović pojašnjava: „Moj je rad podijeljen, recimo, između dvaju svjetova, dvaju identiteta. Jedan je taj koji je posvećen Udruzi umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Znači, tu se traže teme koje odgovaraju širem krugu publike, zato slikam pejzaže, a pogotovo volim slikati konje. U svojem autorskom radu mimo Udruge bavim se identitetom, tijelom i invaliditetom. Invaliditet je neko moje polazište, naročito pokazivanje ljudima da invaliditet nije nešto bitno drugačiji svijet. Pokušavam suočiti ljude se s njihovim predrasudama. Danas se sve više mičemo od tijela, sve smo više virtualni. Osobe s invaliditetom su populacija koja može puno toga obaviti samo ako se tim ljudima da prilika da pokažu što mogu. U 21. se stoljeću s napretkom tehnologije život osoba s invaliditetom poboljšava, tehnologija im omogućuje ravnopravno uključivanje u društvo, kao što je i primjer testiranja pametnih automobila sa slabovidnim vozačima u Australiji.“ 

Alen Kasumović svoja je djela izlagao i izlaže po cijelom svijetu: „Ove sam godine prvi put izlagao u Indoneziji. Tamo me pozvao Muzej suvremene umjetnosti koji je organizirao bijenale posvećene osobama s invaliditetom. U Švicarskoj izlažem dva, tri puta godišnje, izlagao sam u Barceloni. U New Yorku sam izlagao tri puta, a 2019. godine i u Miamiju. U sklopu natječaja Erste fragmenti sudjelovao sam na izložbi 2015. godine. U Austriji su mi otkupili rad koji sam napravio na trećoj godini fakulteta i koji je sad dio Essl kolekcije, a koji je svojedobno bio izložen na skupnoj izložbi radova najpoznatijih suvremenih umjetnika.“ 

Druga perspektiva

No on ne staje sa širenjem polja svojega djelovanja: „Na drugoj godini Akademije istraživao sam što bih još mogao raditi. Trebao sam neki drugi izazov, upisao sam kolegij pod nazivom Novi mediji i predložio sam profesoru da se bavim fotografijom. Profesor me spojio s fotografom Damirom Žižićem, koji mi je predložio stalak koji se može montirati na kolica i uključiti s pomoću daljinskog upravljača. Specifičnost mojih fotografija jest što su iz sjedeće perspektive, čime dobivaju privid analognog fotografiranja.“ 

Osim toga, ovaj svestrani umjetnik na kraju kaže: „Razmišljao sam o pripremanju nekog svojeg online tečaja, stvaranju svojega programa, kako bih prenio stečena znanja i iskustva, i to ne samo umjetnicima nego i svim ostalim kreativcima. Prvo što bih im savjetovao jest da uzmu život u svoje ruke. Dok god ne shvatiš da si sâm za sebe, a da su drugi ljudi samo neka pratnja, netko tko ti može dati malo vjetra u leđa – moraš raditi stvari sâm. To bih poručio, osobito mlađima. Moguće je sve što poželiš, ali se moraš dati na posao.“

Udruga slikara

Umjetnici koji slikaju ustima i nogama za svoj angažman svakoga mjeseca dobivaju stipendiju koja im omogućuje da se samostalno uzdržavaju. Brigom oko umjetnika bave se izdavačke kuće koje se osnivaju u svakoj državi u kojoj postoji umjetnik koji slika ustima ili nogama, kao ekskluzivni zastupnici Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama (USUN) koja se brine o interesima invalidnih slikara, članova i stipendista Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama u Hrvatskoj osnovana je 2004. Od osnivanja, njezina je glavna djelatnost slanje kolekcija čestitki, isključivo s motivima umjetnika koji slikaju ustima i nogama, kao neobvezujuće ponude poštom na kućne adrese.

Kupnjom kolekcija s motivima slikara koji slikaju ustima i nogama društvo podržava rad i daje poticaj za daljnje stvaralaštvo/ Izvor: Udruga USUN

Inkluzija 26

26 - 16. prosinca 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak